PISMO IZ ZAGREBA

Ogorčeni smo! Konsternirani. Ne možemo vjerovati! Ovo je strašno...
Samo je dio reakcija na drakonsku (Drakon, atenski zakonodavac s kraja VII. stoljeća prije naše ere, za gotovo sve prekršitelje zakona predvidio je smrt) kaznu koju je haaško sudsko vijeće pod predsjedanjem nizozemskog suca Alphosea Oriea odrezalo – bez ikakvoga uvjerljivoga dokaza krivnje – generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Iako optužen za ista djela, Ivan Čermak je oslobođen. Zbog čega je Orie Gotovinu i Markača osudio na 24, odnosno 18 godina zatvora? Niti Gotovini niti Markaču tužiteljstvo nije dokazalo osobnu, ali niti zapovjednu odgovornost. Ni Gotovina ni Markač nisu počinili niti zapovijedili zločin. Prvostupanjski ili nepravomoćno su osuđeni jer su bili – piše u presudi obrazloženoj na više od 1.400 stranica – uz Franju Tuđmana, Šuška, Bobetka i Červenka, sudionici udruženog zločinačkog pothvata. A što je to za haaške suce i njihove obavještajno-političke pokrovitelje udružen zločinački pothvat? Operacija Oluja. Vojna akcija kojom je Hrvatska, legalno – čak i u dogovoru sa SAD-om – oslobodila okupiran dio svoga teritorija. Zapravo, u obrazloženju presude – koju je pred milijunima gledatelja pročitao sudac Orie, ignoriraju se notorne činjenice, prekrajaju granice i negiraju međunarodne odluke.

Bio je to međunarodni sukob?!

Sudsko vijeće je, ni manje ni više, priznalo Republiku Srpsku Krajinu kao suverenu državu. Orie je u obrazloženju presude Hrvatskoj oduzeo teritorij, a Hrvatsku vojsku proglasio agresorskom zato što se, vidi vraga, drznula napasti RSK!? Smije li sudac prekrajati povijest, granice te svojim odlukama dovoditi u pitanje i odluke UN-a, i odluke svih međunarodnih institucija, i odluke svih zemalja svijeta koje su Hrvatsku priznale u granicama ondašnje Socijalističke Republike Hrvatske? Ne smije. Pa, ipak, Orie se drznuo ustvrditi da je Hrvatska, oslobađajući svoj teritorij, nezakonito djelovala protiv Srpske Krajine!? A to znači da je Oluja bila, zapravo, međunarodni sukob. Rat između dviju država - Hrvatske i Srpske Krajine. Tko je Orie da može tzv. Srpsku Krajinu tretirati kao državu?! Lupež haaški. Kojemu nije niti do pravde, niti do prava. Presuda Gotovini i Markaču je – bez ikakve dvojbe – politička, a cilj joj je promijeniti povijest te Domovinski rat iz obrambenog, oslobodilačkog pretvoriti u agresorski, zločinački. Zajedničkog zločinačkog pothvata, naravno, nije bilo, pa tako ni Markač ni Gotovina nisu mogli biti sudionici nečeg nepostojećeg, neplaniranog i neostvarenog. Iako je izvedena briljantno, nad Olujom se, ipak, nadvila sjena.

Maltretiranje Hrvatske

Da, oni koji su razularenim pojedincima u odorama HV-a dopustili pljačkanje, uništavanje i ubijanje moraju pred pravdom položiti račune. Ali se ti neoprostivi grijesi ne mogu staviti na leđa Gotovini samo zato što Haag nema nikoga drugoga iza rešetaka. Bjesomučno inzistiranje Haaga na topničkim dnevnicima koji bi – bajali su bez utemeljenja i tužitelji, ali i sud – dokazali da je HV Knin, Obrovac, Gračac i Benkovac prekomjerno bombardirao bilo je, zapravo, svjesno maltretiranje i ponižavanje jedne na papiru ipak suverene države. Zar nije gadarija u odnosu na Vukovar gotovo neokrznut „krajinski Knin“ proglašavati nekakvom velikom topničkom žrtvom pomahnitalih hrvatskih tobdžija?! Tko je odgovarao za prekomjerno granatiranje Vukovara? Nitko. Ali ne samo da nije odgovarao - Haag za prekomjerno granatiranje Vukovara nikada ni protiv koga nije podigao optužnicu. Usporedimo li žrtve u Vukovaru i razaranje Vukovara, ili žrtve Osijeka i razaranje Osijeka sa žrtvama u Oluji i razaranjem Knina, Obrovca, Gračaca i Benkovca u oslobodilačkoj akciji Oluja, dolazimo do nevjerojatnih nesrazmjera pripremljenih u haaškoj kuhinji. U samome napadu na Knin poginuo je samo jedan civil, a u napadima na Osijek njih tisuću. Uspoređivati Knin s Vukovarom je nepristojno.

