Pobjeda GOSPODINA Josipovića, pobjeda je - Hrvatske

Može li predsjednik suvremene države biti političar koji tvrdi da su ljudi u AUSTRALSKIM PRAŠUMAMA gladni?
Može li predsjednik države koja pretendira na skoro članstvo u EU biti političar koji na pitanje tko su čelnici Europske unije odgovara: „Ne znam niti me to zanima!“?
Može li predsjednik države biti političar koji je tvrdio da tečno govori engleski i francuski, a ispostavi se da ne zna ni engleski, ni francuski?
Može li zapovjednik oružanih snaga biti političar koji ne zna koliko Hrvatska ima (spremnih) borbenih aviona?
Može li predsjednik države biti političar koji tvrdi da je tužbu protiv Srbije, koju su pisali Josipović i Šimonović, pročitao te opazio da u njoj ne postoji popis srpskih logora, kada je ta tužba napisana na engleskom, s, naravno, priloženom kartom srpskih logora?
Može li predsjednik države postati političar koji bez ijednog dokaza tvrdi da suparnik ima dionice nekoliko poduzeća, a ne usudi se – na poziv suparnika - te navode pred kamerama dokazati?
Može li postati predsjednik države političar koji pljuje po partiji koja mu je omogućila zavidnu karijeru i ne mali imetak?
Profesura, sviranje i pisanje zakona je – nerad?!
Može li postati predsjednik države političar koji tvrdi da je nezavisan i ideološki neobojen a još je jučer bio u stranci, čijom se infrastrukturom služio i u kampanji?
Može li postati predsjednik države političar koji za suparnika tvrdi da ništa ne radi usprkos činjenici da je završio dva fakulteta, magisterij, doktorat, napisao mnoga odlična glazbena djela, desetljećima podučavao studente, napisao mnoge zakone, davao braniteljima i državi besplatnu pravnu pomoć?!
Može li predsjednik države postati političar koji propagira antiintelektualizam te svako bavljenje umnim radom proglašava neradom?!
Može, kaže moj prijatelj Zlatko, jer se u kampanji svašta izgovori. E, ne slažem se. Mogu se u kampanji izgovarati oštri sudovi, negativne ocjene, nesmiljene kritike, ali se ne smije lagati, ne smije se – nekažnjeno – obmanjivati te propagirati nazadnjaštvo.
Za razliku od moga prijatelja Zlatka, većina glasača je rekla da takvog političara ne želi za predsjednika. I upravo je zato dr. Ivo Josipović, gospodin, intelektualac, uvjerljivo – sa 60,29 posto (ili 1.339.015 glasova) - izabran za predsjednika države. Njegov protukandidat Milan Bandić (39,7 posto, ili 881.762 glasa) ostavio bi daleko bolji dojam da nije Josipovića blatio, da se nije bahatio znanjem kojega nema, mogućnostima kojima ne raspolaže te moćima koje objektivno ne posjeduje.
Kriv je Bandić, a ne novinari
Bandić razloge svojega uvjerljivoga poraza vidi, naravno, u drugima. U, primjerice, kao što reče u govoru zahvale, u 20 godina nezabilježenoj mržnji, prijeziru i netrpeljivosti koju su na njega sručili – a tko bi drugi – mediji. A tko je građane želio motivirati strahom? Bandić. Tko je plašio ljude podjelama? Bandić. Čiji su saveznici Josipovića i njegove glasače etiketirali luciferima? Bandićevi. I grdno je Bandić pogriješio kada je pred narodom počeo mahati križevima. Jer vjera je stvar intime, tišine, osobnog opredjeljenja. K tome je Bandić krivo isčitao statistiku koja govori da je u Hrvatskoj gotovo 90 posto katolika. Točno; 90 posto građana Hrvatske se tako izjašnjava, ali mnogi – ako ne i većina – su tek katolici tradicionalisti ili katolici koji zaziru od Crkve s čijih oltara svećenici politički agitiraju ili neistomišljenike proglašavaju vragovima. Postoje katolici koji, poput Isusa, ne vide u nekatoličanstvu, agnosticizmu ili nevjerništvu sotonu već, naprosto, ljude drukčijega svjetonazora. I, zatim, koji će to prakticirajući katolik vjerovati prekonoćnim vjernicima koji su u partiji više od 30 ili 40 godina?! Kada sam čuo kako Ljuština ostrašćeno govori protiv crvenih – a on je do prije pet minuta bio jedan od njih – uhvatio me strah. Ali nije se – dokazuju izbori - jedino moja malenkost uplašila te isključivosti. Konačno; što onda ako čitava Hrvatska postane socijaldemokratska?
A možda ih kao Bog iskušava?!
