PISMO IZ ZAGREBA

Iako većina od 700 uzvanika, predstavnika tzv. hrvatske elite (umjetničke, estradne, sportske, gospodarske, akademske, političke...), na susretu s Benediktom XVI. u Hrvatskom narodnom kazalištu nije znala – pretpostavljam – talijanski, Papin govor nije trebalo prevoditi. Zašto? Zato što se Sveti Otac u svojim porukama usredotočio na savjest. A o njoj, govorilo se na talijanskom, hrvatskom, engleskom, kineskom ili sanskrtskom – sasvim je svejedno, mnogi koje sam (pozvan i odazvan) u HNK-u zamijetio pojma nemaju. Kako onda očekivati da će tajkuni, politikanti, mrzitelji svega drukčijega, primitivni sportski funkcionari, izrabljivači, neobrazovani karijeristi, sebeljubi i nacionalni isključivci – vrlo često zakukuljeni i u vjerske halje – razumjeti Benediktovu osnovnu poruku: „Nastojte sačuvati čistu savjest“?! Ako je problem savjesti jedan od glavnih problema cjelokupne etike - od Sokratova mističnog unutrarnjeg glasa, preko kršćanskog od Boga usađenog unutarnjeg razumskog suda i Kantove teze o savjesti, pa do Nietzscheovih i Freudovih psihološko-socioloških tumačenja savjesti, nije li pretenciozno očekivati da Benedikta razumiju, primjerice, Jure Radić, Željko Kerum, Božidar Kalmeta, Ivica Mudrinić, Vlatko Marković, Boris Kunst ili Jasna Omejec?!

Ni J. Kosor ne razumije

Savjest je subjektivna svijest o dobrom i lošem, unutarnja reakcija na vlastito moralno ponašanje. Savjesni su oni ljudi koji su u stanju vrednovati vlastitu ličnost i vlastite moralne postupke u odnosu na najnaprednije, općeprihvaćene moralne norme. Bi li se, ipak, većina od (trulog) stupovlja hrvatskoga društva viđenog u HNK-u zaklela u čistoću vlastite savjesti? Naravno da – bi. Ali samo zato što ima kratku pamet (o onom što je radila) ili poremećena etička mjerila. Uostalom, ljudi nikada nemaju grižnju savjesti – kaže Voltaire – zbog onog što običavaju raditi (varati, lagati, obmanjivati, otimati, podvaljivati, etiketirati...). A po Kantu besavjesnost čak i nije nedostatak savjesti, već sklonost da se čovjek ne obazire na njezin sud. Zajednica treba biti utemeljena na daru – rekao je Papa u HNK – a ne gospodarskom interesu ili na ideologiji. Po Benediktu bi ljubav trebala biti pokretačka snaga razvoja svake osobe, svih nas, dakle, čitavoga čovječanstva. Apelirao je Sveti Otac da se dragovoljno služenje siromašnima i patnicima primjenjuje i u politici i ekonomiji. Je li to Jadranka Kosor razumjela? Nije. Zato što je njezina politička praksa suprotna Benediktovom i, uostalom, cjelokupnom više verbalnom, nego i u samoj Katoličkoj crkvi prakticirajućem vjerskom nauku. Nije bit vjere u molitvi, već u činjenju dobra, naročito potrebitima.

Ne razumije ni Mudrinić

A Vlada J. Kosor u praksi provodi ekonomsko iznurivanje onih koji imaju najmanje, da bi oni koji imaju najviše zadržali, pa i povećali svoje bogatstvo. Jedino slušanjem savjesti možemo vjerovati u budućnost – poručio je Papa oduševivši kratkim po(r)ukama o savjesti čak i jednog Juru Radića koji se obogatio ne zbog vlastite pameti, znanja i talenta, već isključivo zbog dobrih veza s političkim moćnicima. Kojima je, vjerujem, vraćao izdašno. Bi li ga Benedikt XVI. primio i na pozornici da je znao kako je upravo Radić nakon Oluje marno naseljavao Hrvate iz BiH u tuđe, srpske kuće u čiji posjed mnogi vlasnici ne mogu ni danas, 16 godina nakon rata? Bi. Radić je u vatikanskim – a kamoli ne u kaptolskim – knjigama zaveden kao jedan od zaslužnika za četiri ugovora između Hrvatske i Svete Stolice. Takve se zasluge ne zaboravljaju ma koliko god zaslužnicima savjest bila nečista. Savjest je, uostalom – zaključili smo na početku – subjektivni osjećaj, niknuo i na zasadama nemoralnog, besavjesnog društva. Da ima savjesti, bi li Ivica Mudrinić pristao da tvrtka kojom on upravlja već godinama otpušta radnike usprkos sve većemu profitu i usprkos svojoj do nebeskih granica visokoj plaći?! Da ima savjesti, bi li Ivanu Ergoviću, predsjedniku HUP-a i šefu NEXE grupe koja – kršeći kolektivni ugovor – smanjuje plaće radnicima, usta bila puna socijalnog dijaloga?!

