PISMO IZ ZAGREBA

Laž ima sedam različitih varijanti, a istina samo jednu. Stoga onaj tko laže, treba imati jako dobro pamćenje. Jadranka Kosor ga nema. A za tu je tvrdnju tisuće dokaza. Prvi, ujedno i najuvjerljiviji, onaj koji razbija u povijesti hrvatske političke laži jednu od najperfidnijih (lažnih) teza da o lopovlucima još do jučer svoga političkog idola Ive Sanadera nije znala ništa, njezina je pozicija. J. Kosor je bila desna Sanaderova ruka. Ona je uživala plodove njegovih makinacija. Više puta. Prvi put na izborima 2003. godine. I bila je – uz sve njezine kolege i kolegice – javno upozorena (na novac iz crnih fondova). Nije reagirala. Drugi put 2005., kada se prljavim novcem pokušala domoći Pantovčaka. I tada je bila upozorena, i od javnosti, i od nje nemjerljivo uspješnijega Stjepana Mesića koji je tijekom izborne kampanje upozoravao kako se plaši da će „Suzana iskočiti i iz paštete“. Kosoričina predsjednička kampanja bila je jedna od do sada najskupljih, a HDZ je, uz njezin potpis na financijskom izvješću, lagao o stvarnim troškovima. J. Kosor ni tada nije reagirala. Treći put je na lopovluk javno upozorena 2007., u vrijeme u kojem se HDZ razbacivao novcem. Četvrti put joj je skrenuta pozornost na kriminal u vlastitim redovima od samoga Sanadera koji je nasljednicu – tvrde svjedoci – podučio da se izbori ne mogu dobiti bez dvije trećine prljavoga novca.

Nemoguća misija J. Kosor

I to je J. Kosor, da zaštiti sebe i stranku, prešutjela javnosti. Nije bila spremna, rekao bi njezin kolega Andrija Hebrang, na istinu. Zašto? Zato što je kao bespogovorna stranačka vojakinja već ogrezla u neiskrenim, iskvarenim odnosima. I zato je njoj nemoguće govoriti istinu. Pa ni o načinu na koji je MOL nadmašio hrvatsku državu u vlasništvu nad Inom. A i u tom slabljenju hrvatskoga suvereniteta imala je prste i J. Kosor. Naime, kao ministrica, bila je šefica Upravnog odbora Fonda hrvatskih branitelja koji je 2008. donio jednoglasnu odluku o prodaji sedam posto dionica Ine. Kome? MOL-u. Točno prije tri godine, J. Kosor javnost je uvjeravala kako je prodaja MOL-u 7 posto dionica Ine najbolja i jednoglasno donijeta odluka. Na prošlotjednom aktualnom satu u Saboru J. Kosor javnost pokušava uvjeriti da je prije tri godine, kao ministrica branitelja, jedina glasala protiv prodaje Ininih dionica MOL-u. Ili je lagala 2008. ili laže danas, kada bi joj istina mogla još jače štetiti. A glasače otrijezniti. Branitelj Ivan Posilović potvrdio je da je J. Kosor istinu o sedam posto Ininih dionica iz portfelja braniteljskog fonda govorila 2008., a ne danas. Za moralnog političara već je i to dovoljan razlog za ostavku koja je – kada je J. Kosor u pitanju – nemoguća misija.

Stalo im je jedino do vlasti

Naime, moralan bi v.d. premijer (a što J. Kosor u biti jest) u demokratskom društvu tražio potvrdu mandata na izvanrednim izborima. I zbog društva, i zbog stranke, i zbog sebe. Zna se da je HDZ izbore 2007. dobio zahvaljujući Sanaderu, a ne J. Kosor. Sanader je - a ne J. Kosor - bio nositelj svih izbornih lista, Sanader je - a ne J. Kosor - pobijedio neuvjerljiv dvojac Milanović-Jurčić. Onoga trenutka u kojem je Mladen Barišić donio torbu prljavoga novca u stranku, da je moralna i prema društvu odgovorna, J. Kosor zatražila bi i prijevremene stranačke i prijevremene parlamentarne izbore. No, svo vrijeme od odlaska Sanadera, pa do danas, J. Kosor se trudi prikriti tragove koji vode do njezine odgovornosti. Koja je – treba to uvijek ponavljati – politička, a ne kaznena kategorija. No, J. Kosor te svim ostalim Sanaderovim ministrima stalo je jedino do vlasti, ili, točnije, vlastitog probitka. Nije im stalo do pravne države, do pravde, poštenja i odgovornog društva. Kosoričina Vlada ući će u povijest kao vlast najneodgovornijih ministara koji nisu znali ništa ni o čemu. Zar je onda čudo što je Hrvatska gotovo u svemu ne samo na europskom, već i na svjetskom začelju?! Je li važno to što je J. Kosor pristala na prodaju sedam posto braniteljskih dionica MOL-u?

