PISMO IZ ZAGREBA

Koliko su propagatori neoliberalnog kapitalizma uspjeli većini građana isprati mozak dokazuje i komentar u jednim dnevnim, nekad uglednim novinama. Naime, nakon što je ustvrdila da se od deset kuna, čak njih šest zaradi i potroši pod nadzorom države, novinarka je zaključila da država treba smanjiti svoj utjecaj na ekonomiju. Zašto, pobogu? Zato što je država loš gospodar! Na čemu se temelji taj opak i netočan zaključak? Na hrvatskoj političkoj i ekonomskoj praksi kojom su vladali ili još vladaju nesposobnjakovići i gramzivci poput Ive Sanadera, Damira Polančeca, Borislava Škegre, Jadranke Kosor, Domagoja Burića, Ivana Šukera, Đure Popijača, Branka Vukelića, Martine Dalić, Petra Čobankovića, Božidara Kalmete... Ni na čemu drugome. Zdrav razum, dobra logika, poznavanje prilika na svjetskoj ekonomskoj i političkoj sceni te usporedne analize prisiljavaju nas na dijametralno suprotan zaključak od onog voluntarističkog u nekad uglednom dnevniku. Krenimo redom. Svijet su uništili i u bijedu gurnuli kapitalisti. Jedan posto ugrozio je 99 posto stanovnika ovog planeta. Nitko pametan to ne osporava. Koji je dio svijeta najmanje ugrožen? Skandinavski. Zašto? Zato što u njima država ima još veći utjecaj i na privredu i na politiku. Hrvatska je nešto treće. Hibrid. Izvan zakonitosti politike i ekonomije i izvan bilo kakvih pravila.

Zašto slave lopove?

A za to ne snosi odgovornost samo politički establišment, već i – glasači. Pa, molim lijepo, tko već 17 od ukupno 21 godine hrvatskoga višestranačja za upravljače hrvatskoga bogatstva uporno izabire sanadere, polančece, kosorice, škegre, vukeliće, kalmete...?! Glasači. Većina ili manjina glasača? Što zbog nakaradnog izbornog sustava, što zbog lijenosti ostatka tek na šanku glasne Hrvatske, manjina postavlja vlast. Glasači izabiru čak i one političare koji im otvoreno kažu: „Mi smo lopovi!“?! Pa, zar Branimir Glavaš i Ivan Drmić nisu priznali da su za Sanadera na HDZ-ovu saboru krali glasove?! Što im se dogodilo? Ne samo da za tu krađu nisu snosili nikakve posljedice, već ih dio Hrvatske smatra herojima. Zašto? Zato što su se suprotstavili onomu za kojega su krali. Da čovjeku pamet stane. Iako su novinari godinama prstom upirali u crne fondove HDZ-a – ali i drugih stranaka – iako smo godinama pisali o krađama, pronevjerama, poticanju korupcije, nečinjenju... pred Božidarom Kalmetom, čovjekom koji je aferama uprljan do zadnje vlasi na glavi, glasači se u 9. izbornoj jedinici prostiru kao tepih. Hrvatski građani ne kažnjavaju, već nagrađuju nesposobnost i nepoštenje. Kada su mediji počeli Sanaderu postavljati pitanja odakle mu skupocjeni satovi, njegov posilni Ratko Maček održao je bukvicu hrvatskoj javnosti o tome tko se može baviti politikom.

Došli su u izlizanim kožnjacima

Tko? Samo oni koji imaju. Samo oni koji su se – kako to voli reći naš narod – snašli. A stvarno su se „snašli“. U Hrvatsku su – sjetite se stranačkoga derneka u Lisinskom ‘90., koji sam iskritizirao i zbog toga godinama snosio posljedice – došli u jeftinim balonerima, izlizanim kožnjacima i izgužvanim odijelima, a nekoliko godinama iza toga imali su sve - i moć, i neograničene količine novca. Kada smo devedesetih upirali prstom u naglo obogaćene golje, s Pantovčaka i Banskih dvora bahato su se otresali: „Što biste vi htjeli da mi živimo u šatorima?!“ Ne, ne u šatorima, već u vlastitim novcem kupljenim stanovima. Samo se rijetki nisu okoristili vlašću. Šušak je diskrecijskim pravom, koje je Ustavni sud proglasio protuustavnim, podijelio desetke tisuća stanova. Kome? Podobnima i poslušnima. Dijelili su vile, tvornice i hotele, davali za šaku kuna prirodna bogatstva u koncesiju, sklapali zbog vlastite koristi štetne poslove, strancima poklanjali banke i najprofitabilnija poduzeća (pivovaru je tajkun hrvatskoga podrijetla dobio daleko ispod cijene samo zato što je Tuđman tako htio, o čemu su također, devedesetih pisali mediji), na položaje postavljali svoje sinove i kćeri, nećake i unuke, susjede, poznanike, daleke rođake i stranačke poslušnike, misleći da su položajem kupili i znanje i pamet.