Još manje razumije Kalmeta

Je li, da ima savjesti, Božidar Kalmeta nakon nebrojeno pljački u tvrtkama iz vlastitog resora i više željezničkih nesreća s tragičnim ishodom trebao dati ostavku u Vladi? Bi li, da ima savjesti, Jadranka Kosor ostala na premijerskoj funkciji i nakon što je javno priznala da je zaprepaštena korupcijom u državnim tvrtkama za čije je poslovanje odgovorna (Sanaderova i njezina) Vlada? Da je savjesti u premijerke i ministara, ne bi li Vlada države koja jedina u Europi već treću godinu za redom bilježi pad BDP-a trebala dati ostavku? Ne bi li se – da imaju savjesti – političari koji su omogućili pretvorbenu pljačku i ratno profiterstvo trebali povući iz politike? U prvom, ali i svim drugim redovima u HNK-u, sjedili su loši katolici (čast izuzecima) ili – tek – elitisti nevjernici koji u dubini svojih uvjerenja s vjernicima ne dijele iste vrijednosti (a dijeli ih, po vlastitim riječima, predsjednik Josipović) poput, recimo, dobrote, poštenja, solidarnosti ili praštanja. Velik broj prisutnih, a javno deklariranih vjernika nije poslušao niti Ivana Pavla Drugog koji je 2003. godine, za posjeta Hrvatskoj, poručio: „Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajednička dobra.“ Većina radi suprotno - zaboravlja zajednička dobra i skrbi jedino za vlastite probitke, nema hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega, nema hrabrosti osloboditi srce od zavisti, osvete i mržnje.

Pljesak Bonaventuri i Kosteliću

Pa, ipak, vjeru da nismo nepopravljivo loši te da smo kadri razlikovati dobro od lošeg, vrijedno od nevrijednog vratio je spontani aplauz fra Bonaventuri Dudi, čovjeku koji propovijeda, ali i živi katoličanstvo, te Ivici Kosteliću, najboljem skijašu na svijetu. S njima se, uz još nekoliko privilegiranih i po nejasnim kriterijima izabranih osoba, Papa rukovao te izmijenio nekoliko riječi. Scene s Trga bana Jelačića na kojem je Benedikta XVI. dočekalo 25 tisuća uglavnom mladih, odlično raspoloženih ljudi te s Hipodroma na kojemu je služena misa za tristotinjak tisuća vjernika (tri puta manje nego ‘94. godine, za posjeta Ivana Pavla II.), kao i doček te ispraćaj na zagrebačkim ulicama dali su pravi smisao posjeta Svetog Oca Hrvatskoj. Najbesmislenija je bila estradizacija svečanosti u HNK-u kojoj su uz – kog bi drugog?! – političare kumovali mediji te nejasni kriteriji po kojima je Hrvatska biskupska konferencija pozivala javne osobe u HNK. Kako to da je poziv dobio (mada ga u HNK-u nisam vidio) kontroverzni nacional-budničar Thompson, a ne Arsen Dedić ili, recimo, Josipa Lisac? Ako biskupi Stjepana Mesića, koji je Benedikta pozvao u Hrvatsku, nisu pozvali zato što je bivši, što su među uzvanicima radili Škegro, Biškupić, Radić? Je li šef SDP-a Zoran Milanović poziv prvo odbio, a potom se, potaknut kritikama javnosti, predomislio? Nisam siguran da ćemo odgovore na ta pitanja ikada dobiti, ali sam siguran da Zoran Milanović ima ozbiljnih problema i s taštinom i s javnom komunikacijom. U HNK je ušao – u pratnji glavnog tajnika SDP-a Dragovana – iza mene, ali je, velik i važan, projurio pokraj osiguranja, bez sigurnosnog pregleda, bez pozdrava, mimo reda, nepristojno i bahato. Kako će se tek ponašati ako postane premijer?!

