PISMO IZ ZAGREBA

„Nemam političkih ambicija. Zar vam ja izgledam kao netko tko jedno priča, a drugo radi?! Definitivno se neću kandidirati na predstojećim izborima“ – komentirao je prije mjesec dana u Dnevniku 3 HTV-a guverner HNB-a Željko Rohatinski novinska nagađanja o tome da ulazi u politiku. Očito da Rohatinski ili ne zna što znači pojam definitivno ili, poput većine hrvatskih političara, ipak priča jedno, a drugo radi. Da, Rohatinski već duže vrijeme izgleda kao čovjek koji se želi svidjeti većini. Iako je javnosti poručio da se definitivno neće politički natjecati na predstojećim parlamentarnim izborima, što znači da je o tome donio konačnu, neopozivu odluku, Rohatinski danu riječ – gazi. Izlika je doista originalna, u duhu hrvatske amoralne politike. Rohatinskog je povrijedila istina. Javnost je saznala da trenutačni guverner nije – kao što glumi – junak. Nije – kao što se predstavlja – nepokolebljiv borac za opće dobro. Nije – kao što se do sada mislilo – svetac. Nije – pokazale su činjenice – poštenjak kojemu su zakon, ali i moral na prvome mjestu. Nije – kao što je brižno stvarao sliku o sebi – hrabri vitez u borbi protiv moćnih i bahatih. On je, ipak, jedan od njih. Mojoj je to malenkosti postalo jasno u trenutku u kojem je u interesu banaka i krupnoga kapitala počeo mahnito braniti deviznu klauzulu.

Svira po tuđim notama
A njome se hrvatski građani sustavno pljačkaju. Njome se hrvatska kuna degradirala iz novca u puko preračunsko sredstvo. Njome je, uz vojni i gospodarski (uskoro, ulaskom u EU i politički), Hrvatska izgubila i dio monetarnog suvereniteta. HNB je činio sve da strane banke u Hrvatskoj ne snose u novčarskim transakcijama ama baš nikakav rizik, svojim je mjerama poticao uvoz, a destimulirao domaću proizvodnju. Tko je platio cijenu takve politike? Građani. I, dakako, na koljena bačeno gospodarstvo. Iako je prvu inicijativu ukidanja devizne klauzule popratio podsmijehom, nekoliko mjeseci kasnije Rohatinski, na mig međunarodnih novčarskih institucija, Vladi preporučuje da počne postupno ukidati kredite s valutnom klauzulom. Taj je naputak, izrečen u proljeće u Opatiji, bio jasan znak da Rohatinski svira po tuđim notama. U potpunosti ga je razotkrila afera zbog koje bi se svaki zapadnoeuropski guverner javnosti obratio s lako razumljivim riječima: „Iz moralnih razloga dajem ostavku.“ Evo i zašto. Guvernerova supruga Marija Rohatinski svoju je tvrtku „Romah“ prodala Agrokoru Ivice Todorića za dva milijuna kuna. Što je čudnog u toj transakciji? To što je Todorić neuspješnu tvrtku, s velikim minusom na računu, platio dva milijuna, a novu, bez repova, mogao je registrirati za 20 tisuća kuna.

Željko nije ništa znao

Uz milijunski minus, koji je pokrio, naravno, Agrokor, „Romah“ je imao i vrijednu nekretninu, kuću na Bukovcu u kojoj je stanovala obitelj Rohatinski. Nakon što je dobila novac, gospođa Rohatinski je kao privatna osoba od Agrokora otkupila kuću. Pogađate za koliko? Da, za dva milijuna kuna. Nije nevažan podatak da je Rohatinski radio u Agrokoru, da je prijatelj s Todorićem te da je HNB pogodovao (i) bankama koje Todorića kreditiraju. Način na koji se Rohatinski opravdava vrijeđa čak i skromnu pamet: „Riječ je o transakciji dviju samostalnih pravnih osoba od kojih niti jedna nije vlasnički niti po nadzornoj funkciji u bilo kakvoj povezanosti s HNB-om i njenim nadležnostima, pa tako niti s funkcijama i ovlastima guvernera HNB-a. Samim time, bespredmetna su i nagađanja o eventualnom sukobu interesa u ovom slučaju.“ Zar je nevažno to što je vlasnica propale, zadužene tvrtke, prodane baš bivšem guvernerovom poslodavcu i prijatelju, ujedno i guvernerova supruga koja tvrdi kako njezin suprug nije znao da je prodala tvrtku Todoriću?! Na tako proziran način prije Rohatinskih hrvatsku su javnost pokušali obmanuti mnogi tzv. stupovi društva. Tko će povjerovati u bajku da gospođa Rohatinski svoga muža nije izvijestila da stanuju u kući koja je u njihovom vlasništvu?!

