PISMO IZ ZAGREBA

Ako ne znate, a onda barem naslućujete zbog čega prosvjeduju uglavnom mladi ljudi širom Hrvatske. Odrađuju posao za oporbene stranke. Ono što vi, možda, tek naslućujete, vlast pouzdano zna. Glasnogovornik Mladen Pavić otkrio je da iza prosvjeda facebookuvaca stoje i neke opozicijske stranke. Mene je zagolicao Pavićev veznik „i“. On upućuje da uz oporbu stoji još netko. Tko? Neprijatelj. Vanjski ili unutarnji? Unutarnjovanjski. Udružili su se, izgleda, svi koji žele napakostiti Hrvatskoj. A Hrvatskoj će napakostiti ako upućuju prijekore i pogrde, kao što to kaže meštar za negiranje stvarnosti Andrija Hebrang, demokratskoj, socijalno osjetljivoj, braniteljima izuzetno naklonjenoj, privredno uspješnoj, asketskoj i u zatiranju nezaposlenosti izuzetno kreativnoj Vladi. Ti su prosvjednici, naslućujem to po držanju HDZ-ovog glasnogovorničkog zbora, zavedeni anarhisti. Otvara mi oči jedan od Vladinih očenašeka (u Tuđmanovo su vrijeme pozu skrušenosti i blagosti vjerno glumili Jure Radić i Mate Granić), vanjskopolitički Gordan Jandroković koji je lucidnošću kakvog tajnog agenta analizirao i braniteljske prosvjede: „Problem su oni koji se prosvjedima skrivaju iza branitelja, a zapravo žele nasilje i kaos... To je opasno za pridruživanje Europskoj uniji...“

Kako uljez sluša Thompsona

Jandroković tako dobro čita ljude i događaje da me uplašio. I moja je malenkost (ipak malčice povezana s braniteljima) bila na Jelačić placu. Mogli su me zamijetiti, a i snimiti (jer tajne službe rade svoj posao), iza Ljube Česića Rojsa s kojim sam se srdačno pozdravio te prokomentirao završnu riječ Slobodana Praljka u Haagu. A kako je moja malenkost doista bila IZA Rojsove pozamašnosti, sunulo mi je u glavu da bi netko poput Jandrokovića ili Hebranga mogao pomisliti da se skrivam iza braniteljskog generala. Pogledao sam lijevo-desno, naprijed(od Rojsa nisam bog-zna-što vidio)-natrag, gore-dolje ne bih li otkrio promatra li me tko sa sumnjom i rade l’ kamermani načičkani po balkonima svoj posao. Protumače li da se skrivam iza Rojsa, mogli bi pomisliti da kanim izazvati nasilje i kaos. Neozarena lica za vrijeme Thompsonova nastupa skup može pratiti samo uljez. Počeo sam se osjećati nelagodno. Kada se voditelj programa na braniteljskom prosvjedu zahvaljivao Zagrebu, Slavoniji, Lici, Istri, Zagorju, Dalmaciji i Herceg-Bosni, uhvatila me panika. Zašto? Međimurje mu, kao ni Franji Tuđmanu, nije palo na pamet. Ono za većinu Hrvata, naročito velikih, kao da ne postoji. Ali prije nego što nastavim o osjećaju panike na Trgu bana Jelačića, jedna anegdota.

Zabluda s Novog Zelanda

Krajem devedesetih, s ansamblom Hrvatskog narodnog kazališta iz Zagreba bio sam na turneji po Australiji i Novome Zelandu. Kad smo iz Melbournea doletjeli u Auckland, na aerodromu su nas dočekali domaćini, podrijetlom Hrvati, kod kojih smo uglavnom samo noćivali. Mene je na Novome Zelandu udomila vrlo ugledna obitelj Vuksich. Ray, glava obitelji, početkom stoljeća na doista klaustrofobičan kraj svijeta stigao je, u pelenama, iz Međugorja. Stvorio je uspješnu tvrtku za uređenje interijera koju je, nakon umirovljenja, ostavio sinu. Otac je natucao hrvatski, a sin i unuci nisu znali ni riječi očevog materinjeg jezika. U vrijeme večere gospodin Ray pojasnio mi je zbog čega je baš mene udomio: „Imamo isto prezime i rekli su mi da ste rodom iz Međugorja“. Kada je prvi put povezao Međugorje s mojom malenkošću, pomislio sam da je zbog teškoća s hrvatskim pogrešno izgovorio ime moga zavičaja, ali kada me pitao hodočaste li i Novozelanđani u naše, međugorsko svetište, shvatio sam da nije riječ o pogrešnom izgovoru, već o pogrešnoj informaciji. „Gospodine Ray, ja sam porijeklom iz Međimurja, a ne iz Međugorja“ – rekao sam domaćinu. „Vi sada, vjerojatno, govorite Međimurje, ali za nas će to zauvijek ostati Međugorje“ – odvratio mi je Ray. Shvatio sam zabludu.

