PISMO IZ ZAGREBA

Iako u gospodarstvu vlada kaos, iako je bez posla blizu 350 tisuća radno sposobnih građana, iako je Hrvatska jedina zemlja u Europi u kojoj kapitalisti radnicima ne moraju – ako baš ne žele – isplatiti plaću, iako se teret krize, nesposobnosti menadžera i vlasti uglavnom tovario radnicima na leđa, iako su razlike između sve bogatijih tajkuna i sve siromašnijega puka sve veće, iako je najsigurniji dopunski posao radnika kopanje po kontejnerima, šefovi hrvatskih sindikata zadovoljni su. I zato njihovi sindikati nisu 1. maja prosvjedovali. Ponijeli su se kao da hrvatskim ulicama teku med i mlijeko u kojima se radnici zadovoljno praćakaju.
„Nećemo prosvjedovati iz dva razloga - prvi je što bi političke stranke na ulicama iskazano radničko nezadovoljstvo mogle iskoristiti za vlastitu promociju, a drugi što dobro surađujemo s Vladom“, poručili su radnicima šefovi sindikalnih središnjica koji su još jednom zarili nož u leđa onima koji ih odveć dobro plaćaju.
Sindikalna obzirnost prema Vladi, ali i prema kapitalistima, pobuđuje opravdanu sumnju da je šefove vlast kupila. Zašto su uz nikad veće radničko nezadovoljstvo šefovi sindikata toliko zadovoljni?!
Preokreću se u grobu
Kako to da sindikati hvale suradnju s Vladom koja ih je u posljednjih nekoliko godina toliko puta prevarila?! Odgovore na ta pitanja dobit ćete nakon što se objave izborne liste ili kad za nekoliko mjeseci pukne afera u kojoj će glavni protagonisti biti sindikalisti zaogrnuti u interesni plašt. Je li to iznenađenje? Nije. Nakon što su od 700 tisuća građana dobili potpise za referendum i potom dobru volju i hrabrost svih tih 700.000 građana zlorabili za nagodbe i trule kompromise, sindikalni šefovi malo koga mogu iznenaditi. Ma kako god nisko pali. Nije, naravno, novost to što su sindikalisti još jednom izdali radnike te obezvrijedili smisao sindikalnog organiziranja. Čudi jedino nikad otvorenije koketiranje s vlastodršcima koji su uništili sve što se u Hrvatskoj uništiti dalo. Od morala i politike do društva i državnih institucija. Vlada kupuje mir kompromisima i – zašto ne sumnjati – komplotima i uslugama tim sindikalnim kamilicama. Na djelu je, zapravo, udruženi pothvat uništenja dostojanstva radnika i rada. Uz to što u nečasnom pothvatu igraju najprljavije uloge, severi, novoseli, jakuši, ribiči, matijaševići pokušavaju svoje bijedno sluganstvo proglasiti hvale vrijednom borbom za opće dobro. Prvi maj 2011. ostat će zapisan u analima hrvatskoga radništva kao dan kada su sindikalni šefovi sebe podali, a radnike prodali. Čikaški se radnici preokreću u grobu.
Triput su se preoblačili
Prvo su se natjecali tko će više blata baciti na Ivicu Račana zbog „izdaje hrvatskih generala.“ Ti isti bukači sa splitske rive nekoliko godina kasnije, čim su lažnim obećanjima prigrabili vlast, natječu se tko će više ugoditi Haagu te tko će prije, kako to svojevremeno vrlo uvjerljivo reče Vladimir Šeks, „otkriti, identificirati, uhititi i transferirati“ generala Antu Gotovinu. One u koje su sumnjali da pomažu Gotovini u bijegu marno su žigosali kao neprijatelje hrvatske države. Ti isti kameleoni po treći put mijenjaju kapute. Počeli su odbacivati staru i navlačiti novu zmijsku kožu nekoliko mjeseci prije presude Gotovini, Markaču i Čermaku jer su počeli zamišljati kakva bi ih sudbina mogla snaći ako generale oslobode. Uoči i nakon presude, iste one koje su zbog pomoći Gotovini razapinjali na križ, mediji danas kuju u hrabre domoljube i čuvare digniteta Domovinskog rata. Sada razni šeksolozi nastoje što glasnije otkriti, identificirati i bijesnoj svjetini pod noge baciti Gotovinine prokazivače. Riječ je, zapravo, o političkoj tragikomediji zabluda, zabuna i obmana u koju silom, bez njihova pristanka, guraju i haške uznike. Za čije su prevelike kazne prevrtljivci pronašli krivca. Da nije Mesić Haagu dostavljao Tuđmanove transkripte, generali bi danas bili slobodni.
