PISMO IZ ZAGREBA

Kada vam govore da tek manjina u javnim službama loše radi – lažu. Kada vam govore da manji broj šefova u javnim službama krade ili zloupotrebljava položaj – lažu. Kada vam govore da je manji dio sudaca na općinskim, županijskim i trgovačkim sudovima potkupljiv – lažu. Kada vam govore da je samo manji dio političara pokvaren – lažu. Kada vam govore da je percepcija o korupciji preuveličana – lažu. Istinu vlast skriva. Zašto? Pa zato što vlast svo vrijeme dopušta nepoštenje i kriminal. Ne samo da ga dopušta, već ga i potiče. Na koji način? Tako što i dalje – a slučajevi u riječkom i splitskom HDZ-u tome svjedoče – traži od suradnika, ministara, državnih tajnika, glasnogovornika, direktora javnih poduzeća, načelnika, župana, gradonačelnika... jedino odanost. Jadranki Kosor i HDZ-u, a bilo je to, vrlo slično, i SDP-u, najvažnije je da su suradnici poslušni. Sasvim je nebitno jesu li oni stručni, pošteni, talentirani i radišni. Vlast obožava podguzne muhe jer je i sama iznjedrena podguznjaštvom. Mi smo s mrtve točke pokrenuli borbu protiv korupcije – busa se svakoga dana nekoliko puta u prsa premijerka. Ali pri tome ne kaže tri gorke istine. Prva, uvjet da opstanu na pozicijama s kojih su odavno trebali otići bila je borba protiv korupcije.

Prihvatljivo je biti nepošten

Druga, Sanader je morao otići ne zato što je htio, kako to on nevješto laže, već zato što ga je na odlazak prisilila međunarodna zajednica nakon što je spoznala koliko toga se bivšem hrvatskom premijeru zalijepilo za prste. Treća, borba protiv korupcije još je uvijek selektivna. Iza Sanadera, najveći korupcionaši ne samo da su na slobodi, nego i dalje uživaju privilegije vlasti. Zar ste zaboravili, u vrijeme najveće pljačke, koja – naravno – nije stala, desne i lijeve Sanaderove ruke bili su ministri iz današnje Vlade. J. Kosor je po odgovornosti bila prva do Sanadera. I nikad se ni u najmanjoj sitnici nije suprotstavila obožavanome šefu. Glorificirala ga je. Klanjala mu se. Zaklinjala se u njegovu genijalnost i poštenje. Danas, na Sanaderovu mjestu, od svojih suradnika, i bližih i daljih, traži veće idolopoklonstvo od onog što ga je ona iskazivala prema bivšemu šefu. U 17 godina vladavine HDZ je nepoštenje inaugurirao kao jedino prihvatljivo društveno ponašanje te hrvatsko društvo, iz dana u dan, pretvarao u moralnoga bogalja. I hapšenje zagorskih carinika potvrđuje tu tezu. Na očigled šefova - premijer(a)ke, ministara, saborskih zastupnika - carinici i policajci svakodnevno su pljačkali hrvatsku državu. Opljačkali su je, procjenjuje se, za oko dvije milijarde kuna godišnje. Kako?

Na pljačku upozoravali godinama

Propuštali su robu preko granice za četvrtinu carine. Naravno, ta je četvrtina završila u njihovome džepu, a tri četvrtine ne u blagajni države, već u džepovima uvoznika i prekupaca, odnosno – švercera. Je li taj lopovluk veliko otkriće policije, DORH-a i USKOK-a? Baš suprotno. Sve su te tri institucije zaposlenike koji su javno upozoravali na pljačku – šikanirale. Godinama su ljudi u nemilosti HDZ-ova torbara Mladena Barišića upozoravali da se na carini pljačka. Na kriminal su upozoravali i sindikati. Institucije kojima je u opisu posla zaštita državne i privatne imovine te pravnoga poretka zatvarale su oči pred lopovlukom neslućenih razmjera. I na taj su se način otvoreno svrstale među negativce. Sada djeluju da bi spasile sebe. Tragikomičan je način na koji Ivan Jarnjak, zagorski gubernator, pokušava javnost uvjeriti kako on pojma nema što se događalo među njegovim pajdašima u Zagorju. A ti su pajdaši s plaćama od nekoliko tisuća kuna gradili vile, stambene zgrade, dvorce, apartmane te vozili automobile od nekoliko stotina tisuća kuna. Je li se tome moglo davno prije stati na kraj? Moglo se, naravno, ali vlast je dopuštala pljačku kako bi u mafijaški koloplet uvukla što veći broj ljudi. Koji će, znajući za svoje slabosti, šutjeti i o slabostima svojih šefova.

A gdje se to ne krade?!