Zvijer i prema kćerki

A prvak u bahatosti i aroganciji je, bez svake sumnje, Ratko Mladić kojeg su napokon zabravili u Haagu. Iz Srbije je, poglavito u srbijanskim medijima, ispraćen kao heroj. Čak ni predsjednik Srbije Tadić nije u istoj rečenici spominjao Mladića i – zločin, Mladića i – genocid, Mladića i – nečovječnost. Zar se onda treba čuditi što u Beogradu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Pančevu ili na sarajevskim (srpskim) Palama Mladiću skandiraju? Mladićevo hapšenje i privođenje u Haag srbijanski su mediji pretvorili u neukusnu sapunicu u kojoj glavnu ulogu igra bolestan starac s jednostavnim, gotovo priprostim željama. Prije odlaska u Haag zaželio je jagode, televizor te obilazak kćerkina groba koju su, poručio je krvnik – zna on i tko – ubili. A ubila se sama. Znaju se i razlozi samoubojstva. Pošto nije bio zadovoljan kćerkinim ljubavnim odabirom, tata Ratko je nesuđenog zeta poslao na prvu crtu bojišnice u BiH, gdje je ubrzo poginuo. Dakle, Mladić je bio zvijer čak i prema vlastitoj kćerki, pa je njegova hinjena bol tek dio loše predstave. Na koju, na žalost, i haaški suci nasjedaju. Zbog čega? Da slučajno ne bi netko pomislio da su nehumani. Prema kome? Prema zvijeri koja je palila, rušila, raseljavala, mučila i ubijala. Sažalijevati se nad sudbinom jednog od najvećih zločinaca današnjice nije licemjerje, već neoprostiv grijeh.

Spremni za novi pokolj

Ako su poživotinjili njegovi obožavatelji, ne trebaju ih u tome podržavati mediji, a još manje suci. Koji su zločinku Biljanu Plavšić nagradili s bezobrazno niskom kaznom. Zato ona danas, slobodna kao ptica, pljuje na haašku pravednost te Mladića diže u nebesa: „On je kompletna ljudska vrijednost!“ Smatraju li Plavšićka i njoj slični obožavatelji zločinca da se Srebrenica nije dogodila?
Da opsade Sarajeva nije bilo? Da Mladić nije ubijao nesrbe samo zato što nisu Srbi? Znaju i za Srebrenicu, znaju i da je Mladić ubijao i Muslimane i Hrvate samo zato što su Muslimani, odnosno Hrvati?! Znaju, i zato ga slave.
Slave zvijer jer i danas podupiru politiku velike Srbije, mrze sve one koji im stoje na tom putu. Slave Mladića jer znaju što je činio. Stoga je neshvatljiva, neoprostiva i gotovo izdajnička suradnja BiH HDZ-ovaca s Miloradom Dodikom koji se također ponosi Mladićem. Dodik će financirati troškove obrane jer Mladića smatra najvećim sinom tzv. Republike Srpske, nastale na zločinu. Došavši u Haag, pred suce kojima je najvažnije iznivelirati krivicu, a ne tražiti istinu, Mladić je pokazao svoju pravu ćud. „Ja sam Ratko Mladić, general kojeg ceo svet poznaje“ – hvasta se krvnik. Da, on jest general Mladić i njega zna cijeli svijet, ali kao krvoloka. Kojega civilizirani svijet prezire, a slavi većina u Srbiji i velika većina u tzv. Republici Srpskoj. Iako su u Beogradu Mladićevi obožavatelji pjevali „Nož, žica, Srebrenica“, nitko se zbog toga nije pretjerano uzbudio. Niti neće. Do novoga pokolja. Za koji teren priprema Dodik.

P.S. To već znadete - Ratko Mladić u Haagu neće odgovarati za mnoštvo zločina koje je počinio u Hrvatskoj. Mladić neće odgovarati za zločine u Škabrnji?! Zašto? Zato što su sve hrvatske vlasti, a pogotovo ova HDZ-ova, utonule – kada je bit Domovinskog rata u pitanju – u dubok, zimski san. Kako se, pobogu, brani dignitet Domovinskog rata? Tako da se brani istina. A istinu možemo braniti jedino tako da znamo tko su heroji, a tko zločinci. Što su hrvatske vlasti učinile da Mladić odgovara za rušenje Hrvatske i ubijanje hrvatskih građana? Gotovo ništa. Za to vrijeme, i Srbi i Bošnjaci svakoga dana Haaški tribunal bombardiraju zahtjevima, dokumentima (pa i falsificiranima) te svjedočenjima. Hrvatska Vlada pokušava obraniti dignitet Domovinskog rata jedino tako da kupuje glasove branitelja. I žalosno i gadljivo.