Hoće li Rojs posvjedočiti?

Pokušao sam mu pojasniti kako je riječ o dva različita zavičaja u dvjema različitim državama. „Međimurje – promrmljao je u sebi Ray – nikad čuo. A ono je u Hrvatskoj?“ Kako za koga. I kako kad. Kada nabrajaju kojih se dijelova Hrvatske odrekao Ante Pavelić, čak ni većina povjesničara Međimurje ne spominje. Zašto bi se onda ono spominjalo na prosvjedima ili u Thompsonovim bajalicama?! Vidite, i otuda seže taj današnji strah. Moju bi malenkost, opaze li me tajni agenti, mogli tretirati vanjskounutarnjim neprijateljem. Ne bih se čudio ni da Dragutina Lesara, po istome modelu i istinskom oporbenjačkom stavu (SDP se sve više ponaša tek kao zamjena za HDZ, a ne kao opozicija), počnu tretirati zastupnikom dijaspore. Kao potencijalno sumnjiv, ubačeni element, rukovao sam se s Rojsom, koji će posvjedočiti – zatreba li – da se nisam iza njega skrivao te da ga nisam nagovaro na nasilje (usprkos tome što je jednom, nekoć, vikao pred kamerama da će me prebiti) i iskrao se s Trga. No, i danas mi zvone riječi koje sam na na Jelačić placu čuo ili vidio: „Izdajnici!“, „Čobanice Jaca – odlazi!“, „Dosta rasprodaje suvereniteta!“, „Loša je politika naš san pretvorila u noćnu moru!“, „Gospodo, vi drhtite zbog neznanja, nesposobnosti, propusta i izdaje!“

Desno može, lijevo ne

Jasno mi je da ispred svakog facebookovca stoji neki vanjskounutarnji neprijatelj te da je neprijatelj tim anarhistima stavio u usta ili napisao parole poput: „HDZ – mafija!“, „Odlazi, bando!“, „Bojite se naroda!“, „Zna se – KRA-DE-ZE!“, „Jaco, ja sam ovca, budi moja čobanica!“, ali mi nije jasno iza koga se to skriva Petar Janjić Tromblon, vukovarski heroj i krvnički premlaćivan zatočenik srbijanskih logora?! Nije mi jasno zašto bi se Tromblon ili Sačić iza nekog skrivali, a, primjerice, Đakić ne?! Nije mi jasno – i bio bih sretan da mi ili Hebrang, ili Pavić, ili Jandroković, ili Kosor pojasne – kako to da je skup na Trgu bana Jelačića ispolitiziran, a, primjerice, sastanak 17 braniteljskih udruga, održan u vrijeme braniteljskog prosvjeda, nije. Kako to da na ispolitiziranom braniteljskom skupu na Trgu nitko nije prizivao niti stranke, a niti, bogme, poželjna ideološka opredjeljenja, a na neispolitiziranom skupu 17 braniteljskih udruga govornicima politika i ideologija nisu silazile s usana?! Josip Đakić ne krije tko stoji iza njegove i ostalih 16 braniteljskih udruga: HDZ. I ne smiju se branitelji depolitizirati, kaže Đakić, pače, moraju se još više politički angažirati. Ali na desnici, a ne na ljevici. Zašto? Zato što ljevica, dok je bila na vlasti, niti jednog generala nije izručila Haagu. Nisu dali ni Bobetka, ni Gotovinu, ni Norca, a to nije – izgleda (po Đakiću) – red.

Hrvatski put u katastrofu

Kako će sada u ophođenju s javnošću virtuozna premijerka optuživati HSLS i HSP za skupljanje političkih poena preko leđa branitelja kada njen lumen Đakić traži politizaciju?! Zašto je Sačiću zabranjeno ono što je dopušteno Đakiću?! Zato što Sačić (koji najavom aktivnog braniteljskog strančarenja čini pogrešku nesagledivih posljedica) kritizira vlast, a Đakić i te kako participira u velikom uspjehu te kritizirane vlasti. Evo još jedne nelogičnosti koja bi mogla dijasporičare poput moje malenkosti potpuno zbuniti. Ako se dobro politički angažirati na desnici, zbog čega HDZ-u smeta Mladi Jastreb (Branko Borković) kad je on u partnerskom HSS-u, ili, kako bi to protumačio strateg Đakić - na desnici?! Ne smeta, izgleda, HDZ-u stranačka pripadnost, već uvjerenje, mišljenje, kritika, neovisnost... Dobar je i SDSS ako misli kao HDZ. Kad se misli vlastitom glavom, glavi svašta može pasti na um. Pa i to da ne podrži Vladu, čijim je angažmanom BDP već sedmi (od osam) kvartal u padu. Misle li vlastitom glavom, branitelji bi mogli shvatiti da je upravo njihova zemlja jedina u Europi još uvijek u dubokoj recesiji, da jedino u njihovoj zemlji radi samo 57 posto radno sposobnih, da u njihovoj zemlji svakoga dana 500 radnika dobiva otkaz. Misle li vlastitom glavom, branitelji bi mogli shvatiti da je upravo vlast trasirala hrvatski put prvo u moralnu, a potom i u privrednu katastrofu.