Splitsko gradonačelničko ruglo
A je li Mesić stvarno slao Haagu tone transkripata? Svi oni koji su do jučer Mesića optuživali, danas šute. Čak ni Karamarko više ne tvrdi da je Mesić transkriptima napakirao Gotovini i Markaču. Ispostavilo se da su prije dolaska Mesića na Pantovčak u sobu s transkriptima Jarnjak, M. Tuđman, Pašalić i mnogi drugi ulazili kao u nehajno čuvanu samoposlugu. I uzimali sve ono što ih je moglo kompromitirati. Uostalom, nitko ne pita otkud pravo M. Tuđmanu uzimati transkripte predsjednika države? Kako to da nema niti jednog svjedočanstva o Tuđmanovim razgovorima sa zloduhom Pašalićem? Kako to da u preostalim transkriptima nema onih koji bi svjedočili o ulozi šefova tajnih službi?! Tu bi otimačinu trebalo istražiti. Iz dva razloga - prvi je što su se drznuli uzeti strogo povjerljive dokumente, a drugi što su – možda – u nezakonito privatiziranim, često i ukradenim dokumentima svjedočanstva koja bi pomogla Gotovini i Markaču. Otkrije li istraga tko je i što ukrao iz Tuđmanovog prislušnoga skrovišta, možda će se otkriti i izdajnici u redovima profesionalnih domoljuba. U koje spada i splitsko gradonačelničko ruglo Željko Kerum koji se pred Gotovinom nakanio prostrti poput tepiha, proglasiti ga počasnim građaninom i jednoj splitskoj ulici dati generalovo ime. A što je na Kerumovo dodvoravanje odgovorio Gotovina? U ovome času ga to ne zanima. Čovjek je, naravno, okupiran daleko važnijim, životnijim problemima, svjestan da mu udvorice mogu samo naštetiti. Znaju li to tipovi poput Keruma? Ne znaju jer vode jedino brigu o sebi. Generali im služe samo za pumpanje vlastitog ega te za gradnju postolja za vlastiti spomenik.
Prvaci u puzanju
A gradnjom grandioznog spomenika vođi, učitelju i europskom vizionaru Sanaderu godinama su bili zabavljeni svi, baš svi HDZ-ovci. Glancanjem Sanaderova spomenika gradili su vlastitu karijeru. Ne mareći ni za što drugo osim za puzanje pred vođom te za prisvajanje tuđeg, divili su se mangupima u vlastitim redovima koji su ni iz čega uspjeli skucati enormno bogatstvo. Svi su znali, baš svi, da je Sanader stekao bogatstvo za koje nema pokrića (u plaćenom porezu) i to ih nije nimalo smetalo. Čak su mu se zbog toga još više divili. Divili su se materijalisti i karijeristi svima onima koji su novcem poreznih obveznika hohštaplirali. Jedan od tisuća lažnih bogova sunca bio je i izvjesni Vinko Mladineo, ostario, trom, depenzioniran bonvivan koji je s ne tako velikom plaćom šefa Fonda za zaštitu okoliša uspio kupiti nekoliko stanova i urediti ih tako da vam od ovlaš pogleda na interijer rastu zazubice. Živio je, poput torbara Barišića, na visokoj nozi. Ali to nikome u HDZ-u nije zasmetalo. Nije im smetala ni činjenica da je taj isti Mladineo tražio ekskluzivnu lokaciju za svoj ured na čije je uređenje potrošio bajkovita četiri i pol milijuna kuna. Uz to je, sumnja se (već godinama), uz pomoć četvero svojih suradnika, otkupom PET ambalaže opljačkao Fond za stotinjak milijuna kuna.
