PISMO IZ ZAGREBA

Gluposti koje počinimo ponekad se mogu popraviti. No, gluposti koje izgovorimo ostaju zauvijek glupe, nepopravljive. S vremenom postaju i nesalomljive. Sve što naleti na njih, mora se razbiti. Tada glupost – kao što je napisao Miroslav Krleža u „Na rubu pameti“ - počinje biti sama u sebe zaljubljena. I njeno je samoljublje bezgranično. A koja je glupost najveća? Ona koja se predstavlja kao mudrost. U Hrvatskoj se glupost - uz pohlepu, nemoral, pokvarenost, neznanje, površnost, beskičmenjaštvo - predstavlja kao savršenstvo. Sudeći po bezbrojnim izjavama političara, glupost je – uz laž i prijetvornost - preduvjet ulaska u visoku politiku. Naćulite li uši na početku saborske rasprave, nekog stranačkog skupa ili pressice, ubrzo će vam se umrtviti slušni živac ili začepiti Eustahijeva cijev. Čime? Glupostima. Ostavljaju li one trajne posljedice na sluh? Ne. S djelomičnim poremaćajem akustičnog centra u mozgu – koji postaje imun na glupost – čak je i lakše, relaksiranije živjeti. Uostalom, i Jadranka Kosor ustvrdila je da se u Hrvatskoj, u posljednje vrijeme, živi relaksiranije. Tjelesno i duševno opuštenije. Kako je premijerka došla do tog zaključka? Pomnim promatranjem svekolikog puka. Opazila je da je pučanstvo živnulo. Pučki prepredenjaci su, zamislite, iz zabave, obijesti i rekreacije, pohrlili na burze rada.
Privilegije s burze
Masovno se prijavljuju ne da bi se zaposlili, već da bi prigrabili privilegije. Ljengu-ze dolaze na zavod za zapošljavanje samo da bi naudile vlasti. Trećina – kao što reče drugi istraživač Đuro Popijač – ili čak polovina zatefterenih na burzi rada su lažni nezaposlenici. Traže posao tako da ga ne nađu. A čim lažu da su nezaposleni, podrivaju hrvatsku državu. Što se u tim podrivačima prepoznaje? Neprijateljstvo! Kad su neprijatelji rada, neprijatelji su i države, naročito ove koja sve čini da bi svi mladi odmah čim završe škole (velike i male) dobili adekvatan, dobro plaćen posao. Ako samo malo zagrebete ispod površine, kao što su to (umjesto lijenog naroda) prošloga tjedna učinili premijerka, ministar Popijač i potpredsjednik Vlade Čobanković (neki zlobnici tvrde da je upravo on premijerki prodao foru o tome da je u Hrvatskoj najtraženije, a onda i najprogresivnije zanimanje čoban; čuvar stoke na paši, pastir, ali moja malenkost u to ne vjeruje), neće vam biti teško opaziti da se ti burzaši bave, zapravo, subverzijom. Kvare ovaj, teško stečen poredak i ugrožavaju vlast koja toliko brine za narod da mu je omogućila čak i slobodno izjašnjavanje o (ne)zaposlenosti. Laž je, naravno, da 334.378 hrvatskih građana i građanki nema posao.
Pojeftinile su političarske fore
Trećina od njih neće raditi, kaže Popijač. Trećina radi na crno. Zašto? Zato što žele podrivati državu, zakidati je, krasti. Zna se da je neplaćenje poreza (državi) jedan od najtežih zločina. Odlaze ti lažnjaci na burzu zbog privilegija, kaže J. Kosor. Zna poštena vlast da su pučani prevaranti! Odu na burzu i od države uzmu 700 ili tisuću kuna. Ali to nije sve. Dobiju, zamislite, i dječji doplatak. Po djetetu dvjestotinjak kuna. Ali ni to nije sve. Prijavom na burzi ostvaruju i mirovinsko i zdrastveno osiguranje. Uplaćuje im se u mirovinski fond taman toliko da mogu, kad odu u penziju, platiti posmrtnu pripomoć. Zdravstveno im osiguranje pokriva listu čekanja na specijalističke preglede do – smrti. I sve te privilegije lijeni puk uživa čak godinu dana ili osamdesetinu života. A uz sve te privilegije teške tisuću, tisuću i pol kuna, prevaranti pučki rade na crno. Za novih tisuću i pol, dvije kuna. Kuda te ljenguze stavljaju svu tu lovu? Kupuju automobile. Raskrinkala ih je premijerka: „Živi se bolje jer je u siječnju prodano više automobila!“ Ali poskupio je – reći će neprijatelji države i ove aklamacijom izabrane vlade – šećer čak 17 posto, cijene povrća i voća su podivljale, poskupio je kruh, skuplje je brašno, skuplje je mlijeko, skuplji su jogurt, margarin... Sve je skuplje. E, pa, nije. Pojeftinile su političarske fore. I premijerkine analize lijenog naroda.