Tko stvara nemir?

Dok zbog moralne katastrofe – sveopće pljačke i otimačine programirane u samome vrhu – narodu kruli u želucu, vlast uživa privilegije koje u normalnim zemljama pripadaju samo uspješnima. No, nisu to sve nelogičnosti. Nelogično je i to da stranka koja se zalaže za slobodu traži discipliniranje Branka Borkovića zato što se usudi drukčije misliti i govoriti. A što na to kaže Josip Friščić? „Kako bih ja mogao posljednjem zapovjedniku obrane Vukovara braniti da govori ono što misli?!“ – kontristički (HDZ-u) se postavlja šef HSS-a. Time što dopušta slobodu govora, Friščić, dakle, šteti... Kome? Demokraciji?! Nikome ne šteti. Friščićeva reakcija na Borkovića je pametna. A da je pameti i na drugoj strani, HDZ bi kritike uvažavao, umjesto da ih ušutkava. HDZ-ova šefica s pravom tvrdi da Hrvatskoj trebaju mir i stabilnost. Ako budemo na cesti – kaže J. Kosor – nećemo završiti pregovore s EU. Ali tko ljude tjera na cestu? Nesposobna vlast. Tko stvara nemir i nestabilnost? Vlast koja je dopustila pljačku, potpuno devastiranje proizvodnje, rasprodaju nacionalnog blaga, korupciju, nepotizam te svekoliko osiromašenje naroda. Pa nije valjda one mlade ljude (ne govorim, dakako, o huliganima koji su debelo i dugoročno naštetili prosvjedima) na ulice natjeralo izobilje, dobro zaposlenje, solidna plaća, duhovna nadgradnja, perspektivnost te siguran, lako otplativ krov nad glavom?!

Hrvatska traži svoga Walesu

Na cestu se izlazi zbog muke. Na cestu se izlazi po partijskom zadatku ili zbog zida pred kojim su se demonstranti našli. Malo je onih koji su zbog vlastite obijesti ili poremećaja spremni primati (ali i davati) batine. Da, točno, neprihvatljivo je ponašanje huligana koji su u Radićevoj ulici trgali prometne znakove, lomili izloge, bacali kamenje, cjepanice i ogromne tegle na policajce. I njih, kada prevrše mjeru, treba dovesti u red. Ali je kontraproduktivno sve prosvjede i sve prosvjednike svrstavati u isti, neprijateljski, destruktivni, dakle (po uhodanom policijsko-političkom obrascu) opozicijski koš. Generalno gledajući, ni u prosvjedima facebookovaca, a još manje branitelja, barem kada je o skupu na Jelačić placu riječ, nije bilo prstiju stranačkih prvaka ili njihovih spin doktora. U ovome času većina nezadovoljnika ne vjeruje političarima, ali bi i te kako prihvatili hrvatskog Walesu, osjete li, naravno, da ih (pred)vodi zbog ideala, a ne zbog vlastitog probitka. Tako dugo dok se ne pojavi hrvatski Walesa, vlast može mirno spavati. Zato što branitelji – pa makar i bili instrumentalizirani kao 2001. na splitskoj rivi – neće rušiti demokratsku izabranu vlast na nedemokratski, nasilan način. Hrvatska ipak nije niti Egipat niti Libanon. Ili, točnije - nije još.

P.S. Demonstracije su – treba ponavljati nedemokratskim i neobrazovanim političarima – legalno i legitimno sredstvo političke i građanske borbe. Kada vlast postane gluha, jedina terapija protiv gluhoće su demonstracije, ulica. A koliko su hrvatske elite gluhe na probleme i koliko su nesolidarne, zorno dokazuje skandal u režiji Ustavnoga suda. Sud je nakanio za svoj veleban prostor kupiti namještaj za pet milijuna kuna. Suci bi, da novinari nisu provalili njihovo bahaćenje, kupili omanju vitrinu za 73,4 tisuće kuna, nizak stolić za gotovo 34 tisuće, stolce po 11 tisuća, naslonjač za 19 tisuća... Namještaj je, dakako, uvozni. Tko ga plaća? Mi. Zašto suci žele skup namještaj od ebanovine? Zato što misle da će im blještavilo, kad već ne može skromno znanje i još skromnije poštenje, stvoriti autoritet. Slično Ustavnome sudu, ponaša se i Kaptol koji gradi najveću zgradu biskupske konferencije u Europi. Samo pročelje bit će optočeno oniksom, poludragim kamenom. Cijena je prava sitnica: 60 miljuna kuna.