Sirotinju guli, bogatašima daje
Razgrnu li se papiri i obiđu tereni, naročito oni u Obrovcu i Vranjicu, pronaći će se nove desetke ili stotine milijuna kuna teške muljaže. Ali nije tu kraj priče o mafijaškoj organizaciji koja je, umjesto da štiti, pustošila okoliš. Otkup i prerada plastične ambalaže unosan je posao za koji je bilo teško dobiti licencu. Zato je svaka ta licencirana tvrtka imala, zna se, političkog pokrovitelja ili zakrilnika. Anđela čuvara. Čega? Kuna i eura. Ne samo da se uz tvrtke koje su poslovale s Mladineom vežu bivši ministar financija Ivan Šuker, glavni HDZ-ov politički ideolog Vladimir Šeks, svugdje gdje su velika lova i velike muljaže sveprisutan Božidar Kalmeta (maskota selektivne borbe protiv korupcije kojoj je jedini cilj eliminirati ili neutralizirati političke protivnike Vlade koju podržava tek bijedan postotak građana), sve ranjivija bivša ministrica Marina Dropulić Matulović... već se veže i Katolička crkva. Naime, Varaždinska je biskupija ulaganjem u posao s PET ambalažom izgubila 18 milijuna kuna. Taj je novac biskup Mrzljak posudio HDZ-ovki Barbari Bešenić, s ciljem da ugovorenim kamatama udvostruči glavnicu. Je li Mrzljak znao kome posuđuje novac? Naravno da je znao. Posudio ga je Crkvi bliskoj osobi koja je poslove za svoje tvrtke dobivala ne zato što je dobra privrednica, već zato što pripada privilegiranome krugu HDZ-ovih pulena. I dok se biskup Mrzljak hazarderski poigravao s ne malim novcem – te ga, na kraju, izgubio – Crkva i dalje od sirotinje ubire milodare, a od države stotine milijuna kuna.
Gdje su pošteni i hrabri?!
Nameće se pitanje je li u Hrvatskoj sklopljen barem jedan posao s državom, a da ga možemo smatrati čistim? Takvi su poslovi izuzeci. Uostalom, ponavljam (pa i sto puta, ako treba) - kada sam pitao visokokotirajućeg inspektora koji radi u istragama privrednoga zločina koliko se krade i tko sve krade, odgovorio mi je: „Gotovo svi.“ Svi oni koji su u doticaju s novcem, svi oni koji odlučuju, potpisuju ugovore i na njih lupaju pečate, stave ne mali postotak u svoj i džepove političkih moćnika. Fimi-medija samo je vrh sante leda. Stotine milijuna opljačkanih u Fondu za zaštitu okoliša tek je mali dio kolača koji dijeli širok krug miljenika vlasti. Hoće li mafiokr(o)acija prestati pljačkati narod? Neće. Nedostatak političke volje nastoji se prikriti praznim, neuvjerljivim, propagandnim i demagoškim parolama. Da nije tako, pompozno najavljivan OIB odavno bi bio u punoj funkciji. Jednim klikom miša poreznici bi trebali dobiti potpun uvid u imovinu građana. A sva stečena imovina mora imati pokriće u plaćenom porezu. Ne možete li dokazati odakle vam kuća, skupocjen auto ili jahta, država će vam svu tu nezakonito stečenu imovinu oduzeti te vas još i kazniti. Poznajem političare i državne činovnike koji su uložili više novca u uređenje okoliša svoje vikendice nego što će zaraditi svi stanovnici vaše ulice čitavoga života. Jesu li oni taj novac zaradili legalno? Nisu. Je li ih itko pitao odakle im novac? Nije. Hoće li ih pitati? Neće. Znači, nema lijeka? Ima. Nepoštene na vlasti trebaju zamijeniti pošteni i hrabri.

P.S. Od nogometa pratim tek utakmice hrvatske reprezentacije i, svaku prestupnu godinu, neku od utakmica nogometnih velesila, poput prošlotjednog sraza Reala i Barcelone. Nakon ne baš lijepe utakmice, nisam shvatio zbog čega se toliko pjenio Realov trener čija je ekipa trebala ostati ne bez jednog, već dvojice ili trojice igrača. Ali to je, reći ćete, subjektivan doživljaj laika (mada su sličnoga mišljenja bili i kolege u Jutarnjem). No, još manje mogu shvatiti s koliko pozornosti hrvatski mediji prate divljaštvo, prostakluk, nasrtljivost, bezobrazluk i neurotičnu agresivnost Zdravka Mamića čije se bolesne seanse prenose poput britanskog kič vjenčanja Williama i Kate. U kojemu je bilo, ruku na srce, intrige. Ali, pobogu, što je bilo zanimljivog u još jednom vulgarnom ispadu maksimirskog divljaka nakon one vatrogasne priredbe upriličene u HNK-u povodom sumnjive, nategnute godišnjice Dinama s galamatijaškim prefiksom?! Nakon one estradne bijede, intendantica HNK-a trebala bi dati ostavku jer je dopustila da se skrnavi najljepši hrvatski hram kulture u koji se – pa taman da je priredba bila genijalna – Mamićev lik i (ne)djelo ne uklapaju.