Orie je lagao

Zato Orie ni ne uspoređuje. Čak ni ne balansira. On svojom presudom nastoji žrtvu pretvoriti u agresora, a agresora u žrtvu. U licemjernom i politikantskom obrazloženju čak i za neutralne promatrače prestrogih kazni Gotovini i Markaču pozivao se na dosadašnju praksu suda, što je, naravno laž. Za sravnjivanje Vukovara sa zemljom, za ubojstvo čitavoga grada, masakr i protjerivanje njegovih stanovnika zloglasna trojka osuđena je na ukupno 30 godina zatvora. Šljivančanin na 10 godina zatvora, Mrkšić na 20, a Radić je oslobođen krivnje (?!)! Kada se sjetim pjesme onih bradatih, zadriglih, spodoba: „Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!“ – hvata me jeza. Da je Hrvatska vojska tako javno propagirala zločin, danas bi razni oriji svima nama odrezali po deset godina zatvora. To što se dogodilo u petak u Haagu velika je, ali i očekivana svinjarija. Zar i do presude Gotovini i Markaču at hoc sud u Haagu nije presuđivao pod utjecajem politike europskih moćnika (naročito Britanaca)?! Pa čemu se onda čude i političari, i Gotovinini, odnosno Markačevi odvjetnici (koji su se ponašali kao estradne zvijezde željne reflektora umjesto da se usredotoče na obranu), i građani? Što su to institucije hrvatske države učinile da obrana Markača i Gotovine bude bolja, uvjerljivija i profesionalnija? Zar su svi zaboravili da je Haag mogao do svih dokumenata, a odvjetničkim timovima država je zatvorila vrata?!

Praljkove bitke

Znam da je general Praljak također vodio iscrpljujuće bitke s državnim činovnicima oko pojedinih dokumenata te da je u većini tih borbi pobijedila birokracija. Do državnih tajnika i ministara Praljak nije ni mogao, osim jedne ministrice s kojom smo se sastajali u separeima perifernih restorana. Bježali su političari na vlasti od optuženih generala kao od gubavaca, osim, naravno, pred izbore. Tada su im – začudo – uvijek iznova puna usta branitelja. Koji su, kao i većina građana Hrvatske, naročito „žestokih Hrvata“, zaboravili da je upravo Ivo Sanader u veljači 2001. na splitskoj rivi u ime HDZ-a obećao: „Hrvatski generali nisu izdajice i pučisti, već jamac opstojnosti naše države. Ne damo naše generale!“ Čim je došao na vlast, locirao ih je i transferirao Haagu, uz asistenciju J. Kosor, Šeksa, Bebića, Kalmete, Đakića..., kao što se strijelcima transferiraju glineni golubovi. Mogli su, naravno, J. Kosor, Šeks, Kalmeta ili Đakić Sanaderu reći ne, ali nisu. Zašto? Zato što bi ih – jadao se više puta Kalmeta – smijenio. Da, da, oni su prodali generale zbog svojih fotelja, zbog vlastite koristi, kao što zbog vlastite koriste čine sve ne bi li pod svaku cijenu zadržali vlast. Najodgovornija za hudu sudbinu generala Markača i Gotovine je J. Kosor. Zašto ona? Pa zar ona nije bila ministrica branitelja?!

Račan nije dao Bobetka

A tko je ako ne njihova ministrica trebao skrbiti o braniteljima, naročito onima koji godinama čame u haaškom pritvoru?! Suverena država trebala se suprotstaviti optužnici koja državni vrh i vojsku tretira kao udružene zločince kojima su na pameti jedino zločinački pothvati. Ali kako se tolikoj sili može suprotstaviti tako mala država? – ponavljalo se tisuću puta u medijima, s političkih govornica, ali i na šankovima. Pa, čime ste onda, pobogu, konsternirani?! Pođimo redom. U vrijeme koalicijske Vlade niti je Norac gurnut na haašku klupu niti je Gotovina lociran, uhićen i transferiran, a niti je, bogme, Račan dao Bobetka. I zato što je izgubio naklonost međunarodne zajednice, Račan je izgubio izbore 2003. Ali se u to vrijeme, zahvaljujući Sanaderovim lažima, činilo da „crvena vlast“ izdaje heroje. Izabrana je nova koja neće dati hrvatske generale Haagu. Ne samo da je izdala generale, nego se odrekla i ZERP-a, odrekla se dijela Savudrijske uvale te, što je daleko važnije, eksploatacije plinom bogatoga podmorja. Predajom strancima svih banaka, telekomunikacijskih, dijela prehrambenih, medijskih te energetskih kompanija vlast se odrekla gospodarskoga suvereniteta.

