PISMO IZ ZAGREBA

Dobar, zapravo veći, ili, čak - najveći dio Hrvata dijeli Mojsijevu sudbinu, a od te većine izabrana manjina - političari i činovnička elita - sudbinu Mojsijevih Izraelaca. Nakon četiri stotine godina ropstva i Jahvine objave, Mojsije i njegov, židovski narod sanjali su Obećanu zemlju kojom teku med i mlijeko. Tek za puta popločenog Tantalovim mukama saznali su da je Obećana zemlja - Kanaan, područje koje se proteže od rijeke Jordan na zapad do Sredozemnog mora. Iako je 40 godina najveći prorok Izraela i osnivač jahvističke, židovske religije, rođen u Egiptu od židovskih roditelja, odgojen i odrastao na egipatksom dvoru (s kojeg je, zbog sukoba, protjeran) vodio svoj narod preko Crvenoga mora (koje se uz Jahvinu pomoć rastvorilo) i kroz surovu pustinju, Mojsije nikad u Kanaan nogom stupio nije. Tek je iz daljine, s brda Nebo, nejasno vidio njegove obrise. Kao što danas većina Hrvata vidi sve nejasnije obećanu Hrvatsku. Istina, Hrvati su u svoju obećanu zemlju stigli prije trinaest stoljeća, ali im je netko - ne više stran i nepoznat – ukrao „med i mlijeko“ - perspektivu, nadu i, u konačnici, dostojanstvo. Iako je bio autoritaran, odlučan i utjecajan ili, rekli bismo danas – moćan, Mojsije se ponio kao istinski vođa. Oživotvorio je san onim izbjeglim robovima, kasnije narodu, Izraelu, koji su poštovali s Jahvom sklopljen savez na Sinaju, Božjoj planini.
Klanjaju se drugom bogu
Na kojoj je Jahve Mojsiju predao dvije kamene ploče, Dekalog, i na njemu ispisanih deset (mada se u Knjizi Izlaska spominje 12) zapovijedi. Oni koji su ih se držali stigli su u Kanaan. Iako je Mojsije činio sve da što više Izraelaca ne pogazi s Jahvom sklopljen savez, Svemogući mu je omogućio tek pogled na Obećanu zemlju. Za razliku od Mojsija, novovijeki hrvatski „vođe“ ostavili su narod u predvorju obećane Hrvatske te za sebe uzeli sav med i svo mlijeko. Ne poštujući deset zapovijedi Božjih i ne plašeći se sedam (ili osam) glavnih (ili, kako to običavamo govoriti; smrtnih) grijeha (popisivanje sedam ili osam demona koji opsjedaju ljude nastalo je u postbiblijskom, monaškom kontekstu). Zapovijedi su, zapravo, niz odrešitih propisa koji obvezuju čovjeka. Napose vjernika. I u Knjizi Izlaska, i u Ponovljenom zakonu, i u predaji crkve 1.,7.,8. i 10. zapovijed su gotovo istovjetne: ja sam Gospodin, Bog tvoj. Nemoj imati drugih bogova uz mene; ne ukradi; ne reci lažna svjedočanstva; ne poželi nikakve tuđe stvari. Iako u vlasti posljednjih sedam godina nije bilo niti jednog deklariranog ateista ili agnostika, većina moćnika gazi Božje zapovijedi te, dakako, čini većinu glavnih grijeha. Iako se zaklinju da su (uglavnom) kršćani, katolici, moćnici na vlasti imaju i drugog boga. I njemu se najviše klanjaju.
