PISMO IZ ZAGREBA

Zamislite kakva bi tišina nastala kad bi ljudi govorili samo ono što znaju?! Koliko bi trajale sjednice u parlamentu kada bi tupadžije umukle? Kratko. Da govore samo ono što znaju, bi li političari tako lako davali izjave, intervjuima sjedali na slušateljevu jetru i bi li se gurali u televizijske rasprave? Tek rijetki. Da govore samo ono što znaju, i mnogi bi novinari zauvijek zašutjeli. Nekoliko puta dnevno voditelji vijesti traže pojašnjenja, komentare ili ekspertize, ne od stručnjaka, već od kolega koji iz večeri u večer dokazuju vlastitu nekompetentnost. Ne sliči li scena u kojoj Saša Kopljar pita Baga: „Mislave, reci kada će Hrvatska izaći iz krize?“ – na lošu tragikomediju?! Kad bi ljudi doista govorili samo ono što znaju, s malih bi ekrana nestalo bagizma, glumatanja da onaj koji govori zna o čemu govori. Da ljudi govore samo ono što znaju, u Saboru bi rijetko govorili i Kunst, i Markovinović, i Kajin, i Hebrang, i Šolić, i Đakić, i Bebić, i Bagarić, i Jurjević, i Matušić... i mnogi drugi. Da je znanje kriterij, rijetke bi ministre premijer(ka) moga(la)o natjerati pred mikrofone. Odavno bi Milinoviću, Iviću, Kalmeti ili Popijaču medijski stručnjaci (da ih Vlada ima) preporučili da se klone mikrofona. Uostalom, u velikoj su nevolji i svi oni ljudi koji nemaju dovoljno duha da bi dobro govorili, ni dovoljno pameti da bi šutjeli.

Tko govori premalo?!

Zbog čega veliki redatelji, književnici, slikari, skladatelji, filozofi, znanstvenici, pa i političari tako rijetko govore (javno)? Zato što nemaju što mudro reći. Njihov je talent usredotočen na stvaranje, a ne na (prazno) govorenje. „Tako Rafael mudrost slika, Händel je pjeva, Fidija je kleše, Shakespeare je piše, Wren je gradi, Kolumbo njome plovi, Luther je propovijeda, Washington je oruža, Watt mehanizira“ – napisao je esejist i pjesnik, središnja ličnost američkog intelektualnog života XIX. stoljeća Ralph Waldo Emerson u eseju „Društvo i osama“. I dok se mudri kaju zbog svake nepotrebno izgovorene riječi, trogloditi imaju osjećaj da govore premalo, pa čak i kad su im govori kastrovski dugi, a poruke odzvanjaju od šupljine. Dok nije sišao s Pantovčaka, prvak u količini javnih poruka, intervjua i izjava bio je, bez ikakve dvojbe, Stjepan Mesić. Ima li mu danas ravna? Ima. Jadranka Kosor je u (javnom) govorenju Mesića potukla do nogu.
Ne hajući za tvrdnju autora glasovitog romana „Dama s kamelijama“ Alexandrea Dumasa (mlađeg): „Ma kako dobro čovjek govorio, kad previše govori, uvijek na kraju kaže nekakvu glupost.“ – hrvatska premijerka obožava svjetla pozornice. Toliko da se za primat na crvenome tepihu kadra verbalno potući čak i sa Saverinom, pjevačicom koja odavno ne intrigira javnost pjevanjem i pjesmama, već ljubavnim, što je moguće pompoznije – pa makar i pornouradcima – reklamiranim vezama.

Utakmica sa Severinom

J. Kosor ne može shvatiti da će svaki put kada se nadmeće sa Severinom – izgubiti. Zašto? Zato što je u koketiranju s javnošću Severini sve dopušteno, pa i koristiti u odnosu na J. Kosor nemjerljivo jače tjelesne atribute. Kada nema argument, Severina skrati suknju, pokaže gaćice, otkaže jednom i aktivira drugog, medijima još zanimljivijeg pratitelja. Takvoj biti medijska suparnica ili s njom ići u bitku znači unaprijed izgubiti i bitku i rat. Nadmetanje s pjevačicom koja nema skrupula javno obznaniti da je do sinoć bila sretno zaručena za fitnes meštra, a nekoliko dana potom već uživa u američkoj vili srbijanskog mešetara pokazatelj je premijerkine što nesigurnosti, što taštine. Osim što svakoga dana po nekoliko puta puk informira da Vlada s – zna se – njom na čelu radi (samoreklamerski blizanac Bandić bi dometnuo - konjski) i napreduje sve u šesnaest, J. Kosor se specijalizirala za otkrivanje lažnih radnika i lažnih civilnih zapovjednika. Prvo je identificirala jednog lažnog radnika i potom ga, kao svjesna rodoljupka, javno prokazala. Nekoliko desetaka puta. Nećete valjda pitati: „Tko je taj neradnik?!“ Već i vrapci na krovu znaju (dojavila im je premijerka) da je to Milanović, Zoran Milanović. A tko se – uz živu i zdravu J. Kosor – nemeće za civilnog zapovjednika?

