Kolumne 12.01.2012. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:18.

Korporativna sluškinja

PISMO IZ ZAGREBA

Ne znam nikog tko je prvo kupio auto, a tek potom pokušavao položiti vozački, ali poznajem političare koji su godinama drugima dijelili lekcije kako upravljati hrvatskom političkom scenom, a sada, kada su im nezadovoljni sudionici hrvatskog političkog kaosa dali upravljač u ruke, pokazalo se da nemaju položen vozački. Osim Ranka Ostojića i Željka Jovanovića, svi ostali ministri turiraju u mjestu. Pokušavajući odati javnosti dojam da su se za posao koji im je, izgleda, pao u ruke kao zrela kruška, pripremali godinama te da točno znaju što rade. Prvi ih potezi debelo demantiraju. Čak i Slavko Linić želi ostaviti dojam suprotan onom Radimira Čačića. Nakon odličnog Milanovićevog inauguracijskog govora, svima je stalo svidjeti se narodu kojemu jamče jedino – neizvjesnost. Svi ili, da ne griješim dušu (jer možda i postoji izuzetak), gotovo svi ministri – predvođeni predsjednikom Vlade – većim dijelom sebeljubivo, a manjim naivno - upadaju u novinarske sačekuše i dnevno i po nekoliko puta poručuju, podučavaju, komentiraju, obećavaju... Izmotavaju se, prenemažu, dijagnosticiraju i prognoziraju. Ma gdje god se zatekli i u kojem se god filmu nalazili, osjećaju potrebu publiku obradovati novom umotvorinom.

Medijske stupice

Praksu da treba, ako te novinari zatraže, komentirati makar i neoprezno pretrčavanje ceste teškim kamionom zgažene kokoši uveo je bivši predsjednik RH Stjepan Mesić. Mediji su ga prozvali – vrag bi ga znao zašto – predsjednikom građaninom. Koji je imao potrebu govoriti uvijek i o svemu, o čemu ima i nema pojma. Za njim su krenuli i svi drugi. Zašto? Zato što s novinarima treba biti dobar – opravdavali su političari pumpanje vlastitog ega. Napokon, bivša premijerka Jadranka Kosor pri svakom se izlasku iz automobila i svakom ulasku u automobil imala potrebu obratiti javnosti. Čime? S barem jednom od dvadesetak papagajski naučenih i u biti šupljih rečenica koje su iz dana u dan razotkrivale njezinu prazninu. Nema tog čovjeka – pa bio on i najpametniji, i najobrazovaniji, pa bio on i najveći komunikator na svijetu – koji može u svakome času, u svakoj (ne)zgodi isporučiti sadržajnu misao. Zbog čega onda hrvatski političari nekontrolirano upadaju u medijske stupice? Zato što su povjerovali u svoju sliku na ekranu, u novinama, na portalima. A to je već problem. Ozbiljan. Mnogim političarima za ambulantno, a dijelu, bogme, i za bolničko liječenje. Narcizam Jadranke Kosor bez ikakve je dvojbe medicinski, a ne samo politički problem.

Radi, ali štetu

Jedna od najlošijih političarki na ovim prostorima ne može započeti, a ni završiti niti jednu rečenicu bez veličanja same sebe. Ništa nije naučila od prethodnika i godinama svoga idola Ive Sanadera. I on je umislio da je bogom dan, da je nadčovjek, da će dosmrtno – ako Bog ipak odluči takvu „veličinu“ jednoga dana otpraviti s ovoga svijeta – manipulirati, gaziti, strašiti i omalovažavati sve i svakoga. Slične karakteristike posjeduje i Milan Bandić, uspješan tek s velikom strankom iza vlastitih leđa. Sam, praćen jedino od svojih vjernih, fantastično nagrađivanih podanika, gubi bitku za bitkom. Umjesto da stvara, Bandić je, poput Sanadera i J. Kosor, razarao. Rečenica: „Ali Bandić radi!“ konačno dobiva pravi, ironičan kontekst. Bandić je, istina, napravio mnogo, mnogo... dugova. Mnogo, mnogo makinacija. Na koje DORH uporno ne reagira. Zato je i Bandić povjerovao da je, ne Bog, već iznad Boga, iznad zakona, iznad svih pravila. U tu su zabludu – osvjedočit ćete se uskoro – povjerovali i novinari. Zato je još do jučer izlazio pred mikrofone nekoliko puta dnevno. No, pamti li itko iti jednu njegovu, Kosoričinu, Mesićevu ili Sanaderovu epohalnu rečenicu? Teško. Većinu njihovih umotvorina kroničari uvrštavaju jedino u leksikone hrvatske političke gluposti (il)i oholosti.

