PISMO IZ ZAGREBA

Mi smo svoje napravili, sada je na redu Europska unija – počeli su ponavljati mantru (na sanskrtskom, drevnom jeziku Hinda, mantra znači magična formula kojoj se pripisuje osobita moć) Vladini činovnici. Mantru predvodi, naravno, Jadranka Kosor. A kud ona, tud i trabanti. Je li Vlada učinila sve da zatvori poglavlje 23 o pravosuđu i ljudskim pravima? Ma vraga je učinila. Znamo jako dobro što nije učinila, ali što je učinila s pravosuđem i ljudskim pravima zna samo privilegirana skupina pregovarača, podobnika te, naravno, činovnika Europske unije. Učinila je, bez ikakve sumnje, što je morala. Ispunila je ono što su joj moćnici nametnuli, bez obzira je li to u interesu ili protiv interesa Hrvatske. Da je Vladi važniji dojam koji će o njoj steći europski činovnici od interesa hrvatskih građana, pokazuje i činjenica da je samo petnaestak sati nakon što je izvješće o ispunjavanju mjerila u poglavlju 23 poslano u Europsku komisiju J. Kosor pozvala u Banske dvore veleposlanike članica EU te ih upoznala sa sadržajem izvješća. Je li prethodno o tome informirala Sabor? Nije. Je li prethodno informirala o tome šefove parlamentarnih stranaka? Nije.

Zašto potpora pada?

I ovaj je put bilo važno dodvoriti se EU, prema kojoj se hrvatska vlast odnosi kao vazal prema feudalcu, podanički, sluganski. I ovom je gestom Vlada pokazala da joj nije ni do Hrvatske ni do njenih građana. Pa, ne pristupa Hrvatska Uniji valjda zato da bi bila samo još jedna članica „najvećeg tržišnog gospodarstva u svijetu“, kako političko-ekonomski, dakle, interesni savez staroga kontinenta naziva Vlada u socrealističkom novinskom oglasu kojemu je cilj smanjiti euroskepticizam hrvatskih građana. Nemuštom, politkomesarskom propagandom Vlada postigla je suprotan od željenog efekta. Potpora ulasku Hrvatske nakon spomenutog i sličnih promašaja te novog omalovažavanja vlastitih građana bit će još manja. Uostalom, što bi to prosječnog hrvatskog građanina moglo navesti da glasa za ulazak Hrvatske u EU? Što hrvatski građani uopće znaju o EU? Zna li itko što će Hrvatska ulaskom u EU dobiti, a što izgubiti? Izgubit ćemo nezanemariv dio političkoga suvereniteta, to znamo. A što dobivamo? Novac iz EU fondova – kao iz topa će ispaliti Vesna Pusić. Jesmo li do sada znali iskoristiti novac iz fondova? Nismo. I, daje li EU bilo kome novac, a da ga članice, na izravan ili neizravan način, ne vrate, s kamatama? Teško.

Ne žive svi bolje

Pa, zar je tako teško reći što Hrvatska dobiva ulaskom u EU? Ako zaduženi za odgovore znaju, nije teško. Ali, sudeći po ponašanju hrvatskih, uglavnom vladajućih političara te ponekog opozicionara koji o EU znaju onoliko koliko i prosječan hrvatski građanin, trebali bismo vjerovati njihovoj devalviranoj riječi da ćemo u EU živjeti bolje. Uvjeravaju nas hrvatski demagozi, svi koji su ušli u EU, žive bolje. Čime političari argumentiraju tu tvrdnju? Tek banalnom činjenicom da nitko iz EU još nije istupio. Žive li i Grci bolje? Žive li i Španjolci bolje? Žive li i Irci bolje? Žive li i Portugalci bolje? Je li javna televizija, koju plaćamo da bi nas informirala, napravila barem jednu suvislu reportažu o, npr., tome što o EU misle Rumunji, Bugari, Česi, Poljaci, Mađari, Španjolci, Grci? Nije. Ni neće. Iz dva razloga. Prvi je što Hrvatska televizija ne ispunjava gotovo niti jednu svoju javnu zadaću. Drugi je što na HTV-u rade vlasti podani urednici, urednici koji slušaju jedino vlast, urednici kojima se fućka za zakonitosti profesije ili interes javnosti. Da bih glasao za ulazak Hrvatske u EU, moram znati što su to u moje ime pregovarači u Bruxellesu ispregovarali. Moram znati na kakve je sve ustupke hrvatska vlast pristala. Pa, pobogu, nikada nisam putovao u Beč, Prag, London, Pariz ili Los Angeles, a da nisam znao: a) zbog čega ću tamo otputovati, b) koliko će me taj put koštati i c) koje ću koristi od toga puta imati.

