PISMO IZ ZAGREBA

Ministar prometa dao je ostavku zbog kaosa izavanog poledicom i snijegom! Kako biste reagirali na tu vijest? Pitanjem: „U kojoj to zemlji?“ Zato što ste svjesni da se takvo što u Hrvatskoj ne može dogoditi. Kod nas iskaču vlakovi iz tračnica i ginu putnici, kod nas je bojanje tunela skupo kao da u njima Michelangelo Buonarroti radi još jedan gigantski „Posljednji sud“, kod nas su se za isti novac početkom dvijetisućitih izgradila tri, a danas samo jedan kilometar autocesta, kod nas razna menadžerska spadala kao od šale pljačkaju javne tvrtke čije poslovanje nadziru ministri i potpredsjednici Vlade... Ali kod nas nitko zbog toga ne daje ostavku. Zašto? Zato što nitko ni za što nije odgovoran. Pa, dobro, u kojoj to zemlji ministar daje ostavku zbog prometnog kaosa?! U Škotskoj. Ministar prometa Stewart Stevenson procijenio je da nakon što je tridesetak kilometara autoceste bilo zatvoreno 48 sati - jer su iznimno niske temperature (do – 14C) škotske prometnice pretvorile u klizalište - ne može više uživati povjerenje niti prvog ministra, a niti pak, bogme, građana. Je li ostavka prihvaćena? Čudnog li pitanja. Ostavka je bezuvjetna. I za onoga tko je daje i za onoga kome se daje.

Izabrali su rat za pretvorbu

Samo naši nepošteni i nesposobni političari nude „mandat na raspolaganje“. Ta je floskula višestruka obmana. Ona znači pomanjkanje bilo kakvoga stava, kukavičluk, poltronstvo (neka šef i dalje odlučuje o mojoj sudbini), nedostatak kriterija i, na kraju, nedostatak odgovornosti. Daje se ostavka. I nju premijer prihvaća bez obzira koliko mu je stalo do ministra. Škotski prvi ministar Alex Salmod ostavku je prihvatio uz veliko žaljenje. Zato što, rekao je, nekad je čovjeku nemoguće kontrolirati stanje izazvano ekstremnim vremenskim uvjetima. Je li se mogao kaos na cesti spriječiti? Teško. No, mogao se dobrim pripremama i pravodobnom intervencijom ublažiti. Priča o ostavkama i harakirijima ministara japanskih željeznica zbog nekoliko minuta zakašnjenja vlakova u godinu dana postala je mit. S kojim se, očito, hrvatski ministri sprdaju. Čak je i građanima Hrvatske sasvim prihvatljivo da ministri ostaju u foteljama bez obzira što nisu niti sposobni, niti pošteni. Koje je vrijeme hrvatska vlast izabrala za privatizaciju? Vrijeme rata. Zašto? Zato što se u vrijeme grčevite i krvave borbe za međunarodno priznanje, a potom i opstanak građani nisu imali vremena usredotočiti na pretvorbu i privatizaciju.

Legalizirali su korupciju

Za smrtne grijehe privatizacije nemoralni političari okrivljuju rat. Kada se već rat nije mogao izbjeći, zašto vlast nije pričekala kraj rata i tek onda, pod normalnijim okolnostima, započela privatizaciju? Zato što bi u miru, bez metaka i bombi, bez uzbuna i skloništa, bez domoljubnog zanosa i svetoga cilja pljačka bila primjećena i, možda, osujećena. Ako postoji otac Domovine, onda postoji i otac pretvorbene pljačke. A postoje i pljačkaši. I njihovi pomagači. Postoje i oni koji su zgriješili propustom. Poput, recimo, Ivice Račana i SDP-a koji je krajem devedesetih obećavao da će locirati, identificirati, uhititi i transferirati lopove iza rešetaka, a ostatak Hrvatske opošteniti. No, nečinjenjem su omogućili bujanje korupcije i razmnožavanje lopova. Nakon što je koalicijska Vlada (a u njoj su bili, prisjetite se dobro prije nego što glasujete na predstojećim parlamentarnim izborima: SDP, HSLS, HNS, HSS, IDS, LS) odustala od pravde, korupcija je postala općeprihvatljivo društveno ponašanje. A legitimitet takvome ponašanju potvrdili su, više puta, glasači. Usprkos tome što mediji već godinama upiru prstom u za lopovluk odgovorne političare, glasači ih izabiru. I natječu se tko će Sanaderu jače aplaudirati i što glasnije vikati: „Ivo, Ivo, Ivo!“ Pa, eto vam sada Ive!

