PISMO IZ ZAGREBA

Hapšenje zapovjednika kopnene vojske Mladena Kruljca bacit će na Hrvatsku ne krivo, već pravo svjetlo, kao što je, uostalom, hapšenje Ive Sanadera hrvatske građane suočilo s godinama uporno pod tepih guranom istinom. Daleko smo od najobrazovanijih naroda, nismo ni blizu prvih po radišnosti, u kulturi nevjerojatno zaostajemo i za zemljama u tranziciji, opasno smo netalentirani u prepoznavanju talenata, ali smo zato majstori, među najboljima na svijetu, u negiranju stvarnosti i relativiziranju osobne odgovornosti za bilo što. Za vlastite su nam nedaće krivi uvijek – drugi. Prvaci smo u zatvaranju očiju pred vlastitim slabostima. Ovih dana sam negdje čuo ili pročitao da je časnik Kruljac, uhapšen zbog sumnje da je sudjelovao u malverzacijama sa zemljištem, osramotio Hrvatsku vojsku. Tko se, zaboga, zacrvenio zbog Kruljca?! Nitko. Kada bi se itko sramio činjenice da je jedan od najviše rangiranih vojnih lica mešetario sa zemljištem, do sada bi predsjedniku Ivi Josipoviću na stolu bilo nekoliko ostavki. Prvi je ostavku trebao dati načelnik glavnoga stožera. Njegov primjer je trebao slijediti i ministar obrane koji je – čim su Kruljca priveli – trebao nazvati premijerku Jadranku Kosor te joj najaviti ostavku. Ali, naravno, od ostavki neće biti ništa.

Odmah vade pištolj

Dokaže li se Kruljcu krivica, s njim će otići nekoliko (ne)časnika pomagača i, eventualno – u što ne vjerujem – mafijaških vrhovnika (zakrabuljenih u svakojake odore i funkcije), ali će, na žalost, sustav ostati isti. Državne će institucije i dalje funkcionirati po istoj, nakaradnoj šabloni. I dalje će vjernost partiji na vlasti, njenoj vladarici ili vladaru (sasvim je svejedno) biti jedini kriterij za napredovanje. To što su novinari upozoravali da je Kruljac opasan nasilnik koji je – da bi došao do cilja, često i materijalnog – svoje žrtve tukao te im gurao pištolj u usta, vojnome i civilnome vrhu nije bila prepreka, već, izgleda, preporuka za hijerarhijski uspon. Samo u zapuštenom i bolesnom društvu stupovi mogu biti nasilnici, probisvijeti, ubojice, kriminalci i primitivci koji na spomen riječi kultura i poštenje vade pištolj. Samo u hudom vremenu i hudome društvu mogu carevati glupost, primitivizam, lopovluk i nasilništvo. A tu, po Hrvatsku opasnu epidemiju, godinama šire mediji čiji su upravljački i urednički konci uglavnom u rukama mafijaša, karijerista i kojekakve ništkorisne bagaže zaljubljene u svoju sliku na ekranu. Čast novinarskim izuzecima. Idioti (nestručnjaci, neznalice i šeprtlje) u politici i u medijima pred televizijske su ekrane izgurali neobrazovane čudake koji su za „pet minuta slave“ spremni na poniženja svojstvenija životinjama nego ljudima.

Moralne hijene

A čim ekranima vladaju Gotovčevi, Čvrljakice, Celzijusice, Grdovići, modni mačci i moralne hijene, intelektualcima ili, ne-daj-bože, onima koji bi (uspješno) mijenjali društvo ili vlast, pristup na javnu pozornicu se onemogućuje čak i više nego što se to činilo u vrijeme jednoumlja. Sjetite se, molim vas, kada ste posljednji put vidjeli, čuli ili pročitali i najmanju kritičku opasku na račun Ivice Todorića ili Ivice Mudrinića? Oni su, jer imaju novac (za kupovanje političara i reklama), postali nedodirljivi. Tajkuni, inozemne korporacije i njihove dobro plaćene menadžerske sluge po dobrom, starom oprobanom receptu neoliberalnog kapitalizma određuju što će raditi kosorice i milanovići. Oligarsima savršeno odgovaraju red carpeti, big brotheri i farme s poživotinjenim ljudima. Mudrinićizam i todorićizam – loša kopija svjetskog tajkunizma – svoje je proizvode jeftino ugurao u sadržajno blato (niže od ništa). To je blato, uz bolesnu klimu, idealno za množenje drača, primarnog društvenog ukrasa. U takvome okruženju, na takvome tlu, s takvim (ne)moralnim normama, s toliko prijezira prema znanju i talentu, množe se mamići, kerumi, markovići, glavaši, kruljci, sanaderi, štimci, kunsti, đakići... Iako je terorizirao čitav Varaždin, Ivan Korade je uživao zaštitu civilnih i vojnih vlasti. Što još trebaju učiniti Mamić, Marković ili Štimac, pa da ih se udalji iz nogometa?!

