Politička kultura kao oksimoron

Budući da su mi neki poznanici pripomenuli kako sam previše «učen» u ovim mojim premišljavanjima (zahvalan sam što ih čitaju, premda mi nisu podrobnije rekli što to pod «učen» misle), dužnost mi je objasniti pojam iz naslova. Dakle, oksimoron (grč.oxýs – oštrouman, m?rós – tupoglav) stilska je figura, nerijetko duhovita, u kojoj se spajaju dva proturječna pojma, recimo, «pošten lopov», «mudra ludost», «živi mrtvac», «stara mladost». Tim pojmom htjedoh aktualizirati pitanje postoji li kultura, uljudba u politici? Ne mislim na «subjekte» u njihovim privatnim trenutcima nego upravo kao obnašatelje javnih funkcija, kao javne djelatnike. Kako se ponašaju u svom poslu, svjedočimo li o kulturi, dakle uljudbi u toj javnoj sferi ? Ako se prisjetimo da je jedan pruski general, Karl von Clausewitz, zapisao kako je «rat nastavak politike drugim sredstvima», tad o spoju kulture i politike teško možemo govoriti, premda je Francesco Domenico Guerrazzi tvrdio da «moral i politika tvore jednu te istu stvar».
Doduše, u antropološkoj, sociološkoj i politološkoj literaturi zagovara se pojam političke kulture. Amerikanac S. Verba u knjizi «Political Culture and Political Development» (Politička kultura i politički razvoj,1965.) već naslovom izriče sintagmu «politička kultura». Nju čine četiri elementa: a) nacionalni identitet (ljudi), b) identifikacija sa sugrađanima, c) učinci (efekti) vladanja i d) proces političkog odlučivanja. Važno je k tome, tvrdi Vrba, obilježje te kulture politički stil, jednako ideološki kao i pragmatički. Verba zaključuje: «Ako politička kultura nije u stanju podržati demokratski sustav, šanse za uspjeh sustava postaju minimalne». Napokon, politička kultura se uči, stječe, uostalom kao i «opća kultura».
Ne samo Verbu nego i druge ( Almonda, Colemana, pa hrvatske znanstvenike: Novosela, Vujčića, Šibera) trebao bi prolistati svak onaj koji se ravna ili već jest u javnom političkom životu. Primijenimo li sve ovakve lijepe misli u našu današnju političku stvarnost, mislim da ćemo naći više opovrgavanja nego potvrde ovim mislima. Ilustrirao bih to s nekoliko primjera, na državnoj i lokalnoj razini, popabirčenih iz medija zadnjih tjedana.
Još su me kao klinca učili da sve što je loše ili što grdoga čujem u kući, da se to ne govori pri susjedu! To, uostalom, svatko i zna i toga se nastoji držati. No, kad vani najviši dužnostnik izjavi da je Hrvatska «slučajna država» te da je «paradoksalna država», to je (bio) krajnje nepromišljen istup. Nekulturan. Jer bi po tome značilo da je i taj dužnostnik «slučajan» i «paradoksalan» jer je na čelu takve države. Ne bih mu poradi toga zviždao (ne bih uopće u javnim prilikama jer je bi i to fućkanje bilo izraz političke nekulture) nego svoje neslaganje izražavam eto, na ovaj način.
Da naslovna sintagma značejski može ipak ići skupa potvrđuju istupi predsjednika Republike, doduše ne svi. Upitan o jednom razgovoru o mogućem pohodu Čavoglavama uz 5.kolovoza, odgovorio je najprije kao skladatelj da su u zanatskom smislu neke skladbe najpoznatijeg stanovnika toga mjesta «poprilično uspjele», te da nema ništa protiv odlaska u Čavoglave, «ali dok ima ustaških simbola, tamo mi nije mjesto». Politički a i civilizacijski posve korektno! Izjava intelektualca-predsjednika! No, ja bih dodao – a što je, gospodine Predsjedniče, s odlaskom na mjesta gdje je drugo znakovlje, simboli? Jedna mi se slika s tv ekrana urezala za one vukovarske kalvarije ‘91: na zapovijed «Pali» vojnik poteže uzicu-obarač na topčini, na glavi mu kaciga a njoj petokraka. Što s tim?