Ušetao je poput spomenika

Ponavljam po ne znam koji put nevjerojatnu scenu koja se dogodila u karlovačkom umirovljeničkom domu pred izbore 2007. godine. Situacija je filmska, holivudska: Sanader poput spomenika prilazi utremiranoj umirovljenici, teatarskom joj gestom - kao da je riječ o daru vrijednom milijardu, a ne o dvije tisuće kuna duga koji država vraća opljačkanim penzionerima – uručuje ček. Pognuta umirovljenica u znak zahvalnosti ljubi „darovateljevu“ ruku kao da je Isusova. A na ljubljenoj ruci svemoćnika kočoperi se sat vrijedan 40 tisuća eura. Je li zbog toga Sanaderu neugodno? Pridiže li pognutu ženu i kori li je zbog pretjerivanja? Vraga. Uživa u ulozi svemoćnika. Svo vrijeme, od splitske Rive, pa do 1. srpnja 2009. godine nacija ga – uz pomoć (većine) kupljenih medija – diže u nebesa. Što je bio bahatiji, to su ga više obožavali. Sve nas koji smo mu se suprotstavljali sklanjao je s puta. Radio nam o glavi. Ugrožavao egzistenciju. Činio sve da nestanemo s javne scene. Je li to činio sam? Nije. Okružio se svitom beznačajnika. Oni su za njega odrađivali prljav posao. I znali su svi sve. Ne u detalje, ali su imali i te kako dobre spoznaje o crnim fondovima, krađama, nepotizmu i prekomjernom bogaćenju ljudi iz Sanaderova kruga... Znali su i šutjeli.

Okreću se poput suncokreta

Kao što su revno šutjeli, tako danas revno obmanjuju da ni o čemu pojma nisu imali. A postoji milijun dokaza da su morali znati. Znači, i dalje rade od nas budale, kao što je to točno primijetio jedan inozemni komentator. Mediji su uporno ponavljali da predsjednička kampanja Jadranke Kosor košta nekoliko puta više nego što je to HDZ prikazao. I Kosoričin protukandidat Stjepan Mesić govorio je da je HDZ lažirao financijski izvještaj. Čula je za to čitava nacija, ali nije vrh HDZ-a?! Zašto J. Kosor nije zanimalo kako se financirala njezina kampanja? Uostalom, postoje svjedoci koji potvrđuju da je Sanader svoju nasljednicu poučio da se izbori dobivaju s jednom trećinom legalnog i dvije trećine prljavoga novca. Pri tome joj je otkrio i gdje se taj prljav novac nalazi. Sanader je volio biti okružen beznačajnicima jer je znao da ga osobe od formata ne bi pokorno slušale niti bi stručni, pametni, hrabri i odlučni ljudi pred njim puzali. To što su nezasluženo postali ministri ili direktori, Sanaderovi su trabanti plaćali šutnjom. Čim je uz pomoć Glavaševih marifetluka Sanader preuzeo HDZ, Kalmeta i Šuker svom favoritu Pašaliću okreću leđa. Ostaju li vjerni Sanaderu? Čim je sišao s trona i čim su ga još do jučer udvorni mediji počeli valjati po blatu, okreću se novoj gospodarici. Padne li J. Kosor, suncokreti će pronaći novi izvor svjetla.

Misliti je smio samo Sanader

Sanader je više puta isticao da je Damir Polančec tek vrijedan operativac. A tko je onda kreirao, osmišljavao i odlučivao o gospodarstvu? Sanader. Nevažno je to što o privredi pojma nema. Po istome obrascu djelovali su Rončević, Kirin, Šuker, Kalmeta, Vukelić, Bebić, Kosor, Barišić, Milinović, Jandroković, Maček – koji je za svoga šefa lagao, podmetao političkim protivnicima, kontrolirao medije te krčio put k izvorima novca. Moć suradnika nije izvirala iz vlastitog, već autoriteta autokratskog gazde. Što danas rade svi ti sanaderovci? Privili su se uz Kosoričine skute te zborno pjevaju neuvjerljiv refren: „Nismo znali, nismo znali!“ Svi su znali, a neki su s gazdom i grijehe činili. Riječju, djelom i propustom. A mišlju? Od tog su grijeha ekskulpirani jer mislili svojom glavom nisu niti u vrijeme Tuđmana, niti u vrijeme Sanadera, niti pak misle danas. Zato i nije čudno to što Sanader tvrdi da nije kriminalac i da ga Remetinec neće slomiti. Sanader vjeruje kako mu pripada sve što je godinama mimo zakona stekao. Sanader, koji je djetinjstvo i mladenačke dane proživio u siromaštvu, a iz Austrije se devedesetih u Split vratio s gaćama na štapu, vjeruje da mu gebiraju sve te silne torbe novca. Njegove kćerke moraju imati na računu barem milijun kuna. Da im se nađe u nevolji.