Koliko se Split mora poniziti?

Koliko mora Zdravko Mamić još izrigati mržnje, pa da se njime pozabavi pravna država? Kakvu to poruku mladima šalju HRT-ove gazde kada, usprkos prljavoj, tučaroškoj, nasilničkoj, ne tako dalekoj prošlosti, u najatraktivnije prijenose domaćega nogometanja uporno guraju Igora Štimca? Koliko homofobije, laži i gluposti treba Vlatko Marković proliti, pa da ga razna nogometna potrčkala skinu s mjesta predsjednika HNS-a? Koliko još sadašnji vlastodršci trebaju napraviti duga, koliko industrije uništiti, koliko radnih mjesta pogubiti, koliko se još vremena trebaju dodvoravati Bruxellesu, koliko hrvatskoga blaga rasprodati, koliko sloboda ukinuti, koliko medija svojim interesima podrediti, a da se glasačima upali crvena lampica? Kako dugo još hrvatski tajkuni moraju pljačkati i obespravljivati radnike, a da se oni pobune? Koliko još kretenarija Željko Kerum mora izreći, koliko još mora katastrofalnih poteza povući, koliko puta još mora Split poniziti, a da Splićani barem malo progledaju? Koliko ih puta političari i kapitalisti moraju prevesti žedne preko vode, pa da sindikalni šefovi konačno shvate da su zbog vlastitog kukavičluka i osobnih interesa radnike već davno doveli na rub egzistencijalne provalije?! Koliko će trebati napora i vremena, pa da do gluhih šefova braniteljskih udruga dopre istina da dignitet branitelja i Domovinskog rata najviše ruše oni koji su Hrvatsku opljačkali ili pljačku neznanjem i neradom omogućili, oni koji se lažno predstavljaju braniteljima te oni koji to lažno predstavljanje potiču?

Mjera za domoljublje

Zar će nam trebati još nekoliko desetljeća, pa da Hrvatska postane demokratsko društvo u kojemu će građani odlučivati o najvažnijim pitanjima? Ako je HDZ-u doista stalo da braniteljska prava zaštiti i Ustavom, zbog čega to nije učinio pri lanjskoj promjeni Ustava? Ako mu je stalo do zaštite digniteta branitelja i Domovinskog rata, zbog čega ne objavi registar branitelja? Ako je vladajućima iskreno do poustavljenja Zakona o braniteljima, zbog čega nisu raspisali referendum i na taj način SDP-u očitali bukvicu iz demokracije? Ma nije, naravno, profesionalnim domoljubima važno što misli narod jer država - to su ONI, oni koji između Hrvatske i sebe stavljaju znak jednakosti. Zašto se HDZ boji naroda? Zato što nakon referenduma ne bi mogao većini podmetati svoje nakaradne, nedemokratske, staljinističke teze poput one koju je izrekao u Saboru stanoviti Petar Mlinarić: „Tko ne digne ruku za Ustavni zakon, ne voli i ne želi Hrvatsku!“?! Mjera domoljublja je, dakle, nekakav Mlinarić ili, u konačnici, stranka u čije ime s parlamentarne govornice rogobore protiv demokracije, pameti i svega drukčijega njezini zastupnici. A da narod ne bi pomislio da je Mlinarićeva socrealistička floskula tek ispad nekontroliranog pojedinca, pobrinuo se Andrija Hebrang poentirajući: „Glas za branitelje je glas za Hrvatsku!“

Suzdržani su najgori

Svi oni koji nisu za to da se Ustav mijenja i po sedmi put zbog Zakona o braniteljima neprijatelji su Hrvatske. Izdajice. Da bi javnost znala tko jest, a tko nije izdajica, predsjedavajući u Saboru trebao je ovako općiti: „Tko je za Hrvatsku? Dignite visoko ruke vi koji ste za Hrvatsku. Konstatiram da su sedamdeset i... zastupnika za Hrvatsku. Neka sada dignu ruku oni koji su protiv Hrvatske!? Ajde, ajde, neprijatelji i izdajice, držite ruke u zraku malo dulje, da vas narod vidi! Konstatiram da je u Saboru, iznad kojega je samo bog (pa zvao se on Ivo ili Jadranka), dvadeset i... zastupnika okorjele opozicije. Da vidim tko je suzdržan od Hrvatske?! I, pobogu, kako možete biti od vlastite domovine suzdržani - ili si za nju ili je rušiš! Ti suzdržani su najgori. Ne znaš što bi s njima. Isplati li ih se popravljati ili ih bez razmišljanja treba staviti među neprijatelje?! Eto, i danas smo prokazali neprijatelje, a ti im, narode, radi ono što zaslužuju.“ A zaslužuju da budu, najmanje, nejednaki s, primjerice, Hebrangom, Mlinarićem, Kunstom, Đurđicom Sumrak, Markovinovićem, Šukerom, Bagarićem, Rebićem... sve samim vrsnim timariteljima demokracije, logike, poštenja i istine. A za nejednakost se napokon javno, u parlamentu, založio obrazlagatelj HDZ-ova prijedloga promjene Ustava Josip Đakić.

