PISMO IZ ZAGREBA

Je li pogled na Hrvatsku s Pantovčaka, Markova trga i Kaptola identičan pogledu iz memljivog podruma ili kreditom opterećenog sobička? Podatak odakle se gleda na 20 godina hrvatske države otkriva i profil onoga tko gleda. Medijski je prostor za one iz memljivog podruma zatvoren, pa se i ovaj put, za već rečenu prigodnicu, verbalno razmetala tobožnja elita. Zadrigla u bogatstvu, bahatosti i narcizmu. Evo dva tipična elitistička pogleda na 20 godina Republike Hrvatske. Predsjednik Hrvatskog sabora Luka Bebić je i na Dan državnosti bio uobičajeno banalan: „U 20 godina smo postigli sve što smo si zacrtali i sve što je bilo moguće postići.“ Zagrebački kardinal Josip Bozanić odavno je izgubio smisao za realnost te pojam o tome kako stvarno živi njegovo mnogobrojno stado, pa zato ni ne čude njegova dvosmislenost i nedorečenost istaknute na misi za Domovinu: „U hrvatski narod se usidrila čudna praznina te se dulje osjeća malodušnost... Najveći je grijeh protiv domovine onaj koji u narod uvlači besperspektivnost, tugu i strah...“ Na što je ciljao Bebić kada je rekao da smo u samo 20 godina sve ostvarili? Na činjenicu da smo (u krvavome ratu) stvorili državu, da smo primljeni u UN i NATO te da smo, eto, na pragu ulaska u punopravno članstvo EU.
Grješni su zato što su
prevareni
Da, točno - Hrvatska danas i jest po mjeri Luke Bebića. Po mjeri Ive Sanadera. Po mjeri Jadranke Kosor. Po mjeri Andrije Hebranga... Po mjeri njihovih drugova - Luke Raića, Ivice Todorića, Ivice Mudrinića, Jure Radića, po mjeri stranih bankara, po mjeri onih koji su 20 godina zdušno radili na uništavanju svega hrvatskoga. Ako je Bebić na to ciljao, tada je u pravu. No, on na Hrvatsku gleda iz ptičje perspektive koju, s tako malo talenta i tako mnogo bezmoralne prilagodbe, nije – naravno – ničim zaslužio. On ima – kao što to davnih dana s balkona Društva hrvatskih književnika reče dr. Franjo Tuđman („Imamo je!“) – svoju Hrvatsku. Ta njegova i ova moja nisu iste Hrvatske. Na što cilja kaptolski šef Bozanić kada govori o novome grijehu? Bozanić više ne zbori o grijehu struktura jer se, naravno, Kaptol do balčaka slizao s tim grješnim strukturama, čineći tako još veći grijeh. Kada je uvlačenje naroda u besperspektivnost, tugu i strah stupnjevao kao najveći grijeh, je li Bozanić bio samokritičan? Nije, naravno. Grijeh i loše uvijek su oni drugi. Grješni su oni koji se umorni od neimaštine, uzaludnog traženja posla, neotplaćenih kredita, dugoročnih i kratkoročnih pozajmica, kopanja po kontejnerima usude biti tužni i osjećati strah. Ne od smrti, već od života. Da, kardinalu, u hrvatski se narod usidrila ne čudna, već logična praznina.
Elite su ubile nadu
Da, kardinalu, hrvatski narod je postao malodušan, ustrašen, nepovjerljiv i tužan. Sve je teže na ulici sresti ljude koji se smiju. Pitate li se – zašto? Ne. Zato što vas odgovor na to pitanje ne zanima. Osmijeh s lica hrvatskih građana skinule su elite u koju i vi spadate. Ali vi ste, kao duhovni pastir, trebali učiniti sve da to spriječite. Kada je to Crkva podigla glas protiv pljačkaša čiji trag vodi do državnoga vrha? Je li Crkva ikad digla glas protiv izrabljivačkog, divljeg kapitalizma kakav timare hrvatski tajkuni koji su do bogatstva došli ne zbog vlastite sposobnosti, već zbog političke podobnosti? Nije. Njih je Kaptol zakrilio. O, da, oni se smiju, oni daruju, oni ne šire malodušje i besperspektivnost, ali se, ipak, plaše. Ne naroda. Ne Boga. Plaše se da će ipak netko nekad tražiti čvrste i nepobitne dokaze odakle im prvi milijun. Tugu, strah i besperspektivnost u narod uvlače nesposobne, gramzive i sebeljubive elite. One su ubile nadu. Dvadeset godina hrvatske države je i – na žalost – 20 godina negativne selekcije koja je, uz nemoral, odnosno nepoštenje, najveća rak-rana ovoga društva. Svo ovo vrijeme prosječni su skraćivali za glave natprosječne. Svo ovo vrijeme, svih ovih 20 godina, vlast je u fotelje gurala poslušne troglodite, pa je, na kraju, i sama postala trogloditskom.