Značilo bi to da glasači vjeruju Milanoviću. A to se, naravno, neće dogoditi. Pa što onda ako bi čitava Hrvatska postala – politički gledano - demokršćanska? Značilo bi to da je Jadranka Kosor uspjela ono što nisu ni Tuđman, ni Sanader. Jednoumlje je ljude plašiti različitostima. Kao što su to, uostalom, činili komiteti u komunizmu. Bandić i njegovi pobočnici plašili su Hrvatsku onime čega se prosječno pamet hrvatski građanin više ne plaši. Ali su prijetili nečim čemu se politički pismen hrvatski građanin protivi. Čime? Slizavanjem politike i Crkve. Na izborima za predsjednika države Bandić je neprestano prizivao Boga, Kaptol, Bozanića, vjeru i pokušavao suparnika predstaviti kao sotonu kojoj je mjestu u paklu, a ne na Pantovčaku. Nisu baš svi glasači tako naivni. Nisu glasači povjerovali popovima koji su s križecom u rukama, fehtajući novac za blagoslivljanje domova, agitirali za Bandića, a protiv Josipovića. Sva ta nezajažljiva propaganda s oltara obila se u glavu i Bandiću i Crkvi. Ako je netko ljut, onda je Svevišnji ljut na svoje vulgarnom političkom agitacijom zabludjele pastire. Uostalom, pravi vjernici su se prije glasovanja pitali: „A što ako nas to Bog samo iskušava? Što ako su u tim mantijama luciferi koji nas nagovaraju na grijeh?!“ I doista, na ovim se izborima dogodio grijeh crkvenih struktura. I taj će se grijeh kod glasača i vjernika pamtiti dugo, a tamo gore - zauvijek.
Nisu to Bandićevi glasači
Glasujući za Ivu Josipovića, nije, naravno, većina hrvatskih (na izbore izašlih) građana glasovala za SDP, HNS, IDS, HSU, Mesića ili nekakvu crvenu Hrvatsku već za obrazovanog, uzornog, svestranog, kulturnog i politički pismenog čovjeka. Građani su izabrali osobu zbog koje se neće (Hrvatska) crvenjeti. Građani su izabrali osobu koja neće govoriti jedno, misliti drugo a raditi treće. I nisu svi građani koji su glas dali Josipoviću izvorni Josipovićevi glasači. A zašto su onda zaokružili njegovo ime? Zato što su se plašili mogućnosti da predsjednik Hrvatske postane Milan Bandić.
Uostalom, Bandić je pozivao građane da se na referendumu izjasne jesu li za Hrvatsku kakvu nudi Josipović ili za Hrvatsku kakvu nudi on, Bandić. I većina je glasovala protiv Bandića i njegove dosta zamućene vizije Hrvatske. Naravno, i svi oni koji su glasovali za Milana Bandića, nisu izvorni Bandićevi glasači. Mnogi koji su zaokružili Bandićevo ime učinili su to samo zato što su protiv „crvene Hrvatske“, SDP-a i ljevice.
Kada je Bandić u noći Josipovićeve pobjede i svojega poraza tvrdio da će znati kapitalizirati povjerenje gotovo 900 tisuća ljudi, prevario se. Od tih 900 tisuća pola je glasalo za Bandića zato što je protiv Josipovića. I te glasove Bandić više nikada neće dobiti. Zašto? Zato što mu više neće vjerovati. Na sav je glas vikao: „Čovjek, a ne stranka“. Već sutra će osnovati stranku. Glasači su prepoznali još jednu do neba veliku obmanu: „David se borio protiv Golijata!“ Pa, Bandić je, a ne Josipović imao iza sebe najmoćniju i najorganiziraniju istituciju; Crkvu. Imao je iza sebe Željka Keruma, imao je iza sebe dvjesto i nešto braniteljskih udruga, imao je iza sebe Glavaša i njegovu stranku, imao je iza sebe neslućene količine novca, imao je iza sebe Merčepa i Sanadera. Zašto Sanadera? Pa nije Sanader iznebuha na huntističkoj presici poručio predsjednici J. Kosor da HDZ mora stati iza jednog kandidata. Ako iza SDP-ovog ne može stati, preostaje – Bandić. Ali HDZ nije pristao na Sanaderovu ucjenu. Prije nego što nastave neukusno, kalimerovski kukati: „Svi su protiv Milana, svi su protiv nas“, u Bandićevu se stožeru moraju zapitati: „Zašto?“ i „Zašto – svi?“ Mogu doći do dva odgovora: „Problem je u nama“ ili „Narod je u krivu, treba ga mijenjati.“

P.S.