Imamo pravo znati

To što će, primjerice, moji prijatelji Zlatko ili Zrinko imati koristi od odlaska u Las Vegas, ne znači da ja, odem li s njima, neću pretrpjeti štetu. Zna li itko što su to pregovarači, u moje, vaše, odnosno naše ime dogovorili s EU, jer je – zna se - svaka država apstraktna ideja, pa je zato pravilnije, pa i točnije govoriti da se udružuju (ili razdružuju) u političke asocijacije građani. Oni, a ne država, snose posljedice. Da država jest apstraktna ideja, shvatili ste, valjda, i kada ste snosili posljedice krađe, promašaja, obmana i neznanja (državne) vlasti u privatizaciji, sanaciji banaka ili pri prodaji tzv. državnih tvrtki strancima. Čije su milijarde upumpane u posrnule banke? Milijarde građana. Tko se zadužuje kada država diže skupe kredite? Građani. Pa čak i oni nerođeni. ZATO IMAMO PRAVO ZNATI! Ali znati prije nego što bilo tko, iz bilo koje vlasti, potpiše u naše ime bilo kakav ugovor. Većina pojedinaca povjerila je vlast Vladi (s utamničenim premijerom), ali ne da u potaji radi komplote, već da štiti njihova prirodna prava. Pa i pravo na slobodno odlučivanje. A odlučivanje je slobodno ako je temeljeno na znanju. Dakle, hrvatski su građani postali, između ostalog, euroskeptici jer pojma nemaju jesu li pregovarači zaštitili njihove interese.

Ništa se ne mijenja

Po kojemu to demokratskom kriteriju strani diplomati imaju veće pravo na informacije o ispunjenim uvjetima za pristupanje EU od građana koji će te dogovorene uvjete trebati poštivati i ostvarivati?! Po kojemu to demokratskome pravilu premijerka o svim bitnim pitanjima mora najprije informirati međunarodnu zajednicu, a tek onda – ako joj se prohtije – parlament i narod?! Pa, sjetite se, Mladen Bajić podnosio je izvještaje o tome kako napreduju istrage o korumpiranim političarima stranim političarima, ali ne i parlamentu. Da se prema američkim i europskim činovnicima odnosio kao prema domaćoj javnosti, već bi odavno bio smijenjen. Upravo odnos hrvatske vlasti prema inozemnim centrima moći govori da se, zapravo, u Hrvatskoj stoljećima ništa ne mijenja. Osim, naravno, činjenice da iz dana u dan gubimo i to malo preostalog suvereniteta. Usprkos svemu, vjerujete da je Vlada zaštitila naše interese? Vjerujete!? Pa, to je ona ista vlada koja se tako olako odrekla ZERP-a, mada su sve europske države proglasile svoj gospodarski pojas. Zašto je vlast pristala na političku arbitražu o sudbini Savudrijskog zaljeva kada se godinama zaklinjala da se pravedno rješenje može naći jedino na međunarodnome sudu?!

Friščićeva kritika

Kako ponašanje premijerke komentiraju njezini koalicijski partneri? Pupovac šuti jer je već istrgovao sve što se istrgovati dalo. Ostali manjinci gledaju svoja osobna posla. No, najvjerniji saveznik, HSS, ipak nije mogao prešutjeti sramotnu marginalizaciju. Josip Friščić prvi put se javno pobunio protiv Kosoričine samovolje: „Nije mi normalno da prvo budu izvješćivani veleposlanici, a tek onda saborski zastupnici. Pitaju me o onome što je navedeno u izvješću, ali ja ne mogu reći što tamo piše jer nisam to iščitao. I ribari pitaju što je s ribolovom, pitaju poljoprivrednici što je tzv. omotnica za poljoprivredu. Treba im svima dati sve informacije, građani se ne smiju podcjenjivati.“ Čak ni najvažniji HDZ-ov koalicijski partner pojma nema što su to pregovarači s EU dogovorili o budućnosti hrvatskih poljoprivrednika i ribara. Vlast je u naše ime – ne pitajući nas ni za što – pristala na mnoge ustupke zbog kojih se niti hrvatska poljoprivreda, a niti hrvatska privreda nikada neće osoviti na vlastite noge. Kada ćemo saznati čega su se sve pregovarači odrekli, koje su pogodnosti isposlovali i jesu li izdali nacionalne interese? Tek kada Vlada potpiše pristupni ugovor. Tek tada možemo, na referendumu, to što su oni u naše ime ispregovarali prihvatiti ili odbiti.