Igrač kapitalista

Zar će itko povjerovati da guverner HNB-a nije suprugu pitao otkud joj novac za kuću?! Kada su ga pitali hoće li, ipak, dati ostavku, Rohatinski se pokušao prikazati žrtvom medijske torture: „Ne postoji niti jedan realni, niti moralni razlog zbog čega bih dao ostavku kao odgovor na ovu insinuaciju. Ako bi se ipak odlučio na takav korak, to bi bio izraz mog dubokog gnušanja nad dijelom političke strukture i dijelom medija čije je postupanje u zadnje vrijeme sasvim izvan granica etike i ljudskog dostojanstva. Raditi u takvim uvjetima je vrlo teško i meni neprihvatljivo.“ Nisu li se svi do sada s razlogom prozvani političari, menadžeri i tajkuni branili na isti način?! Nisu li se upravo prekršitelji etičkih normi pozivali na etiku?! Ako ova nevjerojatna transakcija nije sukob interesa, što onda jest? Ljut i povrijeđen što su mediji otkrili i njegovo drugo lice, Rohatinski poručuje: „Prije zadnjih događaja moj je stav bio da ne ulazim u politiku. Ali sada su sve opcije moguće!“ Bez obzira što je prije mjesec dana donio baš suprotnu, i to konačnu, neopozivu odluku. U škrtim je izjavama guverner sugerirao da iza afere možda stoje politički motivi: „Moj eventualni izlazak na parlamentarne izbore značajno bi smanjio broj glasova pojedinim strankama, pri čemu neke od njih uopće ne bi mogle prijeći izborni prag.“ Jedno je sigurno; osim što je izgubio vjerodostojnost, Rohatinski se toliko uprljao da može u politiku. I to u njezino većinsko, aferama opterećeno krilo. Bit će – odluči li se za izbornu utakmicu - još jedan navalni igrač kapitalista.

Pozdravljaju vas tamničari

Počela je izborna kampanja, a time i političko besramlje. Za najvećeg besramnika natječu se mnogi. Među njima su i političari koji su se do jučer busali u prsa kako su baš oni hrvatske generale locirali, identificirali, uhapsili (ili pomogli u hapšenju) i transferirali u Haag, a danas tim istim generalima šalju glasne i strastvene pozdrave. Bolesno je to licemjerje kojemu mnogi – zaslijepljeni ideologijom - plješću. Ne bi li ušićarila koji politički poen, Markača i Gotovinu pozdravlja i Jadranka Kosor koja je ne tako davno tvrdila da Gotovinu čak i ne bi – da ga sretne – prepoznala. Premijerka sa svojom brojnom svitom čitavo ljeto jezdi Hrvatskom i sije kamene-temeljce, uvjerena da će obmanama ponovo žeti glasove naivaca. Naprosto je nevjerojatno što je sve u kratkoj povijesti države najnesposobnija premijerka nakanila graditi – ako je, kojim slučajem, građani nagrade za slatkorječivost – u razdoblju u kojem rast BDP-a neće biti dovoljan niti za servisiranje kamata na inozemni dug. Jugu je obećala – a što bi drugo – Pelješki most. Istoku kanal Dunav-Sava-Drava kojim će se taj dio Hrvatske navodniti i prometno povezati. Za grandiozan projekt, o kojem tamošnji (poljo)privrednici sanjaju stoljećima, treba tričavih milijardu eura.

Očajnička gesta

Zagrebu i Rijeci će, pretpostavljam, obećati brzu željeznicu. Svim Hrvatima energetsku neovisnost i gradnju centrala. Kada uđemo u EU, obećava vlast koja je sva obećanja pogazila, poljoprivrednicima će svanuti sunce, kiša će padati baš kada im zatreba, a novac iz EU fondova preplavit će Slavoniju. Osim što obećanja dijeli kapom i šakom, Vlada, ipak, vuče i neke konkretne poteze. Krade tuđe ideje i inicijative. Iako joj nije padalo na pamet prevarenim radnicima omogućiti povratak u fond međugeneracijske solidarnosti, odnosno - u prvi mirovinski stup, već će na prvoj sjednici Sabora pokušati na svoju tananu udicu upecati 120 tisuća radnika. Legalizirat će 150 tisuća bespravno izgrađenih objekata, i to po popularnim cijenama. Tom će očajničkom, predizbornom gestom ismijati sve legaliste koji su ishodili građevinske dozvole za više novca. Čak su i rigidnog ministra Milinovića nagovorili da ipak dopusti kozmetičku preinaku zakona o umjetnoj oplodnji koji će i dalje zabranjivati zamrzavanje zametaka. Braniteljima su se dodvorili jadnim pokušajem da zakon koji regulira njihovu problematiku postane – ustavni. Iako su znali da im to neće uspjeti, jer je riječ o besramnoj manipulaciji, nisu odustali od nauma. Trebao im je argument za još jednu podjelu Hrvatske, na onu crvenu i onu njihovu, uglavnom sivu.