Štetniji su od rata

Sve je, naravno, krenulo od pokojnoga predsjednika Tuđmana koji je taj put u nemoral i pljačku i te kako podupirao. Da bi on sam mogao otkupiti vilu na Pantovčaku, promijenjen je, na dan dva, zakon. Neće On valjda stanovati u neotkupljenoj vili?! Način na koji je njegov unuk dobio banku do tada je nezabilježen u europskoj praksi. Sanader je, naravno, normalna posljedica nenormalnog, moralno zapuštenog društva. Kao što je, uostalom, Jadranka Kosor normalna posljedica nenormalnog, moralno zapuštenog društva. Kada ju je Sanader postavio na mjesto predsjednice Vlade, čak ni predsjednik države Stjepan Mesić nije dvojio da joj do izbora pripada to mjesto. No, i u daleko demokratskijoj Australiji dogodila se slična situacija, s tom razlikom što je postavljena, a neizabrana premijerka odmah zatražila potvrdu svoga legitimiteta na izborima. Bezbrojne marifetluke Sanaderove Vlade u prvome mandatu glasači su nagradili s nove četiri godine vlasti, što je došlo na naplatu nama, našoj djeci i djeci naše djece. Iako su kriminal i nesposobnost skuplji od najskupljih kredita (koji su također posljedica kriminala i nesposobnosti), iako su Sanader-Kosoričine vlade u prethodnih osam godina Hrvatsku uništile više nego rat, HDZ još uvijek uživa nerazumno visoku potporu glasača.

Sišu li nas, sišu!

Što je to u hrvatskome biću što ga slijepo vodi u ralje Mudriniću, jednom od sinonima pljačkaške pretvorbe?! Što je to u novinarima koji ne vide stvarne uzroke hrvatske, a još manje svjetske krize?! Za svjetsku su krizu krivi, bez dvojbe, kapitalisti, velike korporacije i banke. Za svjetsku je krizu kriv politički poredak koji služi korporacijama i bankama. A gdje je kriza najdublja i najopasnija?
U zemljama s većinskim privatnim vlasništvom. U zemljama u kojima će za nekoliko godina tajkuni zagospodariti čak i zrakom koji udišemo. Na koji su način spašavane (privatne) banke i pojedine (automobilske) korporacije? Intervencijom država. Novcem onih koji raspolažu jedino – radom. Kapitalisti su se prištekali na naše ionako slabe, krhke žile kucavice i sišu li ih, sišu! Kako dugo? Dok ne krepamo. Uz to nas uvjeravaju – poput HUP-ovca Vladimira Ferdeljia – da su oni bogom dani upravljači. Što je laž. Prokleta laž. Koju podupiru mediji jer su – naravno – u rukama tajkuna i korporacija.
Zato je danas i u Hrvatskoj i u svijetu cenzura u pisanim i elektroničkim glasilima veća nego ikad. Pa njujorški se prosvjedi nikada ne bi probili do ušiju i očiju javnosti da nije bilo interneta. Na svim su javnim medijima kapitalisti zakračunali put informacijama o zloćudnosti sustava koji je omogućio da jedan posto ima više nego 99 posto stanovništva.

Zašto Švedska može?

Obmanjuju vas kada govore da je država loš gospodar. A još vas više obmanjuju kada vas uvjeravaju kako sve treba prodati ili predati u ruke gramzivih pojedinaca. Hrvatska je država loš gospodar hrvatskoga bogatstva samo zato što su na vlasti nesposobni i nepošteni političari. Da, točno, hrvatska je država po imovini kojom upravlja peta u EU, a po plodovima koje ubire u ime toga bogatstva na samome dnu. Znate li koje države imaju u svome portfelju više imovine od Hrvatske? Norveška, Finska, Island i Švedska! Tko ne bi poželio standard Norveške, Finske ili Švedske?!
Tko ne bi u Hrvatskoj poželio socijalna prava, demokratičnost i solidarnost Norveške, Švedske ili Finske?! S tim bi se društveno-političkim i ekonomskim modelima zadovoljilo svih 99 posto stanovnika Zemlje. Ali se ne bi, naravno, složilo bogatih jedan posto koji i dalje žele biti robovlasnici bez i najmanje odgovornosti prema ostatku čovječanstva.
Jedan od frontmena hrvatskih gramzivaca tvrdi da bi privatnik koji bi upravljao Hrvatskim šumama bio najveći bogataš. Vjerujem V. Ferdeljiu. Od privatnika koji bi upravljao hrvatskim šumama još bi bogatiji bio privatnik koji bi upravljao hrvatskim vodama. A najbogatiji bi bio onaj privatnik koji bi upravljao – zrakom. No, što bi se dogodilo sa šumama, vodom i zrakom u privatnikovim rukama?