Nezasitni u zgrtanju novca
I Sanaderov najvažniji, dakle, prvi bog je – novac. Iako je u javnosti nastojao ostaviti dojam da vjeruje u (jednog, jedinog) Boga, prečesto mu je okretao leđa. I on i njegovi vjerni pomagači. A njih je jako mnogo. Neki od njih su ili krali ili pred krađom zatvarali oči. Jedni su griješili djelom, a drugi propustom. Kasnije i riječju, jer lažu da nisu ništa znali. Za vjernike (a njih je, navodno, u Hrvatskoj više od 90 posto) početak svakog grijeha i korijen svakog zla je oholost (u koju spada i taština). U samo jednim vijestima naići ćete na barem nekoliko moćnika koji veličaju sami sebe, postavljaju sebe za središte. Šest godina nedodirljivo središte svega bio je Sanader, a godinu i pol dana u oltar za klanjanje pokušava se pretvoriti Jadranka Kosor. Ona – kao što je to radio prije nje njezin politički idol – o svemu odlučuje, pa se tako činio logičnim ultimatum na visoki tvornički dimnjak uzveralih radnika splitske željezare da će sići jedino ako ih primi J. Kosor. U državi u kojoj ničija riječ osim premijerkine ništa ne znači vlada teška bolest - raspad sustava, institucija i demokracije. Škrtost, lakomost i pohlepa odlikuju većinu vladajućih, ali i, bogme, opozicijskih političara. Nezasitna želja za posjedovanjem, odnosno paničnim zgrtanjem novca karakterizira i političare i tajkune kojima je dijeliti s drugima nezamislivo.
Grijeh tretiraju kao vrlinu
Grijeh čine mnogi političari i tajkuni koji zavide dobru drugoga, najčešće suparnika. Dobro drugog smatraju prijetnjom vlastitoj sreći, probitku i ugledu. Zato nerijetko, ni ne pitajući za cijenu, nastoje ukaljati ugled onih koji im stoje na putu do zacrtana, često i zla cilja. Neobuzdanom srdžbom često je oboružana opozicija, spravna na osvetničke „pothvate“ koji rezultiraju neprijateljstvom. Grijeh lijenosti ili nehaja čine svi oni koji ne iskazuju osjećanje za svijet oko sebe, svi oni kojima se fućka za gladne sugrađane, često obrazovanije i u pravilu poštenije te društvu i državi privrženije od oholih moćnika s jedne i druge strane Markova trga. Na žalost, te - uz bludnost i proždrljivost (pa, pogledajte na što sliče neki ministri?!) - glavne grijehe društvo pozitivno vrednuje. U Hrvatskoj u općeprihvatljivo društveno ponašanje (velike većine katolika?!) spadaju oholost, pohlepa, zavist, srdžba, bludnost, proždrljivost i lijenost. Zar divljaka Zdravka Mamića mnoge javne osobe ne smatraju uspješnim, pa i uglenim menadžerom?! Zar mediji prostaka i nasilnika Mamića ne tretiraju kao zvijezdu?! Zar se za čelno mjesto u hrvatskom nogometu nisu – pod budnim okom svekolike javnosti – borila dva i te kako problematična čovjeka - Vlatko Marković i Igor Štimac?!
To su velike sramote, a ne veliki Hrvati
Iako nikad nije svladao hrvatski jezik i ne poznaje hrvatsku kulturu, Marković je godinama glumio velikog Hrvata koji je, primjerice, ustaški pozdrav „Za dom spremni“ čuo u Zajčevoj operi „Nikola Šubić Zrinjski“ te ne bi dopustio da homoseksualci igraju u reprezentaciji. Igor Štimac, nasilnik, splitski strah i trepet iz devedesetih, pa i dvijetisućitih, glumi pristojnog, uglađenog gospodina od čijeg se gospodstva mnogima ježi koža. Ta tri besprizorna tipa su, zapravo, gospodari hrvatskoga nogometa te mnogim mladim – i nogometašima, i navijačima – uzor. Zar to nije strašno?! U isto vrijeme, u Štimčevoj, Mamićevoj i Markovićevoj sjeni odvija se jedna, za većinu hrvatskih medija – a naročito za, svakoj vlasti udvornički HTV – drama u teatru. Kulturna sramota. Naime, nakon što su je HDZ-ovci otjerali iz Velike Gorice, u kojoj je stvorila respektabilan, moderan teatar, Senku Bulić su – ne razaznajući razmjere ksenofobije u vlastitim redovima – pozvali u Šibenik nudeći joj mjesto ravnateljice reanimiranog, ali još uvijek neetabliranog kazališta. Gradsko vijeće odbilo ju je zato što nije Šibenka, već je, zamislite li tog nedostatka - Splićanka?! To što je Senka Bulić dobra glumica, odlična organizatorica, sposobna ravnateljica - nikome nije važno. Ona je za šibenske vijećnike HDZ-a i HSP-a nepoželjna strankinja.