Operetni SDP

I te kako je važno. Kada je MOL stekao veći paket od države, zatražio je većinska upravljačka prava, koja mu je, uostalom, Sanaderova Vlada dala. Dala im je, tvrdi DORH, jer je Sanader podmićen. Ali nije Sanader tu odluku donio sam, potvrdila ju je Vlada. Jednoglasno. Što opet znači da je J. Kosor bila za slabljenje hrvatskoga suvereniteta. A kako je na sve to reagirao SDP? Operetno. Osim što je gunđao, nije činio ništa. Pa HDZ jest tako loše vladao osam godina jer nije imao alternativu koja bi ga prisiljavala na drukčije poteze. Je li SDP digao buru ili bunu u vrijeme ku kojem je braniteljski fond MOL-u prodao sedam posto dionica? Nije. A nije zato što i SDP, jednako kao i HDZ, brani neodrživa načela neoliberalnog kapitalizma - za šaku eura sve hrvatsko predati korporacijama. Pa zar SDP nije zaklao kravu zbog jedne šnicle, odnosno - prodao 25 posto plus jednu dionicu MOL-u jer nije znao kako napuniti državni proračun?! Tada je tu transakciju prepuštanja Ine MOL-u proveo Ljubo Juričić koji je u nedjelju kod Ace Stankovića svisoka održao bukvicu o tome kako treba voditi državu. „Nemamo pripremljene ljude koji bi znali voditi Hrvatsku, već samo ljude koji se žele baviti politikom“, tvrdi Jurčić. A i on se želi baviti politikom. Čak i ne birajući društvo s kojim će to činiti.

Hrelja i Grujić znaju sve

Njegova se Hrvatska ekonomska inicijativa udružila s – vidi vraga – sve samim ekspertima za vođenje države - blokom Umirovljenici zajedno i PGS-om. Ako je to model uspješnog vođenja države, tada se Hrvatskoj piše još crnje. Profesor Jurčić zna da ni njegova HEI nema pripremljenih ljudi za vođenje države te da je koalicija u koju ulazi tek interesni, neprirodan blok kojemu je jedini interes biti blizu vatre. Što Jurčić ima zajedničkog s Lazarom Grujićem, priležnim suradnikom HDZ-a? Ili, što PGS ima s blokom Umirovljenici zajedno?! Pa, nema stranke – osim možda HDZ-a – s kime PGS nije koalirao, kao što nema osobe ili stranke s kojom blok Umirovljenici zajedno ne bi koalirali samo da se domognu Sabora. Ne zato da bi se u njemu borili za bolju Hrvatsku, već da bi ostvarili osobne ambicije. Da im je do bolje Hrvatske, ujedinili bi se s Hreljinim HSU-om. No, i Hrelji je jedini cilj iscijediti iz društva što više novaca za umirovljenike kako bi produžio svoj saborski vijek. Da nije tako, borio bi se za reforme koje donose dugoročne rezultate i ne bi sklapao pakt čas sa Sanaderom, čas s (kapitalistom) Čačićem i (za probleme radnike tek pred izbore probuđenim) Milanovićem te – što je najveći nonsens – s trojanskim konjem Jakovčićem. Hrelja je, zapravo, sve rekao o sebi i stranci porukom: „Želim voditi jedno ministarstvo!“ Koje? Bilo koje. Hrelja zna sve. Kao i Jurčićev Grujić.

Žele se svidjeti svima

Zato je neukusno Jurčićevo upiranje prstom u druge zbog mana koje imaju on i njegovi partneri, koji će, po Grujićevim riječima, u koaliciju primiti – forme radi – samo na papiru postojeću Hrvatsku radničku stranku. Tako će – reče Grujić – pokrivati sve - i umirovljenike, i radnike, i poslodavce. Još jedna univerzalna koalicija koja se želi svidjeti baš svima. Znaju li svi ti Jurčićevi ljudi voditi državu? Ne znaju. Ali znaju da se žele baviti politikom. I to im je, valjda, vrlina. A svima onima koji nisu u koaliciji s Jurčićem želja da se bave politikom je – mana. Toliko o principijelnosti. Na koju su vjerojatni Jurčićevi postizborni partneri odavno zaboravili. Naime, Jadranka Kosor već tjednima ponavlja mantru o tome kako niti jedna hrvatska Vlada više nikad neće ići po mišljenje u Beograd. Besmisleno? Poltroni koji na predizbornim skupovima skandiraju njezino ime pale se na takve besmislice. Nakon raskida s Austro-Ugarskom demagoškim povicima: „Nikada više nećemo ići po mišljenje u Beč i Peštu!“ hrvatski su političari izazivali euforiju masa, pa potom pohrlili po mišljenje u – Beograd. Dva desetljeća nakon krvave rastave sa Srboslavijom u staru priču političke sluge ubacuju nova imena. Logika je ista - sluge ostaju sluge. Ne kažu da više nikad nitko izvana Hrvatskoj neće naturati političko mišljenje, već dižu glas protiv Beograda koji je od Zagreba svjetlosnim godinama politički udaljeniji i od Washingtona i od Bruxellesa.

