PISMO IZ ZAGREBA

Početkom dvijetisućitih tatin sin, star 17 godina, automobilom je usmrtio dvije djevojke. Je li mladić adekvatno kažnjen za veliku nesreću koju je skrivio? Nije. Ipak je riječ o Hrvatskoj i hrvatskome, potkupljivome sudstvu. Za žrtve i obitelj žrtava uvredljivu kaznu sudac je opravdao činjenicom da je krivac iz DRUŠTVENO PRIHVATLJIVE OBITELJI?! Što to znači?! Sudac otvoreno dijeli obitelji na društveno prihvatljive i društveno neprihvatljive. Prihvatljive su tajkunske obitelji.
Ta je presuda, a najviše njeno obrazloženje, izrugivanje i pravu i pravdi. Pljuska ljudskosti. Sramoćenje čitavoga, ionako tisuće puta već osramoćenoga sudstva čiji suci, u nebrojeno primjera, samo što ne izvjese tarife presuda na vrata svojih sudnica. Sigurno ste već zaboravili – jer mi smo nacija kratkoga pamćenja – tko je ta društveno prihvatljiva obitelj. Pater familias je izvjesni Marijan Primorac, Splićanin, tajkun, po profesiji vozač, obogaćen preko noći. Je li ugledan? Je, kao i svi ostali preko noći enormno obogaćeni vozači.
Glava te društveno prihvatljive obitelji ovih je dana ponovo na stranicama društvenih (umjesto, kao u svim uređenim društvima i poštenim medijima, crnih) kronika. Zbog čega? Zlodjela, naravno. On je, po vlastitu priznanju, 2004. godine premijeru Ivi Sanaderu darovao BMW u vrijednosti od preko četiri milijuna kuna. Zašto?! Ne, naravno, iz ljubavi, već iz koristi. Četiri milijuna kuna bezrazložno ne poklanjaju ni bilijarderi, a kamoli hrvatski šoferi.

Sramna logika

Primorac je Sanadera skupim BMW-om podmićivao. Skupi je automobil honorar. Za što? Nije teško pretpostaviti: ili za nezasluženo dobiven posao, ili za manje plaćen porez, ili za intervenciju na sudu. I ovaj, uz tisuće drugih primjera, svjedoči da je godinama na djelu udružena zločinačka organizacija. A u njoj su političari, poreznici, suci, činovnici, policajci, tajkuni, istražitelji, ministri, premijeri, državni tajnici, sudbena i druga vijeća. Posljedica tog zločinačkog poduhvata, koji je okužio čitavo društvo i državu, je i presuda za jedno drugo nedjelo.
Naime, nedavno je stanoviti sudac Zorislav Kaleb zbog divljačkog premlaćivanja Lian Chena nepravomoćno osudio Borisa i Marija Delongu uvjetnom kaznom. Iako je napad na Chena, oženjenog za Zagrepčanku, motiviran rasnom mržnjom, iako je od šoka izazvanog tim nasiljem nekoliko sati nakon nemiloga čina umro Chenov punac, braća Delonga kažnjena su više nego blago zato što sudac Kaleb tretira fakultetsko obrazovanje glavnog napadača Borisa Delonge olakšavajućom okolnošću. Sramna logika.
Zar fakultetski obrazovani ne bi trebali biti svjesniji posljedica rasnoga divljaštva?! Bi, ali ne u Hrvatskoj. U Hrvatskoj je loše dobro, a dobro loše. Hoće li na tu sramotnu odluku reagirati Državno sudbeno vijeće? Neće. Štiti će suca.

A tko štiti žrtve?

Uostalom, je li itko iz pravosudnog sustava stao u obranu logike, poštenja, morala, ugleda suda i žrtve nakon što je sudac Primorcu junioru smanjio kaznu s obrazloženjem da je član društveno prihvatljive obitelji? Nije. Državno sudbeno vijeće čak ni na veće sramote ne reagira. Eventulano se oglašava tek kada ga prozovu mediji. I tada zauzima obranaški stav, kao što to čini u prošlotjednom intervjuu v.d. predsjednika Ivan Turudić. Kada su DSV, općinski, županijski, Vrhovni i Ustavni sud legalizirali stav da je pripadanje društveno prihvatljivoj obitelji olakšavajuća okolnost za počinitelja kazne, srušili su sve društvene, pa i sudstvu prihvatljive moralne norme. Uostalom, ako je društveno prihvatljivo da se vozači bez znanja, talenta i umijeća preko noći obogate, ako je društveno prihvatljivo da glava obitelji podmićuje premijera s BMW-ima, onda je lopovluk legaliziran od svih triju vlasti: zakonodavne, izvršne i sudske. Pitao bih suce, poglavito Turudića koji floskulama pokušava prikriti očajno stanje u hrvatskome pravosuđu, znači li to da žrtve, konkretno - dvije automobilom ubijene djevojke, dolaze iz društveno neprihvatljivih obitelji? Hoće li DSV raspravljati o sramotnome obrazloženju suca Kaleba koji je relativizirao zločin počinjen iz rasne mržnje?! Neće.