Tapkaju na mjestu

I članovi Milanovićeve Vlade vjerojatno su povjerovali da će biti onoliko uspješni koliko će njihovih izjava i slika biti objavljeno u medijima. Da nije tako, ne bi svakoga dana po nekoliko puta govorili o tome što će raditi, već bi – radili. Već bi, zapravo, mnogo toga i prije nego što su došli na vlast – uradili. SDP i HNS su se za vlast pripremali punih osam godina i sada, kada su je osvojili – ne zato što je neprirodna, interesna Milanović-Čačić-Jakovčić-Hrelja koalicija dobra, već zato što je HDZ katastrofalno loš – tapkaju na mjestu. O porezima su narodu probili uši, ali nemaju rješenja, tek puštaju probne balone. Do odluka je dalek put. Iako su se hvastali odlučnošću, na svakome se koraku osjeća nesigurnost. Ne znaju bi li i kako oporezivali imovinu. Ne znaju još uvijek hoće li oporezivati novčane transakcije. Ne znaju još uvijek hoće li dohodak, dobit i dividendu progresivno opteretiti. No, znaju jedino da će sve rasprodati. Nećemo se valjda, kaže Linić, baviti bankarstvom ili osiguranjem. Zato razmišljamo, testira Linić javnost, o prodaji Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja. Dat će u koncesiju i ceste i elektrane. Hidroelektrane. Izgrađene ceste, šume i izgrađene hidroelektrane!? Zašto? Zato što će, očito je, biti desnija od bilo koje desne, HDZ-ove vlade.

To je desna, a ne lijeva vlada

Zato što – još je očitije – namjeravaju Hrvatsku dati u ruke moćnim pojedincima i korporacijama. A oni će, ili vlade nakon njih, jedino ubirati poreze. I to onoliko poreza koliko im moćnici i – uglavnom – strane korporacije dopuste. Hrvatska će tako postati neoliberalnija od najneoliberalnijih država u Europi. Ako Milanovićeva Vlada koncesionira ili, kako je to Čačić lijepo upakirao, monetizira već izgrađene ceste, šume i hidrocentrale, učinit će nedjelo ravno nacionalnoj izdaji. Ništa što je izgrađeno ne smije vlast dati u koncesiju. Niti jedno nacionalno blago poput šuma, voda ili poljoprivrednog zemljišta vlast ne smije prepustiti na upravljanje privatnim vlasnicima, uglavnom stranim korporacijama koje sve nasrtljivije pokoravaju nacionalne vlade. Milanovićeva Vlada ne smije privatizirati ni Hrvatsku poštansku banku, ni Croatia osiguranje, ni bilo koje drugo poduzeće od strateške važnosti za funkcioniranje države i očuvanje njezinog suvereniteta. Krene li putem potpune kapitalizacije Hrvatske, ova se, po svemu desna, a ne lijeva vlada, neće zaustaviti. Zašto ne bi nakon monetizacije šuma monetizirala i hrvatske vode? Zašto ne i vodovode najvećih hrvatskih gradova?! Pa zar je važno tko je vlasnik šuma, voda, elektrana, cesta, vodovoda, banaka?

Opet ubijaju kravu

Važno je, jako je važno. Važno je tko tim prevažnim resursima upravlja, tko njime gospodari. Važno je zbog nekoliko stvari. Prva je suverenitet Hrvatske koji je ulaskom u NATO i EU, prodajom banaka, Ine, telekomunikacija i svih važnijih medija strancima ionako ugrožen. Druga je zaštita hrvatskih građana od samovolje moćnih pojedinaca i korporacija. Građani europskih gradova čije su uprave ili prodale ili dale vodovode u koncesiju piju nekoliko skuplju vodu od građana čijim vodovodima upravljaju gradske uprave. Što je cilj koncesionaru šuma, elektrana ili, recimo, autocesta? Zarada, a ne dobrobit države ili građana. Dakle, nakon što državi isplate naknadu za višedesetljetnu eksploataciju, koncesionari će – logično je – podići cijene cestarine te otpustiti (čak i veći) dio radnika. Umjesto da vlast jača Hrvatsku poštansku banku i Croatia osiguranje, tvrtke koje mogu – uz stručan i umješan, kontroliran i dobro plaćen menadžment – snijeti zlatna jaja, vlast razmišlja kako zbog jedne šnicle ubiti kravu. Samo uništavateljima svega hrvatskoga može pasti na pamet koncesioniranje hidroelektrana koje proizvode najjeftiniju struju (40 posto ukupnih potreba u Hrvatskoj). Naime, nakon izgradnje, u kojoj su najskuplji građevinski radovi (80 posto ukupne cijene), hidrocentrale ne trebaju skupo pogonsko gorivo. Hidrocentrale treba samo održavati i ubirati novac.