Pametni znaju čemu služi sloboda

Nakon što se izvikala protiv Beograda, koji nam više nikad neće naređivati što trebamo
raditi, premijerka je javno priznala da će po mišljenje o – primjerice – Ini otići u Bruxelles. Euro birokrate će zamoliti da shvate kako mi Hrvati imamo pravo donijeti zakon kojim ćemo zaštititi vlastite nacionalne interese... Sluganski. Beskarakterno. Pripuznički. Gastropodski. S vlastima koje će bespogovorno, nepartnerski i uliznički slušati novoga gospodara, hrvatski će građani ponovo biti nečije sluge. Ponovo će nam netko – ovaj put birokrati iz Bruxellesa – govoriti što smijemo, a što ne smijemo. E, pa kada mi netko kaže što je alternativa EU, odgovaram - sloboda. Samostalnost. Naravno, pametni znaju što bi sa slobodom, budale to ne znaju. Zato i služe. Pametni znaju čemu služi samostalnost. Bit ću protiv ulaska u EU budemo li u EU sluge. Bit ću protiv ulaska u EU budemo li odlazili po mišljenje u Bruxelles. Bit ću protiv EU bude li nam Bruxelles uskraćivao pravo na naše. Bit ću protiv ulaska u EU bude li Bruxelles naš ulazak uvjetovao rasprodajom svega hrvatskoga. Niti pedalj hrvatske zemlje koja je u vlasništvu države, niti pedalj priobalja, niti centimetar ceste, niti jedan izvorčić vode hrvatske vlasti nemaju pravo – ni zbog kakve preporuke ili naredbe iz Bruxellesa – prodati ili predati u privatne ruke. U privatne ruke ne smije – ma što god mislio Bruxelles – energetska i prometna infrastruktura, luke, riječne i morske. Sve ono što smo mi kao narod naslijedili od svojih očeva, moramo netaknuto ostaviti djeci i unucima. Svaku rasprodaju – i Ine, i Croatia osiguranja, i Janafa, i HT-a, i Podravke, i cesta, i vode, i elektrana, i poljoprivrednog zemljišta, i otoka, i obale, i mora... - treba tretirati kao nacionalnu izdaju. I o tome novi saziv Hrvatskoga sabora mora donijeti zakon. Kao što treba donijeti odluku o proglašenju hrvatskoga gospodarskoga pojasa na Jadranu. Pristankom na političku arbitražu, Kosoričina se Vlada – a bez da je organizirala referendum - odrekla dijela hrvatskoga teritorija, u što ćete se vrlo brzo uvjeriti.

P.S. Skupovi HDZ-a i Kukuriku koalicije doista imaju mnogo toga zajedničkog. Na njima se plaši protivnike, a ulaguje glasačima. I tobože lijevi i tobože desni imaju sličan program koji pogoduje cvjetanju neoliberalnog, divljeg kapitalizma u kojemu vladaju velike tvrtke, korporacije, i banke. I HDZ-u i Kukuriku koaliciji najvažnije je ne zamjeriti se todorićima, HT-ima, mudrinićima, rajićima i ostalim tajkunima ili slugama tajkuna. I jedni i drugi polaze od pretpostavke da je društvo i poredak moguće iz temelja mijenjati. I jedni i drugi popravljali bi nepopravljivo. SDP pokušava Potemkinova sela izgraditi lijepom retorikom (svima će biti bolje bez zaduživanja i rasprodaje), a HDZ mitinzima sličnim onima u Pjong Pjangu. Đuskanje na vukovarskoj pozornici doista je bilo na rubu bolesnoga - usiljeno, nervozno, namješteno, neurotično. Slično tuči. Umjesto sapunica i informativnog programa, bezidejni HTV treba prenositi skupove Kukuriku koalicije i HDZ-a, kako bi se narod zabavio uz sav taj jad i čemer.