Iritira prenemaganje tipa: „Ni najveći optimisti nisu očekivali tako dobar Bandićev rezultat!“ Vraga, očekivali su pobjedu. I sada uvjerljiv poraz skrivaju floskulama o nekakvoj moralnoj pobjedi „pojedinca“. Uostalom, Bandić je mjesecima tvrdio da će odlučiti hoće li se kandidirati jedino ako ustanovi da će pobijediti. Kada je krenuo u kampanju, sa Sljemena, poručio je da se ne ide natjecati već – pobijediti. Iritirale su u pravilu loše dijagnoze i pogrešne prognoze političkog analitičara Davora Gjenera koji je nakon prvog izbornog kruga pompozno uskliknjuo: „Josipović nema u drugom krugu šanse protiv Bandića!“ A nakon pobjede Josipovića besramno je zaključio kako Bandić nije imao šanse.... Zar je važno što takav analitičar uopće govori ili piše?! Brojne kolege analitičari su u izbornoj noći ustvrdili da bi Josipović pobjedio čak da se dva tjedna odmarao. Zašto? Zato što je prednost prvoga kruga bila nenadoknadiva. Zato što se – iskazali su se velikim neznanjem mnogi kolege – na izborima za predsjednika države mehanički ne zbrajaju glasovi ljevice za kandidata ljevice a glasovi desnice za kandidata desnice. Glasa se za osobu, a ne za stranku. Ideološki predznak ima utjecaj na glasače, no ne presudan. Ali, to Gjenero ne zna. Zato je s nevjerojatnom bahatošću dao nebuloznu prognozu. Za Međimurce nije bilo dvojbe; Josipović ili Bandić. Uz Istrijane i građane Varaždinske županije prebacili su granicu od 80 posto. U čiju korist? Pa, niste valjda, kao Gjenero. No, nakon izbora Bandić je spoznao još jednu bolnu činjenicu, a ona glasi: Josipović je u Zagrebu dobio 62,19 posto glasova, preostalih 37,81 pripalo je – Bandiću. Kojem će, uz bitno narušeni autoritet, biti teško vladati Zagrebom. I, na kraju, o još jednoj zabludi. Nije Bandić u drugome krugu napravio dobar rezultat. Slično bi u srazu s Josipovićem prošao bilo tko. No, sigurno je i to da Bandić ne bi ni primirisao drugi krug da se u prvome nisu međusobno natjecala tri HDZ-ovca; Hebrang, Vidošević i Primorac.

Ako ne mogu podržati Josipovića preostaje jedino podrška Bandiću. Na što J. Kosor nije pristala. I, usput, agnosticizam nije nevjerništvo, kao što neki svećenici obmanjuju neuke, agnsticizam je učenje koje dopušta opstojnost neke više sile, ali odriče da je ljudski um može spoznati. U političke obmane spada i tvrdnja da je Bandić prezadovoljan s porazom i osvojenih 20 posto glasova manje od Josipovića jer se uvjerio, kao što reče jedan od njegovih suradnika, da iza Bandića stoji trećina Hrvatske. Brus. Kada bi bilo tako, Bandić bi već sutra sa svojom strankom koju će osnovati nakon izgubljenih ozbora osvojio vlast. Sjetite se; na predsjedničkim izborima prije pet godina s 18 posto osvojenih glasova Boris Mikšić je bio najveće iznenađenje, ali se nije uspio probiti u drugi krug. A da je uspio, dobio bi približno isto kao i Bandić. I što bi to značilo? Ništa. Baš ništa. Bio bi, kao što i jest, marginalan političar. Nije se Bandić borio za dobar rejting već za mjesto predsjednika države. Zato su sva ta izmotavanja izuzetno agresivnog i lošeg Bandićevog izbornog stožera priče za malu djecu, senilne starce te one koji su uistinu povjerovali u to da bi Bandić kao predsjednik države napravio od Hrvatske poštenu, bogatu, ideološki nepodijeljenu i slobodnu državu. Kad bi i znao kako Hrvatsku učiniti poštenijom i bogatijom, ne bi to mogao jer nije predsjednik Vlade već – države. A predsjednik države predstavlja Hrvatsku u svijetu. Utječe na društvene promjene samo ako je moralna vertikala. Satara se o funkcioniranju države. Vrhovni je zapovjednik HV-a. Dijelom nadgleda rad tajnih službi a s premijerom i Vladom sukreira vanjsku politiku. Građani vjeruju – a rezultati tomu svjedoče – da će to dr. Ivo Josipović raditi daleko bolje od Milana Bandića, koji je u kampanji umjesto znanja pokazao bahatost, i za nižeobrazovanog građanina nedopustivo neznanje te da je spreman za vlast učiniti sve.

Naravno, i svi oni koji su glasovali za Milana Bandića, nisu izvorni Bandićevi glasači. Mnogi koji su zaokružili Bandićevo ime učinili su to samo što su glasovali – jer su nasjeli na obmu Bandićeva stožera – protiv crvene Hrvatske, protiv SDP-a i protiv ljevice.