Račan nije isporučivao branitelje

Đakićevu tvrdnju da „ne mogu u Hrvatskoj svi biti jednaki“ nije kasnije opovrgnuo čak ni Vladimir Šeks, i te kako svjestan da je nemoguće riječima pobiti praksu. Nejednakost se u Hrvatskoj ukorijenila jače od stogodišnjeg slavonskog hrasta. Stoga je replika Vesne Pusić zvučala naivno: „Protuzakonito je i protuustavno izjavljivati da nismo u Hrvatskoj svi jednaki. Jesmo i bit ćemo jednaki!“ Tko je u pravu? Đakić. U Hrvatskoj postoje dvije kategorije građana. U prvoj su svi jednaki, u drugoj jednakiji od jednakih. U prvoj su nedodirljivi oligarsi, a u drugoj obespravljen puk - radnici, umirovljenici, studenti i vojska nezaposlenih. I nikako se ne mogu složiti s V. Pusić da je huškačko-mrziteljsko obrazloženje J. Đakića do sada najskandaloznije u Saboru. Daleko je skandaloznija šutnja velike većine zastupnika, kako onih iz HDZ-a, tako i onih iz opozicije. Zbog svega onoga što je izrekao Đakić, a šutnjom ga podržala vladajuća koalicija, opozicija je trebala napustiti sabornicu, održati pressicu i na njoj obznaniti da se neće pojaviti na zasjedanju parlamenta tako dugo dok se HDZ ne ogradi od Đakićeva izljeva mržnje, tako dugo dok se HDZ ne izjasni zalaže li se on za Hrvatsku u kojoj će i ubuduće carevati nejednakost. U nedomoljubno, antihrvatsko ponašanje Hebrang je uvrstio i zahtjev da se za ulazak Hrvatske u NATO pita građane na referendumu. U orkestriranim napadima na drukčije mišljenje ponovo su se nepromišljenim izjavama isticali Đurđica Sumrak i Markovinović koji je u uobičajenom bunilu ustvrdio da SDP neprestano isporučuje branitelje. Istina je, naravno, voda duboka – rekao bi HDZ-ov otpadnik Polančec – u kojoj se, uvijek kada u nju uskoči, Markovinović utopi. Nikad nitko osim HDZ-a nije Haagu niti jednog branitelja isporučio. Zahtjevu Haaga jedini se suprotstavio Ivica Račan odbivši isporučiti generala Bobetka. Račan je isposlovao da se Norcu sudi u Hrvatskoj i tako generala spasio od, vjerojatno, višedesetljetne tamnice. Činjenice govore da je HDZ krajem devedesetih onemogućio Gotovinin iskaz haaškim istražiteljima, da je Račan nečinjenjem omogućio Gotovinin bijeg te da je Gotovinu pomogao identificirati, locirati, uhapsiti i transferirati u Haag upravo HDZ.

P.S. U bunilu je – ili zbog bunike ili zbog prevelikog kvocijenta (ne)inteligencije – i Željko Kerum koji se nakon moralnog i privrednog posrnuća Splita bacio na plan gradnje spomenika. Nije uspio ostvariti niti jedno predizborno obećanje, pa se Splićanima, naročito ruralnima, pokušava dodvoriti Tuđmanom na rivi i Isusom na Marijanu. Tuđmana će postaviti u naravnoj veličini, a Isusa u megalomanskoj. U brazilskome Riju spomenik Isusu je visok 37, a ponad Splita će se gizdati Božji sin od 39 metara. Zbog čega?! Kerum metrima liječi komplekse, naročite potaknute intelektualnom inferiornošću. Trabunjajući o tome da stvoritelj svijeta zaslužuje najveći spomenik na svijetu samo dokazuje da Kerum nema poštovanja čak ni prema kršćanskoj vjeri u koju se često i lažno zaklinje. Da ima poštovanja i ljubavi prema Isusu, znao bi da je sin Božji zagovarao skromnost koju je tražio i od svojih sljedbenika. Kerum takvo učenje nastoji što više oskrnaviti, a vjeru izrugati.