Svi, baš svi su znali da zagorski carinici imaju višestruko veće bogatstvo od legalno zarađenog, ali su svi, od susjeda, političara, do policije i najviših državnih dužnosnika o tome šutjeli. Onu manjinu koja se usudila o tome govoriti ili pisati ušutkavali su ne birajući sredstva. Otkaze su dobivali pošteni, a nepošteni su napredovali. To je istina, a ne ono što vlast podmeće Bruxellesu. U Hrvatskoj se nepoštenje i dalje stimulira. Negativnom selekcijom. Nije važno biti pošten, već je važno u poštenje se zaklinjati. I ne kradu, naravno, samo zagorski carinici. Istim se sportom bave i na svim drugim carinskim prijelazima. Krade se svugdje i kradu svi koji mogu. Krade se – i dalje – u javnoj nabavi. Krade se u HAC-u. Krade se u ministarstvima. Krade se na HRT-u (niti jedan od političara nikada prije javne rasprave o poslovanju HRT-a nije želio – a nudilo im se - proniknuti u model koji omogućava curenje novca pretplatnika u džepove urednika, producenata i novinara). Krade se na željeznici. U fondovima, općinama, bolnicama, zavodima... Kradu li samo šefovi? Krade svatko prema mogućnostima i položaju. Oni s najnižim statusom kradu farbu, čavle i kanistre nafte (kao što se to čini na željeznici, primjerice), a oni na vrhu milijune. I zato malo tko u lopove može upirati prstom.

Porijeklo imovine je tabu tema

Kada ste posljednji put od vodoinstalatera, instalatera centralnog grijanja, krovopokrivača, tesara, mesara, zidara ili soboslikara zatražili račun i državi platili PDV?! Ako vi jeste, koliko još takvih ljudi poznajete? Mnogi se – čuo sam tu bedastoću više puta – dobro osjećaju kada prevare državu. No, kada varaju državu, zakidaju sami sebe. Kada zatvaramo oči pred činjenicom da naš susjed, poznanik ili prijatelj vara državu neplaćanjem poreza, krađom (na carini) ili prijevarom, dopuštamo – zapravo – zavlačenje ruke u naš džep. Znadete li koliko ljudi plaća porez na prihode od najma stana? Oko deset posto. A je li velik porez na prihod od najma stana? Desetak posto. Kada su i bivšeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula uhvatili u tom poreznom prekršaju, pravdao se kako nije znao treba plaćati porez?! Je li to zasmetalo Sanaderu? Nije. Je li to zasmetalo bilo kome u HDZ-u? Nije. Svi su Žužulovu prijevaru ili minorizirali ili prešućivali. I nakon što je uveden OIB, poreznici ne rade svoj posao. Ne provjeravaju porijeklo imovine. A rekli su da će se uvođenjem OIB-a sve znati, pa i to koliko zarađujete te koje nekretnine posjedujete. Ako je imovina daleko vrjednija od zarade, moraju reagirati državne službe. No, one i dalje spavaju zimski san.

Sve su to obmane i laži

Istina, s vremena na vrijeme dogodi se spektakularno pritvaranje. Bez epiloga. Iako su u HAC-u ukradane milijarde, je li itko za to kažnjen? Je li resorni ministar za to podnio političku odgovornost? Nije. Zato što ima snažnu izbornu bazu, on je – bez obzira bio „samo“ nesposoban ili udjeličar u pljačkaškoj dobiti – premijerki jako važan. A i tu je bazu Kalmeta kupio. Zapošljavanjem rođaka, prijatelja i ostalih poslušnika (pa i vjernih vozača), preferiranim, namještenim natječajima, namještenim državnim investicijama i dugo građenom mrežom osobnim interesima povezanih političara i tajkuna kojima je glumljeni patriotizam tek kulisa za pljačku. Kao što je Kalmeta javnost pokušavao uvjeriti da nije znao da njegov vozač, kojega je pomno izabrao, ucjenjuje biznismene, tako sada Jarnjak, na jednako proziran način, pokušava sa sebe skinuti bilo kakvu odgovornost za ljude koje je, argumentom moći i sile, zapošljavao u državnim institucijama. Slično Kalmeti i Jarnjaku ponaša se i Luka Bebić te mnogi drugi barbe iz vlasti kompromitiranije aferama od svih europskih vlada nakon ‘45. do danas. Usprkos tome, Bruxellesu - kojeg, naravno, ne zanima istina, već jedino priležna suradnja – se podastiru obmane i laži. Laž je da je u bilo čemu hrvatsko sudstvo napravilo pozitivan pomak, osim u djelomičnom procesuiranju zločina počinjenog u ratu.