Neka postanu i ljuti
Jedan od timaritelja ispodprosječnosti, Andrija Hebrang, na svaki državni blagdan šeće Zagrebom i gleda koliko je na pročeljima zgrada izvješeno zastava. I svaki se put čudi što ih je, uistinu, malo. A bit će ih, nastave li on i njegovo društvo uništavati državu, točnije - njezine građane, još manje. Hebrang je, vidi vraga, zabrinut zbog pomanjkanja domoljublja, ali ga nimalo ne brine zbog čega je nestao taj veliki zanos s početka devedesetih, vrijeme u kojem je nacija disala u jednom ritmu. Dok su jedni trčali pred metak, drugi su grabili imetak. Pod vodstvom jedne te iste partije. Nisu građani Hrvatske prestali voljeti svoju domovinu, već su im se ogadile pljačkaške i nesposobne vlasti. A te su vlasti (aktualna prednjači u tome) sebe izjednačavale s državom. Staviti zastavu na pročelju zgrade – pa makar i na Dan državnosti - značilo bi, misli većina, slaviti lopovluk, nesposobnost i nesolidarnost elita. A pripadnici tih elita smatraju da su doista učinili sve što se učiniti moglo i trebalo. Kada smo ‘90-ih napadnuti, u prve redove nisu potrčali političari (čast izuzecima), već puk, mladi ljudi koji su danas dešperatni jer su izigrani. Nadam se da će prevareni ubrzo postati i ljuti. Ako ne prije, a onda barem kada saznaju na koje je to ustupke u pregovorima za ulazak u EU hrvatska vlast pristala ne bi li dio njezinih šefova zadržao vlastite stražnjice u udobnim foteljama.
Tko jamči bolji život?
Bez obzira je li slučajnost to što se dvadeseta godišnjica hrvatske države poklopila s viješću o završetku pregovora s EU, prerano je slaviti. Odveć je rano kraj pregovora s EU proglašavati povijesnim datumom. Iz više razloga. Prvi je taj što ne znamo što će Hrvatskoj, točnije - njenim građanima, ulazak u EU donijeti. Kažu - bolji život. Potkrepljuju li tu tvrdnju barem jednim argumentom? Ne. Sam ulazak u EU ne znači bolji život. Dokazuju to svojim primjerima Grčka, Portugal, Rumunjska, Bugarska, Španjolska, pa i Slovenija. Češka, Slovačka, Poljska, Litva, Mađarska i ostale tranzicijske države žive bolje nego prije jer su prije – iza željezne zavjese – živjele očajno. Pa i Rusi žive, prosječno, bolje nego što su živjeli prije ‘90-ih. Ali ne treba zanemariti ni činjenicu da je jaz između bogatih i siromašnih u tim zemljama sve veći, a on se temelji ne na radu i sposobnosti, već na izrabljivanju. Drugi razlog zbog kojeg bi otvaranje šampanjca u slavu završetka pregovora s EU bila velika naivnost je taj što će u pristupnom ugovoru biti bezbroj zabrana i ograničenja. U Hrvatskoj se nakon ulaska u EU neće smjeti saditi vinova loza. Ne zato što Hrvatska ima loše vino, već zato što bi naša proizvodnja mogla ugroziti, primjerice, proizvodnju vina u Francuskoj ili Italiji.
Euroskeptici nisu neprijatelji
Hrvatskoj su i kvote proizvodnje šećera manje od onih u nama sličnim zemljama. Hrvatska će se morati i teritorijalno reorganizirati. U tri regije. Nestat će sadašnjih županija, što i nije tako loše. No, zar nam je to trebao odrediti Bruxelles?! Treći razlog protiv otvaranja šampanjca leži i u samoj činjenici da će narod sadržaj pristupnog ugovora saznati tek nakon što vlast – ma koja bila – ugovor potpiše. Četvrti razlog koji odgađa slavlje je ribarenje u Jadranu nad kojim ćemo definitivno izgubiti (gospodarsku) kontrolu. Peti razlog je što se euroskepticizam proglašava gotovo neprijateljskim činom. Dakle, 15 godina nakon rata mediji, naročito HTV, gotovo polovicu građana Hrvatske smatraju neprijateljima, čemu bi se, ruku na srce, suprotstavio i Franjo Tuđman koji je ne jednom istaknuo da je onih koji se teško mire s hrvatskom državom 30-ak posto (to što se 90 posto građana na referendumu izjasnilo za samostalnu Hrvatsku nije mu bilo važno jer su i njemu, kao i Titu, za očuvanje vlasti trebali unutarnji neprijatelji). U zemlji koja ima – realno – 350 tisuća nezaposlenih, u zemlji u kojoj je sve više gladnih, u zemlji u kojoj siromašni ne mogu do potrebnih im lijekova, u zemlji u kojoj radni sporovi traju desetak godina, u zemlji u kojoj je najcjenjenija diploma iskaznica vladajuće stranke, u zemlji u kojoj su gotovo svi šefovi najvećih javnih poduzeća osumnjičeni za kriminal, u zemlji čiji je dojučerašnji premijer u austrijskom zatvoru, u zemlji u kojoj su političari zaštićena kasta bilo kakav ugovor, dogovor ili kraj pregovora o bilo čemu ne iziskuje slavlje.
