PISMO IZ ZAGREBA

Zašto političari, naročito oni u vlasti, toliko lažu? Zato što je u neiskrenim odnosima najteže izreći istinu. Često pribjegavanje laži u normalnim okolnostima ima vrlo različite psihološke i socijalne izvore. Dječja lažljivost posljedica je nerazvijene sposobnosti kritičkog rasuđivanja, odnosno, brkanja mašte i stvarnosti, snova i realnosti, tuđih i vlastitih doživljaja. Mladenačka ili pubertetska lažljivost uvjetovana je težnjom za isticanjem, važnošću, stjecanjem ugleda u društvu. Kod pubertetlija je lažljivost vrlo često posljedica lošega odgoja. Lažljivost bi u zrelim godinama trebala, kod normalne osobe, nestati ili, barem, znatno oslabiti. Je li baš tako? Nije. Manje je lažljivaca u društvima koja razvijaju kritičnost i etičku svijest, a hrvatsko društvo – zna se – potiče asocijalne i amoralne oblike ponašanja. Zašto je korupcija u Hrvatskoj pustila tako duboko korijenje? Zato što su društveno prihvatljivi oblici ponašanja postali nepoštenje, neznanje, nepotizam i poltronstvo. Zato što je prevariti državu za porez, obogatiti se preko noći bez pameti i ulaganja, sagraditi vilu na moru i na Pantovčaku s primanjima nedostatnim čak i za dvosobni stan u Sesvetama postao ideal i starih i mladih. A to znači da su zakazali i kritična svijet i kućni odgoj i obrazovni sustav. Hrvatska je najprije i najviše posrnula moralno, a tek se potom strovalila u privredni ponor.

Kradu jer im narod dopušta

U Hrvatskoj je čak 20 ili 30 posto građana voljno prepustiti upravljanje države osvjedočenim lažovima, lopovima i nesposobnjakovićima. Dakle, političari lažu jer im narod to dopušta. Lažu jer im glasači opraštaju i laž i krađe i nesposobnost i rasprodaju svega hrvatskoga. Građani, naročito oni demokršćanskoga svjetonazora, glasaju za verbalne Hrvate koji su Hrvatskoj napravili veću štetu nego rat. Sanaderova Vlada – a Kosoričina (u sličnom sastavu, sa sličnom logikom) je na istome tragu – opustošila je Hrvatsku više nego Japan katastrofalni tsunami i potres. Procjenjuje se da je tsunami s valovima od 10 metara i potres jačine 9,1 stupanj Japanu napravio štetu od 35 milijardi dolara, što je, bez dvojbe, manje od štete koju je Hrvatskoj napravila ova vlada. Čiji bivši šef čami u austrijskom provincijskom zatvoru, a sadašnja šefica narod uveseljava svakoga dana (po nekoliko puta) nevjerojatnim biserima. Usprkos tome, novinari poput Jabuke, Kunića ili Baga padaju pred njom ničice. Iako je J. Kosor već nekoliko puta ponovila notornu neistinu da Hrvatska Vlada ne prekraja granice, već sluša preporuku Ustavnoga suda, niti jedan novinar nije premijerku pitao: „Znate li koji je krajnji datum za intervencije u izbornome zakonodavstvu odredio prvo Ustav, a potom Ustavni sud?“

Samo ne sad

Kada je Luka Bebić – javnosti daleko simpatičniji nakon što je pao u nemilost sebeljubive vladarice – novinarima opravdavao despotsku, antidemokratsku i antiustavnu najavu izbornoga inženjeringa s pitanjem: „A kad ćete ako nećete sad?!“, nitko mu, pa ni „televizija sa stavom“, nije odgovorio. A trebalo mu je odgovoriti kratko: „Samo ne sad!“ Za prekrajanje umjetnih, nelogičnih granica koje su sami stvorili, HDZ-ovci su imali punih sedam godina. A zašto to nisu učinili u za to Ustavom određeno vrijeme? Zato što su tek sada shvatili da sigurno gubi izbore. J. Kosor bestidno obmanjuje narod da Vlada i HDZ ne bi prekrajali granice da im to nije preporučio Ustavni sud. HDZ je, tobože, legalistička stranka. Je li uistinu Ustavni sud kriv za to što se tek sada prekrajaju granice izbornih jedinica? Ustavni je sud u preporuci točno naveo do kojega se datuma smije intervenirati; do 11. ožujka. A to J. Kosor svjesno prešućuje. Ili se vraća – bacite oko na početak teksta – u doba djetinjstva ili puberteta ili su joj, kao što kažu stručnjaci, zamućeni kriteriji po kojima bi mogla subjektivno razlikovati laž od istine. „Napadaju ono što nisu vidjeli“ – ironizira J. Kosor opću konsternaciju nad pokušajem HDZ-ova udara na ionako kilavu hrvatsku demokraciju.