Nije premijerki lako
I nezahvalnika koji se jednostavno prijave na burzu i uživaju u privilegijama. A za to vrijeme političari ne dižu glave od posla. I tako 24 sata. Ne mjesečno, ne tjedno, već dnevno. Dok neradničke ništarije planduju i ubiru lovu od države te kupuju automobile, Vlada radoholičari. Najviše na svijetu. Nije premijerki i ministrima lako. Osim što ne dižu 24 sata dnevno glavu od posla, žive u konstantnome strahu. Od čega? Odmazde. Čije?! Pa oni su vlast?! Uvijek je i nad vlašću neka (nevidljiva) vlast. Raspričani Mladen Barišić, bivši HDZ-ov blagajnik, svjedoči o nevjerojatnom strahu koji političari na vlasti proživljavaju: „Svi smo se bojali Sanadera. Znali smo da može smijeniti bilo koga kad god mu to padne na pamet.“ Bojali su se Sanadera, ali nisu Boga (u kojeg se toliko zaklinju) i naroda (kojeg muzu kao holštajn-frizijsku kravu). Kao na prvom (USKOK-ovom) pljesku, raspjevani Barišić opisuje i trnovit put J. Kosor do samoga vrha: „Dan nakon Sanaderove ostavke došao sam u Vladu i dočekao me bivši šef s Jadrankom Kosor kojoj je Sanader rekao da kod mene ima novca koji se može upotrijebiti za predsjedničku kampanju. Ivo je rekao: ‘Izbori se ne mogu dobiti samo financiranjem iz redovnih izvora. Dobivaju se s dvije trećine novca ispod stola.’ Meni je J. Kosor djelovala uplašeno i ništa nije govorila.“
Muke po Mačeku
Bila je toliko uplašena da mjesecima nije prozborila niti riječ o lopovluku političkog uzora i crnom fondu vlastite stranke. Nije J. Kosor bilo lako. Dok narod ljenčari i na burzi rada bere brojne privilegije, premijeri, ministri, saborski zastupnici, glasnogovornici, direktori javnih poduzeća, (državni) tajnici, blagajnici moraju se dovijati kako do novca. Neradnici jednostavno odu na burzu, prijave se i dobiju novac. Ministrima je put do novca puno teži. Kad ga nađu, moraju ga prati. Potom skrivati. U koferima transferirati. Malo u stranku, malo u džepove posrednika, malo u šefov i malo u vlastiti džep. Na taj se način brzo rasprčkaju sve te silne milijarde. Lako je puku - on se ne mora vozikati u blindiranim BMW-ima. Ne mora puk razbijati glavu je li pametnije uložiti u slike Ljube Babića ili Picassa. Narod ne mora misliti s koliko novca kupiti novine, televizije i novinare. Od tolikih se cifri čovjek lako zbuni. „Kad sam Mačeku (Ratku Mačeku, op. B.Vu.) davao novac, to vam je izgledalo ovako. Pitao bih ga koliko košta taj dio koji će se platiti u gotovini, a on bi mi rekao jednu cifru. Potom bih mu dan-dva kasnije postavio isto pitanje, a on bi ispalio neku sasvim drugu sumu. Treći put – treći različit odgovor...“ – opisuje muku koja je snašla i vlastodržačke pobočnike.
Lako je s tisuću kuna!
Mislite da traumatične situacije koje opisuje Barišić navode na zaključak da je Maček od svih tih silnih miljardi štogod stavio u svoj džep?! Griješite. Teško je dobrom i poštenom Mačeku bilo zapamtiti kome je sve šef i koliko love obećao. Teško mu je bilo zapamtiti s koliko novca treba podmiti novinare, s koliko novca opremati privatne televizije, koliko novca prebaciti u marketinške tvrtke s kojima on nema, naravno, nikakve veze, a kamoli koristi. Kako bi Maček pamtio svaku sitnicu kada se, primjerice, Vladimir Šeks i Tomislav Ivić ne sjećaju da su na sastanku Šeksovom uredu dogovorili da (Maček) Osječkoj televiziji treba isplatiti 300 tisuća eura?! I Ivan Jarnjak je zaboravio da je nazvao Barišića te mu rekao da se mora riješiti inkriminiranog Sanaderovog BMW-a od četiri milijune kuna. Ne sjeća se ni predsjednik Stranke umirovljenika da je od Barišića dobio 500 tisuća kuna. Ne sjeća se ni J. Kosor da je njezina predsjednička kampanja koštala nekoliko puta više od javnosti prezentiranih troškova. Na koncu, ako se ne sjeća ni Sanader da mu je Barišić donosio kofere novca, kako bi se Maček bilo čega sjećao?! Lako je otići na burzu, pokupiti sedamsto ili tisuću kuna te s tim čistim novcem za koji su premijerka i ministri mukotrpno radili, platiti režije, kupiti hranu, odjeću i knjige za djecu te s ostatkom otići u kakav salon po auto!