Kradite manje!
Zašto? Zato što su nesposobne i gramzive elite svaki san pretvarale u noćnu moru. Onog tko bi sredinom sedamdesetih predvidio da Hrvati u svojoj državi neće mariti čak ni za dugo sanjane državne simbole, proglasili bi ludim. Na žalost, ostvarilo se predviđanje Brune Bušića o tome da će Hrvatsku i Hrvate najviše opljačkati – Hrvati. Je li Bušić imao nadnaravne sposobnosti? Nije. Dobro je poznavao svoje sunarodnjake. Koji su u pljački naroda nadmašili i Veneciju, i Beč, i Peštu, i Beograd. Nitko ne krade kao što naši kradu. Naročito kad su na vlasti. No, Hebrang ni dalje ne vidi nikakvu vezu između („naše“) otuđene vlasti i nevješanja zastava na Dan državnosti. Kardinal Bozanić ne vidi nikakvu vezu između malodušja i straha s kaptolskim i gornjogradskim elitama. Pa valjda to nevješanje zastava na najveći državni blagdan govori o karakteru te države?! Država u kojoj slavi elita, ali ne i narod, je naopaka, loša država. Narod nema što slaviti jer je Hrvatska danas zapuštena, devastirana, moralno opustošena te do gaća opljačkana država u kojoj se odlično osjećaju jedino pripadnici elita. Oni su i bez kredita, i bez pozajmica, i bez bilo kakvih odricanja ostvarili sve svoje snove. Za sva vremena. Hoće li, sada, kada smo završili pregovore s EU, biti više posla? Neće. Hoće li plaće biti veće? Neće. Hoće li se sada, kada smo na pragu EU, industrija dići iz pepela? Neće. Baš suprotno - velike korporacije zatrt će i ono malo postojeće proizvodnje. Hoće li sada nestati sirotinje? Neće. A što bismo to onda trebali slaviti?! U iluziju da će velike i bogate zemlje pomoći malima i siromašnima vjeruju još samo Vesna Pusić i Jadranka Kosor. Veliki su – uči nas povijest – pljačkali siromašne. Uostalom, u impresivnoj knjizi Imperij srama Jean Ziegler piše: „Ne tražim da siromašnima više daju, već da im manje kradu.“ I mi smo, dakako, žrtve imperija srama koji je stvoren na uništavanju suvereniteta zaduženih i gladnih. A mi jesmo sve zaduženiji i sve gladniji. To ne treba slaviti.

P.S. Tek što se Lesi Sanader odlučio vratiti kući, shvativši da mu je nepravna Hrvatska sigurnije utočište od ipak nešto pravnije Austrije, izložen je novoj optužbi. Za ustupke u Ini od MOL-a je primio – tvrde dobro upućeni – 10 milijuna eura mita. Što on, naravno, odlučno demantira. Demantira Sanader i to da je nelegalno primio iti jednu kunu. Radio je legalno i po zakonu. Ali, zašto se vraća u Hrvatsku u kojoj ga čekaju, kako je govorio, vrući politički procesi? Želi li to on po treći put utjecati na ishod izbora? Njegova nagla odluka o izručenju vezana, bez dvojbe, za izbore. Kako? Za manju ili uvjetnu kaznu, bio bi spreman na šutnju. A kome bi ona išla u prilog? HDZ-u. Znači li to da se Sanader može u ovo predizborno vrijeme nagoditi jedino s HDZ-om? Ne. Kao što mu šutnju može honorirati HDZ, tako ga i SDP može nagraditi – dođe li na vlast – za optužbe na račun J. Kosor, Šeksa, Kalmete i ostatka bivših priležnih suradnika. A pravda i istina? Kome je u Hrvatskoj – kada su moćnici u pitanju – do pravde i istine. Uostalom, sva ta „borba protiv korupcije“ javni je igrokaz u kojemu treba prokazati neprijatelje vlastodržaca. Da nije tako, ova bi vlada pala onoga trenutka kada su se spoznali razmjeri pljačke. Zato što su u njoj svi sudjelovali. Jedni su krali, a drugi su šutnjom ili nesposobnošću krađu pomagali. Tu nevinih nema.