Jesu li čelnici lokalnih samouprava političari ili «službenici»? Ako je politika javna stvar (djelatnost), a jest, tad su i jedno i drugo, i političari i oni koji su «u službi» njihovoj lokalnoj zajednici. To spominjem da bi istakao svijetao primjer beličkoga načelnika koji se, kako bi objavljeno na stranicama ovoga tjednika, odrekao dijela plaće, sve zbog solidarnosti sa svojim biračima kojima je još teže. On time ne će poboljšati njihov standard ali je posrijedi prava, solidarna, uljudbena politička gesta. Kad smo kod toga, pitam se hoće li se i saborski zastupnici sjetiti te učiniti slično, to jest, hoćemo li ikad dočekati pravilnik koji bi njihove plaće – što plaće, plaćetine! – uskladio s prosječnom bruto plaćom u Republici Hrvatskoj?!
Na Spomendan žrtvama totalitarnih i autoritarnih režima, 23.kolovoza, izaslanstva Hrvatskoga sabora i Vlade poklonila su se i pred Jadovnom i pred Jazovkom. Tako treba! Jer, to nije samo znak političke (zrelosti) kulture nego i civilizacijski čin – žrtve, bez obzira od koga pale, zaslužuju pijetet, to je ono najmanje (a puno!) što im mi danas možemo dati. «Ipak se kreće», rekao bi Galileo, bez obzira na «repove» koji su se javili netom nakon komemoracija. A za taj dan međimurski župan poslao je e-mailom poziv za obilježavanje na središnjoj svečanosti za Međimursku županiju u G.Hrašćanu, pozvavši «saborske zastupnice i zastupnike, gradonačelnike i načelnike gradova i općina, vijećnice i vijećnike Međimurske županije». Vrlo korektno i mudro. Prema tom pozivu, na skupu je trebalo biti preko 60 sudionika. Odazvalo se, osim, jasno, županijskog vodstva, samo tri načelnika i dva vijećnika (nazočili su i predstavnici četiriju udruga, makar nisu bile «službeno» pozvani). Što ćemo sad s Galileom?
Koncem kolovoza, u petak 30., obilježen je Dan općine Šenkovec (zakašnjelo čestitam!). Nakon svečane sjednice domaćini su priredili domjenak a nakon toga je, kao prilog svečanosti, bila predstavljena zbirka epigrama i aforizama Izabrani radekizmi Ladislava Radeka. Za očekivati je bilo da se vijećnici i gosti pridruže svečanosti. Ali, kaj, bolje je i znatno ugodnije bilo na terasi uživati u domjenku nego slušati tamo neke Radekove “žvrljotine”. Netko je primijetio da je promocija trebala uslijediti odmah nakon sjednice, možda bi se neke zadržalo! Uzalud Ti, dakle, Laci aforizmi kad subjekti ne haju za njih koliko je crno pod noktom. To nije posrijedi politička nego elementarna kultura! Štoviše, čini se da je primjer paradigmatičan za ukupni politički javni diskurz – naime, prije (bolje) tijelo nego duh! Zato, pridružujem nekoliko Radekovih «zašpinčenih», da svi «subjekti» barem na ovaj način čuju/čitaju: “Ne znam zašto smo mi za njih, a oni samo za sebe?!; Za jedan dan radosti (čitaj:izbori)/ četiri godine žalosti!; Svi za jednoga! Jedan za sebe!; Zato što nemam dlake na jeziku, imam žuljeve na rukama.; Ruka ruku mije, ali obraza više nije”. I tako dalje…
Još jedan, točnije, dva lokalna primjera. Novac se ne samo uvukao svugdje, nego on i ravna odnosima, sudbinama. Nastanio se (debelo!) i u politici, lokalnoj i onoj “visokoj”. U jednom od brojeva ovoga tjednika donjodubravski načelnik u razgovoru je izjavio da “tko ide u politiku iz financijskih razloga, a ne s dobrom namjerom da pridonese općem dobru – taj je zalutao...” Ovo rijetko čujemo! Da bi potvrdio, odbio je načelničku naknadu, no vijećnici mu ipak izglasali 2.700 kn. No, u drugom primjeru, u gornjem međimurskom kraju, u Vratišincu, načelniku su izglasali za pola radnog vremena, 8.900 i nešto kn, prema vijesti u ovom tjedniku, a Općina “ima tri milijuna duga”. Trebam li komentirati?

P.S.1 Novinska vijest: Radimir Čačić se u zatvoru upristojio, uljudio! Eto rješenja – za sve «enfant terrible» u politici – zatvorska kura!

P.S.2 Nije baš blisko u vezi s gornjom temom ali ne mogu prešutjeti: ako mi ne ćemo čuvati svoj materinski tko će? Naime, nedavno je u ovom tjedniku osvanuo članak naslova «Lijepi li su mihovljanski bunari». Otkad znam za se govorio sam «zdenac», pa i pred HNK postoji «Zdenac života» a u međimurskoj narodnoj popevamo: Z međimurskih zdenci bistra voda zvira…Ovo, dakle, ne spada pod “političku kulturu”, čak niti pod jezičnu nego pod osnovnu, zavičajnu...