Igrokaz Vesne Pusić

Tko se toliko puta opeče, puše i na hladno. Već je i činjenica da HDZ kani intervenirati u izborno zakonodavstvo u neustavnome roku dovoljna za energičnu reakciju. No, dio odgovornosti za takvo ponašanje vlasti snosi, prije svih, kukuriku koalicija koja je Vladi, Bog-te-pitaj-zašto, u izbornoj godini poklonila tri mjeseca primirja. Vesna Pusić u potpuno se pogrešnom vremenu počela igrati međustranačke mirotvorke ne bi li je i EU percipirala kao veliku diplomatkinju koja je za isti stol uspjela dovesti J. Kosor i Zorana Milanovića. Taj je čin hinjenja zajedničkog, svehrvatskog i svestranačkog cilja krajnje licemjeran. Ne ponavlja li upravo šef HNS-a Radimir Čačić da je vrh HDZ-a, pa i Vlade, brod luđaka?! Ne ponove li SDP-ovci, predvođeni Željkom Jovanovićem, barem tri, četiri puta dnevno da je vrh HDZ-a zločinačka organizacija?! Pa zašto onda V. Pusić režira SF po lošem scenariju i s lošim, diletantskim glumcima?! Je li doista važno stići u EU pod svaku cijenu ili stići u EU spreman, s kapetanom, kormilarom i posadom koja nije luda i nije umočena u privredni zločin do guše?! V. Pusić priređuje, tumače mi, predstavu za Europu jer kukuriku opozicija mora EU činovnicima pokazati svoje europsko lice.

EU nismo zaslužili

„Da se sluša Milanovića, Poglavlje 23 ne bi smo zatvorili još 50 godina!“ – (bezrazložno) likuje J. Kosor. Pa, s Darkom Milinovićem, Božidarom Kalmetom, Ratkom Mačekom te stotinama drugih u kriminalno kolo upletenih HDZ-ovaca Hrvatska ne može nikad, a kamoli za 50 godina postati europska zemlja. Zar državu u kojoj su afere češća pojava od magle u Londonu EU smije primiti u svoje odabrano društvo?! Zar političari koji kradu (ili krađu dopuštaju) svoje siromašne, sve manje uhranjene i sve obespravljenije građane smiju i pomisliti da će nas oni, jadne i kukavne, uvesti u EU?! Ovaj pokušaj izbornoga inženjeringa – kojemu je cilj formirati jedinice ne kao prirodne, logične, teritorijalne cjeline, već prema (ne)sklonosti glasača HDZ-u te zbog D’Hondtove metode koja pobjednicima u izbornim jedinicama donosi po još jedan mandat – te osiromašivanje ionako siromašnoga zdravstvenoga fonda pljačkom pod kodnim imenom – Medikol, još jedan je dokaz da ova vlast ne zaslužuje uvesti Hrvatsku u EU. Niti EU s ovom vlašću smije potpisati pristupni ugovor. Ako ga potpiše, nagradit će ljude koji su Hrvatsku upropastili više nego što su potres, tsunami i nuklearne havarije upropastile Japan. Kako se V. Pusić, Milanović, a i predsjednik Ivo Josipović koji će također, navodno, u tom igrokazu lažnog, nemogućeg jedinstva sudjelovati, dogovarati o zajedničkoj strategiji ulaska u EU s antidemokratskom, a onda i antieuropskom Vladom koja svaki dan demonstrira, bez ikakve zadrške, netrpeljivost prema demokraciji i slobodama?!

A gdje sam tu ja?!

Onoga trenutka kada bi se otkrila afera poput Medikola, svaka bi zapadnoeuropska vlada dala ostavku. Kod nas je neće dati čak niti ministar zdravstva Milinović koji je iz Vlade morao odletjeti već nekoliko puta. Iako je iz HAC-a (koji se smišljeno – do izbora – gura u ladicu) izvučeno (čitaj: opljačkano) nemjerljivo više novca, Afera Medikol je dno moralnoga dna. Ta je afera dokazala da se krade – kao što mi, uostalom reče jedan od istražitelja – na svim razinama, u svim resorima te da kradu ili krađu (nečinjenjem) podržavaju svi. Osim časnih izuzetaka. Ukratko - PET/CT je sofisticiran i relativno skup (oko 22 milijuna kuna) aparat za (rano) otkrivanje zloćudnih tumora, uz inzulte srca i mozga, „moderne“, učestale bolesti. PET/CT nema niti jedan klinički centar, odnosno, javna bolnica. Ali ne zato što ga ne bi željela imati, već zato što je vlast rekla - to vama ne treba. Ali treba, rekli su moćnici, privatnoj poliklinici. Gdje je tu logika? Takvo pitanje moćnici u Vladi i birokraciji ne postavljaju. Jedino pitanje koje se tamo čuje je: „A gdje sam ja u tome?“ Što će nekakav šef HZZO-a, nekakav ministar, nekakav šef nekakve komisije za nabavu medicinske opreme imati od toga da javnoj bolnici kupe – da se razumijemo, našim novcem – aparat za nekoliko (desetaka) milijuna kuna?! Malo, premalo. Moći će podijeliti tek 5 do 10 posto vrijednosti aparata.