I Merkel je pomogla kultu ličnosti

Vjeruje da ima pravo hohštaplirati jer se i moćna Angela Merkel 2007. pridružila domaćim neimarima u gradnji Sanaderova kulta ličnosti. Luksemburški pak nas je premijer Jean-Claude Junker uvjeravao da je upravo Sanader lice Hrvatske u Europi. Ni tada se, 2007., ništa nije znalo? Znalo se. I najmoćniji svjetski mediji pisali su da je Sanader ogrezao u kriminal. Kako su na te njihove tvrdnje reagirali oni koji se danas zaklinju da ništa nisu znali? Pronositelje loših, ali, čini se, istinih vijesti proglašavali su neprijateljima Hrvatske. Od silne moći i silnog obožavanja Sanader je izgubio doticaj s realnošću. I nakon što su ga inozemni
moćnici prisilili da podnese ostavku, isijavao je bahatost. Jedan od najjadnijih pokušaja političkoga puča dokazao je da Sanader gubi tlo pod nogama. Umjesto da se primiri u nekoj egzotičnoj, karipskoj državici čiji policajci – za dobar džeparac - međunarodne tjeralice bacaju u koš, neuspjeli pučist vraća se u parlament. Ne tako davno njegovi, a danas Kosoričini poslušnici shvatili su da je Sanader povratkom najavio rat: „Ili oni, ili ja!“ J. Kosor i sve nervozniji HDZ-ov ideološki strateg Vladimir Šeks kreću u protuofanzivu. Nakon što mu je dojavljeno da će biti uhićen, Sanader pokušava pobjeći. Na naplatnim kućicama uhićuju ga Austrijanci i s lisičinama na rukama sprovode u pritvor iz kojega poručuje: „Nisam bježao, vraćao sam se. S policijiom sam dogovorio predaju na granici. Neću se protiviti izručenju. Jedva čekam povratak u Hrvatsku kako bih razjasnio...“ Opet nove laži i nove zablude. Policija negira bilo kakav dogovor sa Sanaderom. No, više od Sanaderova poricanja stvarnosti iritiraju poruke njegove, uz vlast još uvijek grčevito pripijene, ekipe kako nije znala baš ništa. Pretpostavimo da nije. Ako se u demokratskim državama ostavka daje zbog prometnog kaosa, onda se zbog neznanja s vlasti - leti. Brzinom svjetlosti.

P.S. One koji su ga nekritički dizali u nebesa, a danas bi ga „vješali“, muči kako to da je Sanader mogao uteći iz zemlje. Lako. Zato što nismo uređena država. U vrhu izvršne i pravosudne vlasti ili ne poznaju ili ne poštuju zakone. Ministar Karamarko uvjerava predsjednika Josipovića kako je Sanadera bilo nemoguće zaustaviti u bijegu zbog zastupničkog imuniteta. Profesorica kazneno-procesnog prava Zlata Đurđević očitala je i Karamarku, i J. Kosor, i Bajiću bukvicu o Zakonu o kaznenom postupku. A on je jasan. U takvim se slučajevima mogu i moraju i na imunitetom zaštićene zastupnike primijeniti mjere opreza. Prva od njih je zabrana napuštanja boravišta, a druga privremeno oduzimanje putne isprave. Procjenu postojanja opasnosti od bijega daje državni odvjetnik. Dakle, za Sanaderov bijeg odgovoran je Bajić, a ne Karamarko. Zato što je riječ o istrazi nad političarom najvišega ranga i zato što je Bajić do sada mnogo puta krivo procjenjivao, oprezni su morali biti i Karamarko i J. Kosor. Zašto se, recimo, mjere opreza nisu primijenile onoga trenutka kada je Sanader krenuo prema granici?! Moglo mu se uručiti rješenje o oduzimanju putovnice te zabrani napuštanja prebivališta, a potom ga vratiti u Zagreb. Zašto je, pitaju se i strani mediji, Mandatno imunitetno povjerenstvo uz veliku halabuku zasjedalo tek popodne, a ne u, primjerice, četiri ujutro?! Nameće se i zaključak da je kukavica Sanader vlasti korisniji i u bijegu nego u Remetincu iz kojega bi mogao dio krivice podijeliti s ekipom koju je stvarao.