Kruljenje je lijepa glazba?!
I kako bi sada Hebrang, Šeks, Jarnjak, J. Kosor, Kalmeta i ostatak HDZ-ovih mučenika i (kako kaže A. H.) asketa mogli priznati da su za sve te teškom mukom ostvarene novčane transakcije (u malom dijelu poštenoga svijeta taj se proces zove - lopovluk) znali kad su zaboravili da su znali?! Svi vi koji želite da se protagonisti operacije „Otmi lijenome puku bogatstvo da ga ne rasprčka budzašto“ prisjete branja, pranja i transferiranja novca u privatne i stranačke crne fondove, a niste, recimo - psihijatri, činite nečovječan i nedomoljuban pritisak. I zato svim tim odličnicima popuštaju živci. I zato svi ti odličnici pričaju budalaštine. Shvatite već jednom - nije njima lako s nama lijenčinama, srebroljupcima i podrivačima države. A onda i vlasti, jer - država to smo mi, govore (neizravno) svakodnevno neimari s Markova trga. Uvijek našpičeni Goran vergla u slušalicu: „Znaš li ti da samo totalitarni sustavi negiraju statistiku. To što ja ne mogu plaćati račune, to što djeci ne mogu dati novac za užinu, to što me guši stambeni kredit, to što se svako jutro budim s grčom u želucu je tlapnja, laž, jer - uvjerava nas J. Kosor, mi živimo bolje. I moja žena nije nezaposlena, već lijena. Vraća nas vladarica sedamdeset godina u prošlost...“ A što ako J. Kosor i Popijač osjećaju našu stvarnost vjernije nego mi sami? Što ako je, zapravo, naše kruljenje u želucu tek lijepa glazba?! Što ako priče o tome kako će za mjesec dana na birou biti 350 tisuća nezaposlenih šire neprijatelji?! Treba se s njima i komunističkim zločincima odmah obračunati jer jedini problemi u Hrvatskoj su lijen narod i neiskopane grobnice. Sve ostalo je mačji kašalj.

P.S. Zašto se u Hrvatskoj živi relaksiranije? Zato što je Vlada postigla dogovor s bankama. O čemu? O tome da subvencioniranim kamatama za tisuću stanova narodu bace prašinu u oči, a potom banke krenu u još nesmiljeniju mužnju građana. Relaksiranije se živi zato što banke neće ostvariti svoju prijetnju. Naime, bankari su zaprijetili J. Kosor da će otići iz Hrvatske ako im se uvede, kao u Mađarskoj, porez na (nikad veću) dobit. Kamo bi to oni otišli?! Na Mars? A kamo su otišli iz Mađarske? Bilo im je daleko do Marsa, pa su ostali. Relaksiranije se živi od trenutka u kojem smo saznali da J. Kosor ima pod kontrolom i Hrvatsku odvjetničku komoru koja se stavlja na stranu politike, a ne svoga člana – odvjetnika Nobila. Predsjednik Disciplinskog suda HOK-a Ante Župić politikantskim je pamfletom pokušao opravdati kažnjavanje Nobila (šest mjeseci zabrane rada, uvjetno na dvije godine). Kazna bi trebala srezati krila svima onima koji se usude suprotstaviti političkim silnicima. Isti taj, tobože pravdoljubivi, disciplinac prijetnjama je iznuđivao potpise za svoga klijenta, o čemu ću vrlo rado osobno svjedočiti. Relaksiranije se u Hrvatskoj živi otkako su SDP i HDZ postigli neprincipijelnu koaliciju o nedemokratskom izboru Programskoga vijeća HRT-a koje će – uvjerit ćete se vrlo brzo – odrađivati zadatke za velike stranke, a ne za javnost. Na Prisavlju će novim Zakonom o HRT-u, novouvedenim Nadzornim odborom i starom uredničkom služinčadi konačno zabiti posljednji čavao u lijes javne televizije. Nered na HTV-u – na kojem se proganja autorstvo, talent, osobnost i poštenje, a na pijedestal diže poltronstvo, neznanje, korupcionaštvo i ispodprosječnost – slika je i prilika i hrvatske politike i hrvatskoga društva. Upravo složnost kukuriku koalicije i HDZ-a u podmetačini zvanoj Programsko vijeće i NO svjedoči da će se – pobijedi li tzv. ljevica – u Hrvatskoj malo što promijenti.