Draži su im bankovni računi od ofanzive

I usprkos tome, i 2007. građani su birali iste one kojima danas viču: „Izdajice!“ Nije, dakle, sva odgovornost na političarima. Ako je narod 2003. bio zaveden Sanaderovim bajkama, za koje su jamčili i današnja premijerka i mnogi njezini ministri te šefovi braniteljskih udruga, kako to da je tog lažljivog Sanadera taj isti, prevaren narod izabrao?! Vlast, i ona Račanova, i ona Sanaderova, i ova Kosoričina, trebala je zaštiti Hrvatsku od neutemeljenih objeda haaških tužitelja koji po diktatu moćnika nastoje nivelirati krivicu. Ako je optužba o zajedničkom zločinačkom pothvatu – kako Orie naziva Oluju – za Hrvatsku neprihvatljiva, tada Hrvatska mora učiniti sve napore da se o tome raspravlja u UN-u. Čim je Vlada primila prvi nalog za privođenje Gotovine, diplomacija je trebala krenuti u ofanzivu s neoborivim dokazima. Diplomacija s najvišega vrha, a to znači da su u nju trebali biti uključeni i predsjednik i premijer, trebala je učiniti sve da se nakaradna teza da je Oluja udruženi zločinački pothvat pobije te izbaci iz optužnice koja se nekoliko puta mijenjala.
Umjesto diplomacije, vlast se uglavnom bavila sobom - ili svojim računima u inozemnim bankama, ili svojim opstankom, ili diskreditacijom svojih protivnika, ili gušenjem medijskih sloboda, ili ulagivanjem stranim centrima moći. Interese naroda većina je dosadašnjih vlada zanemarivala, a građane, pa i generale, izdala. Neprihvatljivim kvalifikacijama iz optužnice protiv Gotovine, Markača i Čermaka trebalo se suprotstavljati političkim pritiscima, a ne puzanjem. Trebalo je dokazivati da je Oluja legitimna, oslobodilačka akcija, da se Hrvatska branila od agresije te glasno i jasno priznati da su i u obrani počinjeni zločini koje je, naravno, trebalo i sankcionirati, ali i sankcioniranje na sva diplomatska zvona predočiti međunarodnoj zajednici. Umjesto toga, pa i kad je hrvatsko pravosuđe kažnjavalo one koji su palili kuće i ubijali civile, hrvatski su se političari bavili sobom. Narodu i braniteljima okrenuli su leđa. Za sve su to – pa i za pogreške nimalo nevinih birača – platili i Gotovina i Markač (ali i Čermak, i Ademi, i...).

P.S. U svem tom nekritičkom naricanju, koje je većina građana izabrala između defetizma i prkosa, samosažaljenja i akcije, otvoreno je i natjecanje u žalovanju. Najviše žaluju, zna se - glasni rodoljubi, oni koji misle da su jedino jake, preglumljene geste dokaz ljubavi prema Hrvatskoj. Na inicijativu Željka Keruma, u splitskom je HNK-u otkazana praizvedba komične opere „Maršal“. Zašto? Nije vrijeme za vesele kazališne komade. Treba naricati nad vlastitom nemoći. Neprimjereno je vrijeme za komiku – pojašnjava Kerum. Pa zašto onda Kerum komedija dan i noć?! Najneprimjerenije za Split su Kerum i Sanader. Kerumova glupost i nije iznenađenje, ali jest ono koju su demonstrirali glazbenici. Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika zatražila je od HRT-a da zbog presude generalima skine s programa show „Zvijezde pjevaju“. Komornjake je podržao i jedan od dugogodišnjih šefova Hrvatske glazbene unije Paolo Sfeci: „Pa kome je sada do skakanja i veselja?!“ Nakon što je HTV donio jednu od rijetko pametnih odluka te odbio besmislenu preporuku, Sfeci je pokazao svoje intelektualne, kreativne i domoljubne dosege: „Smatram da je to krajnje besmislena i do bola neukusna odluka. Pouzdano znam da nije svejedno bilo ni članovima žirija, zvijezdama i mentorima koji su se morali nasilno veseliti i prenemagati, a najradije bi plakali!“ Sjećate se ratnog programa „Za domovinu“? Pa u njemu su dominirale vijesti i glazba. Niti jedna Sedma noć nije skinuta s programa. Tko je tražio veselje i, kako to kaže patetično, glupo Sfeci - prenemaganje? Branitelji. HTV ima drugi, pravi grijeh na svojim leđima leđima, ali ga niti jedan od profesionalnih domoljuba (poput Škore ili Sfecija) ne primjećuje. HTV se prema u Haagu zatočenim generalima odnosio kao da ih se stidi. Umjesto da je svakoga dana pratio zbivanja u sudnici, HTV se ponašao kao da Gotovina ili Praljak ne postoje. A proces protiv šestorice BiH Hrvata za Hrvatsku dalekosežnije posljedice. Javnost će se probuditi, i obavezno konsternirati, tek kada suci šestorici odrežu kazne. Do tada će svi, od političara do profesionalnih domoljuba, gurati glave u pijesak.