Ne dopustimo im novi zločin

Privatnici bi se prema hrvatskim šumama odnosili mećehinskije od Mlečana. A voda i zrak postali bi preskupi za siromašne građane. Uostalom, privatnici koji su zagospodarili vodovodima pojedinih europskih gradova podigli su cijene na bezobrazno visoku cijenu, pa građani tih gradova piju najskuplju vodu u Europi. Vlada koja bi se usudila predati u ruke privatnicima hrvatske vode, šume, prometnu infrastrukturu, elektrane i električnu infrastrukturu... počinila bi zločin. Baš suprotno, (neoliberalni) kapitalizam ide kraju i nemoguće ga je popravljati. Njega treba mijenjati. Nečim novim, ali ne i sasvim nepoznatim. Novi sustav treba se temeljiti na potpuno drukčijoj, pravednijoj preraspodjeli bogatstva, većem utjecaju države koju kapitalisti zovu u pomoć samo onda kada im pada profit. Iako je kriza ostavila dubok, teško izbrisiv trag na životima i sudbinama 99 posto Zemljana, jedan posto vlasnika svega što u biti pripada svima nama (a to su pravo, manipulacijama i silom, uzurpirali pripadnici kluba 1 posto) u razdoblju je krize povećalo svoje bogatstvo i nemaju ga namjeru dijeliti. Pa taman svih 99 posto pocrkalo od žeđi i gladi. Kada u raznim debatama priupitam ili koga iz vlasti ili slučajno zalutalog tajkuna kako to da je u proizvodnome procesu sve zadano – naravno, na štetu onih koji proizvode – osim visine profita, nastane muk. Tek intelektualno potkapacitirani tajkuni, a takvi u Hrvatskoj nisu rijetki, odgovaraju s uvredljivom konstatacijom: „Takvi su zakoni. Boljeg sustava od ovoga nema!“ Ima. Lažu vam da nema. I ne dopuštaju da se o alternativi za čovječanstvo pogubnoga neoliberalnoga kapitalizma uopće i raspravlja. Čak i teoretičarima, aktivistima i intelektualcima poput Chomskog, Eaglentona, Hedgesa, Engdahla. N. Klein, Graya, Fergusona, Fishera... sve češće zabravljuju vrata javnosti te ih miču od kamera i mikrofona. Na njima pripadajuće mjesto guraju praznoglave celebrytije da kreteniziraju svijet. Ovo što se valja s Wall Streeta početak je kraja kapitalizma koji – ovakav kakvog ga prakticiraju u 19 dvadesetina svijeta – nema i nikad neće imati ljudsko lice, kao što reče jedan od demonstranata na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Treba učiniti sve da taj kraj traje što kraće.

P.S. Što čeka Hrvatsku u idućem razdoblju? Bez obzira pobijedi li Kukuriku koalicija ili, kojim čudom – HDZ, neoliberalna Vlada. Uostalom, znate već da je Zoran Milanović u predizbornome žaru priznao da SDP nije socijaldemokratska, već liberalna stranka kojoj nije na kraj pameti čak ni popravljati, a kamoli mijenjati kapitalizam. O toj se temi, naravno, u izbornoj kampanji neće govoriti. Preozbiljna je i za većinu hrvatskih političara poput Jadranke Kosor, Darka Milinovića ili Đure Popijača prezahtjevna. Oni su još uvijek na ‘41., ustašama i partizanima, na raspirivanju najnižih, pogubnih strasti i zato ne čudi što pretendentica na premijersku fotelju otvoreno podržava nacionalista i mrzitelja Josipa Đakića koji bi nakon najnovijeg prebrojavanja krvnih zrnaca u iole uljuđenijoj državi zauvijek sišao s političke pozornice. U sudnicu. A Đakić za dobar je dio HDZ-ovaca i HDZ-ovih glasača heroj. Ulice. Koja i jest vodilja ovoj vlasti. Da nije tako, ne bi Vladimiru Šeksu palo na pamet na sjednici mandatno-imunitetnog povjerenstva javno pokazivati da je za njihovu većinu demokracija tek loša, papirnata i blatom umazana maska. Koju sve češće zaboravljaju stavljati na svoje pravo, balkansko lice. Osim što podržava šovinista Đakića, J. Kosor svakoga se dana „proslavi“ barem jednim biserom. Otkako je izjavila da će imperija koja se zove HDZ oporbi uzvratiti udarac, premijerku zovu Jaca Imperatorica. Mislila je da će, ako upotrijebi naslov slavnog filma (iz Ratova zvijezda) Imperija uzvraća udara,c zadiviti puk, ali se ponovo obrukala. Imperija iz Ratova zvijezda sinonim je zla. A s obzirom na to što je sve Hrvatskoj HDZ učinio, Kosoričina prispodoba vlastite stranke sa slavnom filmskom imperijom nije slučajna.