Udaljeni svjetlosnim godinama

Ono što je Vlada pregovarala godinama, građani će moći analizirati tek mjesec dana, od potpisa pristupnog pregovora do referenduma. A možda će mediji objaviti istinu o rezultatima pregovora? Neće. Tek manji dio upozoravat će građane na eventualne podvale. Većina medija služit će, kao i do sada, interesima vlasti. A interesi vlasti i građana u Hrvatskoj udaljeni su svjetlosnim godinama. Prije bi naše interese štitili izvanzemaljci nego hrvatska Vlada. Što je nama, na žalost, postalo već normalno. „Nije normalno da izvješće prvo nije vidjela hrvatska javnost. Ali, u Hrvatskoj je malo toga normalno kada je HDZ u pitanju“ – prokomentirao je Zoran Milanović premijerkino omalovažavanje parlamenta, opozicije i građana. Koji znaju da su u Hrvatskoj ljudska prava ugrožena, a pravosuđe u moralnom, organizacijskom i profesionalnom rasulu. Ako radni sporovi na hrvatskim sudovima traju više od sedam godina, ako radni spor čami na Vrhovnome sudu tri godine, ako 1.500 (da, tisuću i petsto) posto više sudaca u Hrvatskoj nego u Velikoj Britaniji ili 100 posto više nego u Njemačkoj i Austriji ne može osigurati pravedno – a to znači i, pravodobno – suđenje, tada je laž da je vlast išta učinila na reformi pravosuđa.

Tko to ugrožava Hrvatsku?!

Baš suprotno, učinila je sve da ostane isto. Zašto? Pa da može utjecati na sudove. Na kojima je 800 tisuća neriješenih predmeta, obilje nepravde, politikantstva te utjecaja moćnika i novca. Da mu kroji životnu sudbinu, takvo pravosuđe najviše zaslužuje Ivo Sanader koji se rukama i nogama borio da ga Austrija ne izruči Hrvatskoj jer, kažu njegovi odvjetnici, u zemlji čije je pravosuđe više razgrađivao nego gradio neće imati pošteno suđenje. No, Sanader i hrvatsko pravosuđe međusobno se zaslužuju više nego itko drugi. A što će se dogoditi kada do građana počnu stizati informacije o ustupcima koje je hrvatska vlast učinila EU? Vrisnut će svi oni kojima je stalo do zaštite nacionalnih interesa, dostojanstva hrvatskih građana te zaštite ljudskih prava. A upravo na to računa HDZ. Sve one koji se protive podređenome položaju Hrvatske etiketirat će kao eurofobe koji ugrožavaju europsku Hrvatsku.
A takve treba javno žigosati. HDZ će ponovo podijeliti društvo na dobre i loše, odnosno, na male i velike Hrvate. Velikima će biti proglašavani oni koji su kadri začepiti nos, prekriti rukama oči te slijediti još jednu izdaju nacionalnih interesa. Potpora takvom ulasku u EU bit će još slabija. Zato je moguće da Hrvatska uz Norvešku postane druga zemlja koja će odbiti Europu. Tko će za to biti kriv? Vlast. Zato što nije znala zaštititi hrvatske nacionalne interese i jer je – kao što kaže Friščić – podcijenila vlastite građane.

P.S. P.S. Nekakav novinarski kukavelj dao se u ozbiljnu analizu Eurosonga tako što favorizira svoj, a niječe tuđi glazbeni ukus. O biti problema pojma nema. Eurosong je potonuo onoga časa kada su pohlepni manipulatori s festivala isključili struku. Zbog zarade i tobožnje demokratizacije, ukinuli su stručne žirije te prepustili izbor najbolje pjesme publici. Tko najviše gubi? Publika koja je pristala na troglodizam i diletantizam. Njoj više nema tko sugerirati što je dobro, a što loše. Publika nema s kime sukobiti mišljenje. Sličnim se podvalama služe i komercijalne televizije koje objavljuju – u ime „demokratičnosti“ - komentare gledatelja. One novinarske su gotovo izbacili iz programa. Zašto? Zato što profesionalne komentatore treba plaćati, a diletante ne. Zato što profesionalni komentatori imaju na javnost veći utjecaj od urednika i vlasnika medija. Ljuti se novinarski kukavelj na činjenicu da je hrvatska publika najviše glasova dala ne njegovom favoritu Merlinu iz BiH, već glasovno i stasovno superiornijoj Slovenki Maji Keuc. „Hrvati nemaju ukusa za dobru glazbu!“ – stoji u komentaru. Argument? Njegov ni na čemu temeljen ukus. A kako to da je u drugoj polufinalnoj večeri, kada Hrvati nisu smjeli glasovati, Merlin završio na 5., a Maja 3. mjestu? Pitanje u prilog vraćanja digniteta glazbenom profesionalizmu: „Kada se već ‘demokratizirala’ glazba, zašto ne bismo demokratizirali atomsku fiziku ili izbor, glasovanjem telefonom, najboljega kirurga?!“ Naravno, HTV je zdušno prihvatila europsku preporuku za uništenje (domaće) glazbe te sustavno, od Eurosonga do Eurosonga, provodi kulturocid. Zar je onda čudno što je HTV zastupala poluamaterka, izvjesna Daria Kinzer, izabrana na tragikomičnom prvom prisavskom pljesku?!