Popu pop, a bobu bob

Mladi Jastreb. Pazite, mlad i još k tome – jastreb. Čita premijerka ljude kao otvorenu knjigu. Treba te mlade, neobuzdane, nadobudne i kričljive spustiti na zemlju. Oduzeti im riječ. Kako? Pokazujući im oštre zube. Koji će ih, budu li lajali, ugristi. Poručio je to Branku Borkoviću, posljednjem zapovjedniku obrane Vukovara fűrtifurt naduren ministar branitelja Tomislav Ivić. Otkud sad to da se ne slažu premijerka i branitelj(i), vlast i branitelj(i), ministar branitelja i branitelj(i), HDZ i branitelj(i)?! Shvatili su (mnogi) branitelji da bi Tomislav Purda danas uživao slobodu u Hrvatskoj da je hrvatska vlast, točnije - Vlada radila svoj posao. Iako je Srbija potjernicu za Purdom raspisala prije tri godine, nitko iz hrvatskih vlasti vukovarskom branitelju i zatočeniku srbijanskih logora nije imao vremena to priopćiti. Da su ga upozorili na potjernicu, Purda ne bi putovao izvan Hrvatske. I ne bi ga BiH vlasti uhapsile te strpale iza rešetaka. Zbog tog bi propusta trebali letjeti ne samo odgovorni ministri, već i Vlada, da joj je usitinu stalo do ljudi, poglavito branitelja, heroja, do pravde, pravednosti i principa. Zato što je rekao popu pop, a bobu bob, Borkoviću, Mladom Jastrebu, počeli su prijetiti. Nazvao me, svjedoči Borković, ministar Ivić i rekao da mi je premijerka poručila da prestanem ili će usljediti njihova reakcija, nešto će se dogoditi.

Je li to bila prijetnja?

Mladi Jastreb Ivićeve je riječi shvatio kao otvorenu prijetnju. Koju Ivić negira: „Jastrebove su riječi neistina, laž.“ Kome vjerovati? Odgovorit ću protupitanjem: „Kome bi J. Kosor vjerovala da su, pretpostavimo, u sličnoj situaciji Borković i SDP-ov ministar branitelja, odnosno Milanović?“ Borkoviću. Kojem bi HDZ, da se SDP-u dogodio slučaj Purda, sugerirao ulicu. Pa, sjetite se Splitske rive, igrokaza pred kućom pokojnoga generala Bobetka, raznih ispolitiziranih stožera za obranu digniteta Domovinskog rata... Uostalom, premijerka Kosor i danas, nakon što je Milanović uhićenje Purde okarakterizirao kao izdaju hrvatskog građanina, SDP-ovce tretira kao osvjedočene neprijatelje branitelja. Kada su bili na vlasti, oni su vam, kaže Kosor, smanjili prava. Kakva prava? Nakanili su, prije svih ministar Ivica Pančić, istrijebiti kukolj iz žita, prokazati lažne branitelje kako bi pravima bilo bolje. U tome ga ni Račan nije podržao, a HDZ ga je verbalno linčovao. No, i SDP, kao i HDZ, jedno govori, a drugo radi. Što misle, ne zna se, niti će se znati. Pa, ipak, kao simpatizeru istine, nemoguće je prešutjeti ono o čemu šute SDP-ovci. Nije, naravno, SDP izdao branitelje, osim ako se sve, pa i čast, ne gleda kroz novac.

Račanovi „grijesi“

U vrijeme Račanove Vlade niti jedan hrvatski general, niti jedan hrvatski branitelj nije izručen u Haag. Iako su mu zbog njega htjeli skinuti (političku) glavu, Račan je uhićenjem spasio Norca. Toga je valjda svjestan i Norac koji bi, da je završio u Haagu, prošao mnogo gore nego na suđenju u Hrvatskoj. A i zatvorsku bi kaznu služio u nekoj drugoj zemlji. Je li Gotovina uhapšen u vrijeme Račanove vlasti? Nije. Je li Račan izručio Bobetka? Nije. Čak je Haagu poručio da Hrvatska neće dati svog bolesnog generala. Da je postupio poput Sanadera, kojemu je J. Kosor bila desna ruka, Račan bi osvojio još jedan mandat. Radije se držao one: „Vlast možemo izgubiti, ali obraz – ne!“ Zašto Milanović na premijerkine tvrdnje da je SDP-ova vlast radila protiv branitelja ne odgovara činjenicama - mojoj je malenkosti potpuno jasno. Vama nije? Pa, antieuropski je boriti se u Hrvatskoj za hrvatske generale. Antieuropski je da osumnjičenim hrvatskim generalima sudi hrvatski sud, ali je zato europski izjednačavati ratnu ulogu agresora i žrtve. Europski je, izgleda, branitelju, k tome i zapovjedniku obrane Vukovara, jako zamjerati, pa i prijetiti, zato što se usudi misliti i još k tome govoriti ono što misli. Naročito ako su u riječima ne baš ružičaste činjenice o vlasti.