Tko šljivi „male žute“

Zato što su za sve njih jedan „mali žuti“ – kako je neandertalac Boris Delonga tretirao svoga susjeda – i punac „malog žutog“ nevažna stoka sitnog zuba. Društveno prihvatljivi su kapitalci. Naročitio ako su na vlasti. Naročito ako su moćni. Naročito ako uz moć imaju još i novac. Kao što ga ima Marijan Primorac koji je neiskusnome sedamnaestogodišnjaku kupio – pogađate – BMW, oružje kojim je Primorac junior oduzeo život dvjema curama. Društveno prihvatljiva je obitelj, primjerice - Nadana Vidoševića, moćnika i bogatuna (čije je porijeklo novca velika nepoznanica) kojemu je bivši ministar obrane Gojko Šušak na temelju neustavnog pravilnika darovao luksuzno opremljen stan u Zagrebu (153 četvorna metra). Iako je Vidošević sredinom devedesetih bio ministar gospodarstva, Šušak mu je darovao vojni, MORH-ov stan od 153 četvorna metra. Stan je na isti način – na temelju neustavnog pravilnika i slobodne Šuškove volje - dobila i Jadranka Kosor. S tim da u tom vojnom, kasnije i otkupljenom stanu premijerka živi, a Vidošević je svoj prodao za 220.000 eura. Uz vilu u Gorskome kotaru te vilu u Zagrebu, stan koji je u predsjedničkoj kampanji zatajio, nepotreban mu je teret. O kojemu stotine tisuća obitelji može samo sanjati. Ali ne zato što su nesposobne, već zato što su dio neprivilegirane i obespravljene većine.

Zašto se zgraža M. Sanader?!

A tu je više puta opljačkanu većinu korumpirana i nesposobna vlast gurnula u grabežljive kandže uglavnom stranih kapitalista i bankara. S tim da oni domaći - suvladari politike i medija - nisu nimalo bolji. Svu surovost ovog našeg naopakog, ispolitiziranog, prestrašenog društva i bezglave države, podložne (uz novac) jedino stranome, što briselskome, što vašingtonskome diktatu osjetila je, mnogi bi rekli – napokon – i Mirjana Sanader, supruga bivšeg premijera. Zgraža se nad činjenicom da mora dijeliti sudbinu naroda. Zgraža se što je od krvožednih, uglavnom poltronskih medija, medija u službi politike i kapitala (a ne publike) nezaštićena. Zgrožena je atmosferom u Hrvatskoj: „Mi smo – priča gospođa Sanader austrijskom Kurieru – de facto u kućnom pritvoru (i njen boravak u Austriji govori da je ta tvrdnja neukusno preuveličavanje). Moju kćer i mene promatraju i prisluškuju iako nismo ni za što osumnjičene. U Hrvatskoj vlada atmosfera straha, ne samo u našoj kući, nego u cijeloj Hrvatskoj. Mislim da nas sve prisluškuju. Ljudi kažu da je skoro kao za vrijeme komunizma.“ Je li tako u posljednjih godinu, godinu i pol dana, otkako je njezin suprug pod pritiskom Europe i SAD-a dao ostavku?

Smijeniti i poniziti

S većim dijelom impresija M. Sanader se slažem. Ali, za razliku od M. Sanader, ja tu atmosferu osjećam godinama, i ona je posljedica vladavine upravo Ive Sanadera. Posljedica negativne selekcije koju je potencirao Ivo Sanader, a danas ga i u tome vjerno slijedi J. Kosor. Ni moja malenkost nije osumnjičena, a, tvrdim - nema ni za što biti, pa ipak je prisluškivana. Jedan od šefova u tajnim službama, moj prijatelj, zove me na brzopoteznu kavu (iako zna da je ne pijem) kada mi, osim pozdrava, ništa više telefonom ne smije reći. Jednom me (2005.), u prolazu, na Cvjetnome trgu, pitao:
- „U kakvim si sada odnosima sa Sanaderom?“
- „Nikakvim“ – odgovorih mu – „A zašto pitaš?“
- „Sanader ima na stolu transkripte nekih tvojih telefonskih razgovora. Nisi baš blag prema njemu...“
Eto, gđo Sanader, za vašega su muža što obavještajne što paraobavještajne službe prisluškivale one koji su mu stali na žulj, a ni za što nisu bili osumnjičeni. Osim da su protivnici kulta ličnosti Ive Sanadera. Kada je naredio smjenu uistinu nesposobne urednice „Vjesnika“, koju je sam postavio, upute su glasile: „Smijeniti odmah te je na kolegiju – poniziti!“