Kosoričina kukulele opcija

„Ove godine polako, ali sigurno ostvaruje se projekt crvene Hrvatske. A to je nešto što mi ne možemo prihvatiti!“ – pokušava J. Kosor, revna polaznica kumrovečke, Titove i Račanove partijske škole, zaplašiti građane. Odgovorio joj je „crveni“ predsjednik Ivo Josipović: „Hrvatska se već odavno crveni od nevolje, jada i siromaštva!“ A uzročnici velike većine svih naših nevolja, svega jada i siromaštva su političari (i njihova stranka) koji pokušavaju posijati strah. „Od gospođe premijerke do sada nisam čuo odgovor na ključna pitanja, već samo kukanje... Ona predvodi kukulele opciju... Samo kukaju...“ – oštriji nego inače bio je Josipović. Zato što nema program, zato što joj malo tko vjeruje da je doista sposobna gospodarski pokrenuti Hrvatsku – u što nas je svojedobno uvjeravala u duetu sa Sanaderom – J. Kosor pokušat će hrvatske građane podijeliti na ustaše i partizane, na domoljube i izdajice... A mirnodopsku Hrvatsku su, naravno, najviše izdali mangupi u njezinim redovima, mangupi za koje je ona stavljala ruku u vatru, mangupi koje je ona bespogovorno slijedila. Kako bi narodu izbrisala sjećanje na vlastitu sanaderiziranu prošlost, J. Kosor počela je graditi kult ličnosti, veći, tvrdi profesor Blagus s Fakulteta političkih znanosti, čak i od Tita. Slučajna premijerka čini sve kako bi prazan sadržaj zabašurila kičastim omotom. Neki je dan otvorila festival rakije, a potom i berbu grožđa!? Umirovljenike misli kupiti sa sto kuna koje će im poslati dva, tri tjedna prije izbora. A kako na to odgovaraju iz kukuriku koalicije? Nikako. Uostalom, i oni su, kada su došli na vlast, mnoga svoja obećanja pogazili. I oni su se prije izbora 2003. umorili od držanja škara u rukama. Tako je Račanova ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović otvorila – lift! Ali preslab da ih sigurno podigne na tron.

P.S. Je li Ivo Sanader zasluženo prvi (politički) Hrvat optužen za ratno profiterstvo? Je, bez ikakve sumnje. Sanader je sinonim za pokvarenu hrvatsku političku scenu koja je omogućila i poticala ratno profiterstvo te stotine drugih načina za pljačku države i naroda. Sanader je simbol odnarođene vlasti i zato je proces protiv njega najprimjereniji početak obračuna s ratnim profiterima i poslijeratnim pljačkašima Hrvatske. Ima li ih većih od bivšega premijera? Ima. No, nije najvažnije tko je od njih najveći, već da se većina od njih nađe s onkraj brave te da, naravno, vrati pokradeno. Jeste li opazili da malo tko danas govori o Sanaderovom faktičnom bogatstvu. Zašto? Zato što većina političara, tajkuna i menadžera ima višestruko veću imovinu od prihoda. Svima njima tu bi imovinu trebalo oduzeti. Aferama neokaljana vlast to će i učiniti. Ivan Čehok pred kamerama izigrava bezgrešnika kojemu je savjest potpuno čista. Profesor etike morao bi znati da u toj varaždinskoj kaljuži nitko ne može biti čiste savjesti - ako ne zbog krađe, a ono zbog pogrešnih, neetičnih odluka kakvih je u Varaždinu bilo u izobilju. Čehokova bivša stranka čini sve ne bi li ionako obespravljeno radništvo još više obespravilo. Nema stranih ulaganja i oporavka hrvatskoga gospodarstva ako se kapitalistima ne omogući lakše otpuštanje radnika – tvrdi Darinko Kosor. To je, naravno, neistina. Strani ulagači radno zakonodavstvo svrstavaju tek na peto mjesto prepreka za njihovo ulaganje u Hrvatsku.