Ja zapovijedam!

Nakon što je na sastanku predstavnika branitelja i Vlade Branko Borković, član HSS-a, nimalo protokolarno i nimalo udvornički sasuo paljbu na vlast, Jadranka Kosor mu je, navodno, odgovorila: „Činjenica je da ste vi u vrijeme rata zapovijedali u Vukovaru, ali ovdje ja zapovijedam!“ Četiri hrvatska intelektualca (Slaven Letica, Igor Zidić, Velimir Visković i Zvonko Maković) u HTV-ovom Petom danu, nepolemičnom, sladunjavom, ali Hrvatkoj potrebnom talk showu (s Igorom Mandićem umjesto Viskovića te Branimirom Pofukom umjesto Milane Vuković Runjić, jer ona to radi kudikamo gore od Pofuka) s udivljenjem su odobravali premijerkinu reakciju. Iako nisu spominjali, Kosoričinu su reakciju „ovdje ja zapovijedam“ tretirali gotovo jednako kao i Mesićevo umirovljenje generala koji su poželjeli utjecati na civilnu vlast. No, jedno s drugim veze nema. Borković niti jednom riječju nije najavio da bi on htio ponovo zapovijedati.
Ovaj put Hrvatskom. On je, s pravom, kao civil, negdašnji ratnik, zapovjednik obrane Vukovara, kritizirao vlast. Koju? Sve vlasti. Najviše Tuđmanovu i Sanader-Kosoričinu. Zato što su one Hrvatsku oblikovale 17, a SDP tek četiri godine. Bajnim hrvatskim intelektualcima svidio se način na koji je Kosorica Mladom Jastrebu osporila pravo da kritizira. Time mu je osporila pravo da govori. Nije intelektualcima iz Petoga dana zasmetao čak ni termin: „Ja ovdje zapovijedam“ kojim se ne služe na sastancima (pa makar i s braniteljima) u demokratskih državama demokratski izabrani i demokratski orijentirani političari. Vojničkim žargonom služe se šefovi hunti. Što Kosoričina Vlada, naravno, nije. A zašto onda J. Kosor rabi neprimjeren termin? Zato da bi ostavila dojam čvrste, odlučne šefice. No, to se ne postiže riječima, već na sposobnosti i umijeću (vladanja) stvorenom autoritetu.

P.S Ova će Vlada do kraja godine radno aktivirati 150.000 ljudi – pokušala je J. Kosor ohrabriti demoraliziranu naciju. Što to znači? Zaposlit će 150.000 nezaposlenih? Pa, ne baš – kaže mi jedan profesor s Ekonomije. Aktivirati ne znači, naravno, zaposliti. Aktivirati znači potaknuti. Vlada će – obećala je premijerka – potaknuti zapošljavanje 150.000 ljudi. Privremeno ili stalno zapošljavanje? Ne zna se. Uz ovu spektakularnu brojku, J. Kosor otkrila je još samo jedan podatak - Vlada će s milijardu kuna stimulirati zapošljavanje. Hoće li sve završiti slično kao i stumilucija za kupnju stanova? Mnogi ekonomisti kažu jasno – da. Kada bi se uistinu u godinu dana zaposlilo 150.000 ljudi, a da, naravno, pri tome 160.000 ne dobije otkaz, tada bi Hrvatska bila najus-pješnija u zapošljavanju nezaposlenih. Sada smo drugi u svijetu. Ali po stopi nezaposlenih. Južna Afrika je prva. No, u čitavoj premijerkinoj priči o zapošljavanju najzanimljiviji je sektor koji će prigrliti nezaposlene. Ako treba, poručuje premijerka puku, bit ćete pastiri. Zato što je zanimanje pastir jako traženo. Dakle, od zemlje znanja, spali smo na zemlju pastira i, dakako, ovaca. Koje nesmiljeno šišaju. Nekoliko puta godišnje. I pritom im pričaju bajke u kojima, nazire se, ne pobjeđuje dobro. Dobro je rezervirano za privilegirane. Ostalima štap u ruke, pa u planinu. To je slika Hrvatske u XXI. stoljeću.