Fućka se Bruxellesu za medijske slobode

I to samo zato što je pod budnim okom međunarodne zajednice. Laž je da su uznapredovale osobne slobode. Laž je da su mediji u Hrvatskoj slobodniji nego prije. Baš suprotno, u vrijeme Franje Tuđmana bilo je daleko manje cenzure nego danas. Iako je Hrvatska televizija dotakla dno dna, vlast (podržavana od SDP-a) i dalje čini sve kako bi nepoštenjaci i beskičmenjaci i ubuduće vodili poslovanje javne televizije, uređivali informativne emisije te uništavali zabavni, kulturni, obrazovni, dramski i sportski program. Da, Silvija Luks je u pravu kada upozorava na funkciji nedoraslog Stipića, na rasipanje novaca te katastrofalno vođenje javne televizije. Ali Stipića u uništavanju HRT-a podržavaju i Popovac, i Hloverka Novak Srzić (desetljeće i pol), i Marija Nemčić (još dulje od Hloverke), i ostali prisavski politički aparatčici enciklopedijskog neznanja. Čak i oni koji glume (poput Šprajca) neovisne demokrate, a, zapravo, odrađuju za pojedine političke skupine ili stranke prljav, propagandni posao. Zna li to Bruxelles? Baš europske činovnike briga za hrvatske medijske slobode. One će od EU-a dobiti prolaznu ocjenu ako hrvatska vlast (bilo koja) učini ustupke koje od nje zatraži Bruxelles. Da je EU do demokracije u Hrvatskoj, do poštivanja ljudskih prava, sloboda, načela jednakosti, prava i pravednosti, tada bi odnos koji je primijenila prema Sanaderu primijenila i prema njegovim pomagačima.

Da traže, snimao bih!

Bruxellesu nedemokratičnost u Hrvatskoj smeta jedino ako je uperena protiv interesa EU-a. Znači li to da se moja malenkost zalaže protiv ulaska Hrvatske u EU? Ne. Kao društveni kroničar, upozoravam eurofile da se nakon što postanemo punopravnom članom EU, neće gotovo ništa promijeniti. Naročito budemo li i dalje birali nesposobnu, nepoštenu, vazalsku, sebeljubivu i neoliberalnom kapitalizmu naklonjenu vlast. No, kada Hrvatska ne bi ušla u EU, građanima bi moglo biti još gore nego što nam je danas. Ruku na srce, i takva kakva jest, Europa ima daleko više standarde demokracije od onih u Hrvatskoj u kojoj je još uvijek najpriznatija diploma stranačka iskaznica partije na vlasti, a najuvaženija karakteristika poslušnost. Da je tako, dokazuju i smjene šefova primorsko-goranskog i splitsko-dalmatinskog HDZ-a. Kruno Peronja i Gari Cappelli pali su zato što su – nakon haaške osude Gotovine i Markača – svome članstvu dopustili kritiku J. Kosor. U tome premijerka vjerno kopira svoga prethodnika. U sve se moglo dirati, ali ne i u Sanadera. Taština J. Kosor nadmašila je i Sanaderovu taštinu. Predsjednica HDZ-a postala je nedodirljiva. Zašto je Bebić u njenoj nemilosti? Ne zato što napada J. Kosor, već zato što je ne brani. Zato što je nisu branili, pali su Cappelli i Peronja. Kosorica je raspustila primorsko-goransku organizaciju te za povjerenika postavila bljedunjavoga Josipa Borića koji je na optužbe da je tajno snimao sjednice u Rijeci te ih slao u Zagreb rekao: „Nisam snimao, ali da su tražili, snimao bih.“ Poslušnik bi snimao, da to traži partija, i vlastitu mater. Spreman je on, da se dodvori šefici, na još mnoga druga nemoralna (ne)djela.

P.S. P.S. U nedjeljom u dva gostovao je Vilim Ribić, sindikalist u čijemu djelovanju i, naročito, nastupu kod Stankovića niti jedan gledatelj nije opazio ičeg dobrog. Naročito ne za radnike. „Ribić se ne bori za radnike, on želi svoje mjesto u Saboru“ – točno su (sms porukama) primijetili gledatelji. Sebe je predstavio kao nesposobnjakovića, obmanjivača, politikanta i trgovca koji ne bira sredstva. Kukavičluk i koristoljubivost pokušao je prikriti tupavim hvalisanjem: „Kritizirao sam Tuđmana kad se to nitko u zemlji nije usudio!“... „Rušio sam Komunističku partiju iznutra!“... Dok i Elizabeta Gojan tvrdi da ju je sram gledati HTV, Ribić, HTV hvali, računajući da će tako biti češći gost na Prisavlju. Ukratko, trgovac i dalje trguje. Pitanje je samo na čijoj će stranačkoj listi završiti. Na onoj koja ponudi više.