Davljenje zagrljajem

Usprkos očajnoj kadrovskoj strukturi, i Croatia osiguranje i Hrvatska poštanska banka poslovale su pozitivno. Zašto ih onda prodavati?! Zato, podmeću neoliberalističke štosove sluge krupnoga kapitala, što država nije dobar gospodar. Je li baš tako? Nije, naravno. Loše poslovanje državnih tvrtki znak je da je loša Vlada, da Vlada nije dorasla poslu ili da predsjednik Vlade i ministri odlično rade posao za tuđe interese (i svoj džep). Hrvatske vlasti, bez obzira je li u njima glavna poluga HDZ ili SDP, čine suprotno onome što čine za svoje države i svoje građane svjesnije – a to znači i uspješnije – vlasti mnogih europskih zemalja koje također, ruku na srce, vode okrutnu, tešku bitku s novim poretkom. A tom je poretku jedina zadaća što manjem broju ljudi zgrnuti što više bogatstva, a državama oduzeti moć te sve uzde dati u ruke korporacija novih robovlasnika. Umjesto da razvija parlamentarizam, i nova vlast nas kani, čini se, gurati u ralje korporativne nazovi demokracije. U kojoj neće biti važni dogovori vlada, već dogovori nekoliko moćnika. Vlade će biti tek puke marionete. Nastavlja li Kukuriku koalicija s više žara i odlučnosti put u bezdan korporativne demokracije svjesno ili nesvjesno, za sve je građane irelevantno. Udavi li vas netko namjerom ili grljenjem, ne mijenja činjenicu da ste udavljeni.

Za koga to vlast čini?

Kukuriku koalicija je već najavila „zakonom o Komadini“ da je spremna daviti demokraciju te nas prepustiti divljem kapitalizmu koji društvima nastoji uzeti dušu i obrazovanje te od građana učiniti robove, ovisnike njihovih roba i usluga. O tome da je nova vlast već počela ispirati mozak svjedoči podmetnuta teza da je vlasništvo nad stanom besmisleno, nepotrebno i skupo. Vidi vraga, u Europi i SAD-u daleko ispod 50 posto građana nema stanove u vlasništvu, već ih iznajmljuje. I to je, kažu manipulatori, bolje, isplativije. Lažu. A da bi laž pretvorili u istinu, razmišljaju o porezu i na stanove. Natjerat će vas porezom – a za što ih niste na izborima ovlastili – da prodate svoj, a iznajmite tuđi, kapitalistov stan. Za koliko? Stanarina će biti tek nešto manja od rate kredita. Zašto to vlast čini? Pogrešno postavljeno pitanje. Treba pitati - za koga to vlast čini? Za šačicu moćnika, a protiv vas koji ste je izabrali. Umjesto da iz dana u dan daje rješenja te vuče poteze koji će jačati građane, i Kukuriku Vlada čini sve ne bi li nas što više razvlastila. I u intelektualnom i u materijalnom imutku. Umjesto da djeluje, Kukuriku vlast bavi se iluzionističkim puštanjem probnih balona. A sve ne bi li uredila Hrvatsku kao sluškinju korporativnih gazda.

P.S. Jedini medij koji bi trebao biti u službi građana bavi se zaglupljivanjem. Uz pregršt političkih događaja, Dnevnik HTV-a otvara tisućiti put prožvakana tema o „masovnom odlasku Hrvata na skijališta“. To što isto čini i Nova, i RTL, i svi ostali mediji ne daje javnome servisu pravo na manipulaciju, glupost i sustavno ispiranje mozga. Koliko to hrvatskih građana odlazi na skijanje? Puno, masovno. Sedamdeset posto?! Neeee. Pedeset posto?! Neeee. Dvadeset pet posto?! Ne, pet puta manje. Njih oko 200 tisuća želi se skijati. Mali dio plaća sve i odmah, a veći dio se zadužuje. Čega je to pokazatelj? Da i nije tako velika kriza? Glupost. Znak je to da ljudi žele živjeti. Provoditi se. Žele pet ili sedam dana provesti na snijegu, najčešće s obitelji ili prijateljima. I zato će – jer su tako odlučili – ispaštati barem pola godine. Zar im i to treba uskratiti?! HTV-ovi poslu nedorasli urednici, postavljeni na mjesta koja im ne pripadaju, posljedica su negativne selekcije koju su bivše vlasti provodile sustavno. Misleći profesionalci smetaju, čini se, i ovoj vlasti. A jako je točna izjava splitske hadezeovske krpe Dujomira Marasovića koji kaže da su mediji neslobodni. Jesu, zahvaljujući HDZ-u. I ostat će neslobodni jer to paše i Kukuriku koaliciji koja će otvorenost i kritičnost dokazivati svakodnevnim teško probavljivim gostovanjem raznih Kajina na HTV-u.

Izvor: 2959