POSTAJE LI VARAŽDIN PREDGRAĐE MEĐIMURJA?

Zbog biciklizma, Varaždinci su se ozbiljno naljutili na svoje gradske i županijske čelnike, a neizravno komplimentirali svojim susjedima Međimurcima, što se inače rijetko događa. Mogli su se pročitati čak i naslovi poput: „Varaždin predgrađe Međimurja!?“ Povod kritikama bila je biciklistička utrka velikog međunarodnog značaja i ugleda Tour of Croatia. Start njezine završne, pete etape bio je na sjeverozapadu Republike Hrvatske, ali ne u Varaždinu, već u Međimurju! Dapače, karavan profesionalnih biciklista iz više zemalja, na svom putu do cilja u Zagrebu, Grad na Dravi nije ni dotaknuo. Zaobišao ga je u velikom luku na trasi iz ludbreškog kraja prema Ivancu. Sasvim umjesna je srditost i nezadovoljstvo Varaždinaca jer ipak njihov grad ima dugu i bogatu tradiciju biciklizma i organiziranja utrka, čime se Međimurci zasad još ne mogu pohvaliti. Ali zato, očito je, imaju više smisla da osjete što im dobrog donosi udomljenje ovakve utrke, pa makar za to nešto morali i platiti.

Naime, start ove etape Toura of Croatia prvobitno je bio ponuđen Varaždinu, a kroz dio Međimurja bi se samo projurilo. To bi ih koštalo 250.000 kuna, opravdavaju se tamošnji čelnici, a oni taj novac nisu htjeli dati, ili ga nemaju. Međimurcima je ovo došlo ko kec na desetku. Bez dvoumljenja su ponudili domaćinstvo. Za takvu sportsko-turističku manifestaciju novac se uz malo truda može pronaći jer interesenata za ovakav vid promidžbe ima. Nimalo slučajno, biciklisti krenuše iz Svetog Martina na Muri, odnosno, Termi LifeClass Sveti Martin, a ne Čakovca. Trasa kroz Međimurje bila je dugačka 44 kilometra, a biciklisti su je savladali za oko sat vremena vožnje. Prošavši kroz Čakovec i Prelog, prešli su Dravu i napustili Međimurje. Tih sat vremena utrke međimurskim krajem izravno su prenosili Eurosport i HTV. Procjena je da je to pratilo oko 15 milijuna televizijskih gledatelja u 54 države širom svijeta jer biciklizam je u nekim zemljama vrlo popularan sport. Stoga, bila je to odlična međunarodna promidžba Međimurja od koje je korist višestruko veća od uplate. Ogorčenje Varaždinaca tim je razumljivije.

Oba susjeda s predsjedničkim ambicijama

Uz gradonačelnika Gorana Habuša, ni njihov župan Predrag Štromar, za razliku od međimurskog Matije Posavca, očigledno nije bio osobito zainteresiran da novac za ovu biciklističku utrku namakne od sponzora kojih u Županiji zacijelo ima. Ima on važnijih poslova. Tako je upravo tih dana najavio svoju moguću kandidaturu za predsjednika HNS-a nakon odlaska Vesne Pusić. Drži da će u tome imati potporu svoje županijske organizacije, a očekuje je i od vrha stranke. 

Uostalom, predsjednik je njenog Središnjeg odbora. Kako predsjedničke ambicije ne krije niti međimurski župan Matija Posavec, moglo bi se dogoditi da hrvatski sjeverozapad, najjače haenesovo uporište, zbog međusobnog nadmetanja njih dvojice omogući pobjedu Slavoncu Ivanu Vrdoljaku. Tako to najčešće biva - dok se dvojica glođu, treći sreću grabi.

Lesarov politički mazohizam

Na međimurskoj političkoj sceni po meni je najzanimljiviji događaj izlazak čakovečkog gradskog vijećnika Denisa Šarića iz Laburista - Stranke rada. Donedavni predsjednik gradske podružnice Čakovec naprosto više nije mogao otrpjeti besciljna lutanja čelništva stranke, kao ni karijerizam i jagmu pojedinaca za osobnim probitcima i interesima. Po tome se laburisti više ne razlikuju od ostalih političkih stranaka u kojima domuje dodvorništvo, uhljebljeništvo, nepotizam i progon onih koji misle svojom glavom. Slikovito je to obrazložio na svom FB profilu: „Nekaj za kaj si se boril pet godina ide sasvim krivim smjerom radi desetak kretena i njihovih osobnih interesa!“ Poprilično je ljudi već napustilo laburiste, među kojima i većina njihovih saborskih zastupnika, no, Denis Šarić je otvoreno iznio i razloge zbog kojih to čini. 

To više nije stranka kakvu je osnovao i kakvom ju je zamislio Dragutin Lesar. Zacijelo je i on svjestan toga, ali zasad šuti, javno se ne očituje. I dalje ostaje predsjednik sve malobrojnijeg saborskog zastupničkog kluba laburista. Nije li to politički mazohizam? Moglo bi se i tako reći, no, teško je odreći se svoga vlastitog djela, pa makar se ono i izopačilo.