Nije za sve kriv Sanader

Što je urednica tako staršno zgriješila? Objavila je, u vrijeme njegova prvog posjeta Bijeloj kući, njegovu fotografiju (na stepenicama Bijele kuće), na dva stupca, pri dnu stranice. Ali ne zato da degradira premijera, već zato što je fotografija bila loša. Svi koji su mu bespogovorno služili, ništa drugo nisu ni zaslužili. No, on je, gđo Sanader, taj koji je vladao strahom. Upravo je vaš suprug ukidanjem medijskih sloboda, negativnom selekcijom, odabirom podobnih, micanjem sposobnih i talentiranih, osvećivanjem kritičarima... Hrvatsku približavao atmosferi iz onih starih, despotskih, komunističkih vremena. Tvrdnjom da je prvi put o milijunima svoga muža pročitala u novinama M. Sanader obmanjuje javnost.
Ako stvarno nije znala da za njihov život na visokoj nozi, vilu u centru Zagreba, skupe večere, školovanje kćeri u Americi, bajkoslovan džeparac dviju studentica, slike slavnih slikara, zemljište na Braču... treba mnogo (desetaka nezarađenih) milijuna, tada s njom nešto nije u redu. „Moj muž nije tako glup da bi sve to napravio što mu se sad stavlja na teret“ – kaže u intervjuu M. Sanader. Napravio je Ivo Sanader mnogo više od onoga što mu se trenutno stavlja na teret. Unazadio je Hrvatsku za deset godina. Na položaje je postavio nesposobne, ljude s kojima je mogao upravljati, one koji su pljačkali, varali, lagali, obmanjivali, prijetili... Činio je zlo čije ćemo posljedice osjećati još desetljećima. Je li zlo činio sam? Nije. Iza sebe je imao stranku, najbliže suradnike i vojsku glasača. I bilo bi doista nepošteno sve svaliti na Sanaderova leđa.

P.S. Sve sam sigurniji da Zoran Milanović doista ne bi prepoznao radnika, taman se i s njim sudario na ulici. Najnoviji malograđanski happening Milanovića i Radimira Čačića u režiji (i u kući) novinarskog suncokreta Davora Butkovića, poznatog po podilaženju moćnicima te izmišljenom intervjuu sa Sanaderom, dokaz je da kukuriku koalicija bezuspješno traga za identitetom. A tvrdnjom da je ona jedina alternativa HDZ-u kukuriku koalicija izaziva strah. Uz 320 tisuća nezaposlenih, gotovo stotinjak tisuća zaposlenih bez plaće, uz stotine tisuća osiromašenih i obespravljenih umirovljenika te radnika na minimalcima, Milanović elitističkim manirama dokazuje da on, osim formalne, stvarnih veza sa socijaldemokracijom nema. „Kritiziraju me oni koji su pojeli dva vagona sushija, a ne dvije porcije kao ja!“ – uzvraća kritičarima Milanović. Očito je da misli, udaljen svjetlosnim godinama od hrvatske realnosti, kako se u pučkim kuhinjama dijele sushiji, file iz voka i šampanjac. I još jedna je maska pala. Thompsonova. On se čitavo desetljeće predstavlja uzornim domoljubom kojemu je ljubav prema čovjeku, Bogu i obitelji svetinja. Iako glumi velikog vjernika, često je sijao mržnju. „Jebem mater Račanu i svakome tko je glasao za njega“ – urlao je s pozornice u Rogoznici nakon pobjede koalicije. Ovih je dana – od Barišića optužen da je primio više od 500 tisuća eura keša da ne pjeva HDZ-ovim konkurentima - ustvrdio kako se nikada s Barišićem nije sreo. Kada su ga suočili s činjenicama, priznao je da je na sastanku s Barišićem (i Sanaderom) ipak bio te da je uzeo 50 tisuća kuna predujma. Thompson treba dokazati i odakle mu novac za stan od 500 četvornih metara u centru Zagreba jer dobit njegova poduzeća jedva da pokriva desetinu te površine.