Još jedna pljačka javnog novca

Ako PET/CT kupi privatna klinika, posao može biti znatno unosniji. Pod krinkom privatno-javnog partnerstva (još jedne u nizu podvala neoliberalnog, divljeg kapitalizma) u kojem privatnici enormno zarađuju, a građani plaćaju abnormalno nepovoljne aranžmane, 2007. godine, taman prije izbora, ondašnji ministar zdravstva Ljubičić potpisao je s Medikolom da će HZZO plaćati gotovo 10 tisuća kuna po pacijentu za pregled na PET/CT-u. Do sada su iz zdravstvenoga sustava moćnici na račun Medikola izvukli 231 milijun kuna našega novca. Svinjarija nad svinjarijama. Pljačka nad pljačkama. Za taj novac država je mogla kupiti PET/CT-e u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci. Za ostatak novca dijelila bi dobre plaće, usavršavala stručnjake i poboljšala usluge. Umjesto toga, u ime države, beskrupulozni su moćnici, radi osobne koristi, love ispod stola, profita, svog i Medikolovog, oštetili i porezne obveznike, i bolesnike, i zdravstveni sustav... Ova afera je zastrašujuća, država je našim novcem omogućila monopol privatne klinike. Ali, naravno, nije to jedina pljačka javnog novca u zdravstvu. I neke druge klinike dobivaju od države stotine milijuna kuna za modernizaciju, a u isto vrijeme javne bolnice propadaju. Novcem koji država bezrazložno daje privatnicima u javnim se bolnicama, koje trebaju voditi okretni, kvalitetni ekonomisti, mogu napraviti čuda. Ali tada ministri, doministri, šefovi HZZO-a i ostali moćnici ne bi u vrijeme samo jednoga mandata mogli riješiti svoje i egzistencijalne probleme djece i unuka. Zbog Afere Medikol Milinović je trebao dati ostavku jer je mogao nebulozni ugovor poništiti odmah čim je postao ministar. Zašto to nije učinio? Ili je i on umočio prste u Medikolov med, ili je nesposoban, ili nekog štiti (također iz vlastitog interesa).

P.S. Dvije obitelji, Sanaderova i Žužulova, vozikale su se Vladinim avionom po Europi i ostatku svijeta. Putujući na Maltu – navodno službeno – Sanader je, usput (pogledajte malo kartu Europe!), odveo kćer u London u kojemu je pohađala tečaj glume. Neće se valjda mala tiskati s ostalim svijetom! U Londonu su, kaže duboko grlo, ručali, a potom su skoknuli do Venecije, gdje su se ukrcali Žužuli. Kad su stigli na Maltu, svi skupa slavili su rođendan maloga Žužula. Kada su bivšeg ministra vanjskih poslova pitali sjeća li se toga puta, odgovorio je da se ne sjeća. Ali kada su mu novinari rekli da znaju da je njegov sin slavio rođendan, Miomir Žužul, ministar s nekoliko još uvijek nerazjašnjenih afera, rekao je da se puta ne sjeća, ali se sjeća da je slavlje svoga sina platio iz svoga džepa?! Pazite, sjeća se samo da je sve platio?! Baš! Možda je i platio, ali čijom lovom? Čijom je lovom častio Sanader u Londonu? A jesu li Sanaderi i Žužuli bili sami na tom putu? Nisu. S njima je bio „lažeš Maček“, njegov kompanjon izvjesni Miroslav Kovačić te Bianca Matković. Sve se, dakle, zna osim tko otkucava sve te pojedinosti. Ne otkucavaju niti Žužul, niti Sanader. Bez brige, otkucat će netko i onoga tko otkucava Sanadera i Žužula. Nije to jedina Sanaderova zloporaba Vladinog aviona. Letio je on u Beč na probu odijela... i odletio iza rešetaka. Koje bi trebale biti perspektiva mnogih njegovih suradnika koji se još uvijek šepire po Banskim dvorima i Saboru.