Nečinjenje je velik grijeh
U Hrvatskoj političari „naše“ ne žele, pa makar bili najsposobniji, najpametniji, najkreativniji, najškolovaniji i najpošteniji, a „svoje“ će gurati ne položaje, pa makar bili najgluplji, najnesposobniji, najnetalentiraniji i najnepošteniji. Kako mogu?! Većina im to dopušta. Nije, dakle, riječ samo o grijehu struktura, već i o grijehu onih koji – DJELOM (glasovanjem) te NEČINJENJEM ili PROPUSTOM (nedolaskom na birališta) – glupe, osvetoljubive, zadojene mržnjom, ogrezle u kriminal, lijene, netalentirane i, uglavnom, podguzne muhe biraju u parlament, županijske skupštine te gradska i općinska vijeća. Sanader, kakvog neki tobože tek danas otkrivaju, nije samonikao kukolj u žitu, već produkt – prije svega – HDZ-ova vrha te, ruku na srce, onih koji su ga, i nakon što je javno demonstrirao nevjerojatnu oholost, i drugi put izabrali. Korupcijska pošast ne bi zahvatila Hrvatsku da se stranka na vlasti banditizmu u vlastitim redovima opirala, da je SDP bio dobra opozcija, odnosno - prava alternativa, da su zakinuti, obespravljeni, izrabljivani, ponižavani i ucjenjivani građani digli svoj glas. Na pitanje: „Što biste (si) poželjeli u 2011. godini?“ - odgovaram: “Želim da hrvatski građani napokon shvate da im sloboda neće pasti s neba, da obespravljeni, ponižavani, nezaposleni, siromašni te svi s nepravom na margine gurnuti i zaboravljeni ljudi dignu glas.”
Crkva je, umjesto
Bogu, okrenuta novcu
Želim da u 2011. godini, što je prije moguće, s političke scene zauvijek odu političari koji su narodu ukrali perspektivu, nadu, optimizam i dostojanstvo, da s političke scene nestanu svi oni koji lažu, svi oni koji kradu, svi oni koji NEČINJENJEM laž i krađu podupiru, svi oni koji čine nepravdu ili pred nepravdom zatvaraju oči. Želim da s javne scene nestanu ljudi koji svojim kukavičlukom zagađuju društvo, svi oni kojima je podobnost vrhunaravan kriterij, svi oni kojima je stranačka iskaznica jedina diploma, svi oni koji bespogovorno služe moćnicima, svi oni koji ne razlikuju dobro od zla, svi oni koji ne razlikuju (ispod)prosječne od talentiranih. Želim da u 2011. hrvatski građani konačno progledaju, da glasuju za sposobne, za one koji će POŠTENJEM, znanjem, marnim radom i talentom svima omogućiti dostojanstven život, za one koji ne lažu, za one koji ne kradu, za one koji su u lažove i lopove na vrijeme prstom upirali.
Želim da hrvatski građani u 2011. shvate da vlast nema pravo ne znati te da vlast ne plaćamo za neznanje. Želim da u 2011. u Sabor izaberete ne one koji nude treći, već one koji nude PRAVI put. A pravi put ne mogu pronaći oni koji su već 20 godina na krivome putu. Želim da u 2011. na politčku scenu dođu oni koji će biti sličniji Mojsiju, a ne judama koji okreću leđa i Bogu i ljudima. Vjernicima želim crkve okrenute Bogu, a ne, kao sada, politici, novcu i moći, crkve koje će štititi siromašne, a ne, kao sada, bogate i moćne.

P.S. Iako SDP-vci svaki dan prizivaju izbore za parlament, kada je njihova koža u pitanju, izbori im ne padaju na pamet. Onako kako se HDZ ponaša na nivou države, SDP se ponaša u metropoli, čime opovrgava tvrdnju da će biti – kada dođe na vlast u državi – drukčiji od HDZ-a. Iako je zagrebački SDP tjednima bacao drvlje i kamenje na gradonačelnikov proračun, za tu je predizbornu ujdurmu većina SDP-ovih (i HNS-ovih) vijećnika digla ruku te osnažila grogiranog Bandića. Čemu taj salto morale? Zagrepčanima je, tvrde SDP-ovci i HNS-ovci, navrh glave izbora. E, pa, nije tako. Baš suprotno - Zagrepčanima je navrh glave prevrtljive vlasti koja vodi brigu jedino o sebi.