Prava revolucija u znanosti

Dobro uočljive trojke na kraju brojčanih oznaka za ključne, najvažnije godine u životu čovjeka koji je ovaj naš svijet, doslovce, preokrenuo i postavio na glavu, dovoljno su velik i jak izazov (i) za ovu rubriku baš u ovoj, 2013. godini koja se također „štima“ trojkom na mjestu jedinica u svojem broju. Doduše, ta se rubrika, kažu, bavi (i) „sitnicama“, a dotični to nikako niti je bio, niti je sada, ali prema onomu što su on i njegovo učenje doživljavali tijekom stoljeća, njihovo spominjanje ovdje najmanje je čime ih se može uvrijediti i povrijediti. Popustimo, dakle, izazovu pa recimo:
Mikolaj (naški Nikola ) Kopernik bio je – piše u literaturi o njemu – poljski astronom, matematičar i „prvi teoretik heliocentričnoga sustava“. Sve to, a i još koješta drugo o njemu jest točno, ali – takvih je i bilo i ima mnogo pa to samo po sebi nije nešto neobično. Povijesna mu je veličina i značenje u tome što je sve to, naročito ono posljednje, a i još koješta drugo, bio prije ravnih pola tisućljeća, na kraju srednjega vijeka. kojega je „mračnost“ već bila preživljena, i na početku novoga vijeka, kojemu se „svjetlosnost“ ni u najljepšem snu još nije mogla naslućivati.
Rođen je bio u poljskom gradu Toruńu 19. veljače 1473., u obitelji o kojoj se ništa pobliže ne zna, ali kakva je god bila, u desetoj godini ostao je bez nje kao siroče bez roditelja. Srećom, pobrinuo se za njega stric ili ujak, svećenik i kasnije biskup Lucas Waczenrode i omogućio mu solidno obrazovanje i uspješan studij umjetnosti, kanonskoga prava, matematike, astronomije i medicine na sveučilištima najprije u Krakovu, potom od 1496., s jednim kraćim prekidom, do 1505. godine u Bologni, Padovi i Ferrari. Stekavši doktorat iz kanonskoga prava, vratio se u Poljsku i tu je najprije bio liječnik u Lidzborku Warminskom i tajnik spomenutoga biskupa, a taj je svojega nećaka, premda nije bio svećenik, imenovao kanonikom. Time mu je osigurao budućnost i mogućnost da se poslije njegove smrti (1512.) preseli u Frombork i tamo bavi omiljenim znanostima, posebno matematikom i astronomijom. Naročito mu je to omogućavala jedna kula u kojoj je uredio vlastiti opservatorij i tako svoja teoretska razmišljanja, zaključke i spoznaje provjeravao zapažanjima na nebu.
Kao dobar matematičar lako je uočio složenost, nespretnost, pa i netočnost tadašnjeg astronomskog geocentričnog sustava, iz kojih je onda slijedila njegova nepouzdanost u praksi. Ona je posebno dolazila do izražaja otkad je Kristofor Kolumbo 1492. godine – upravo kad je mladi Poljak započinjao svoje studije – otkrio da ima razloga ploviti ne samo držeći se obale, nego i uputiti se preko oceanske pučine s koje se danima i noćima ne vidi drugo nego pod sobom voda i nad sobom nebo sa Suncem i zvijezdama – ako ih ne zastiru oblaci! Možda je i ravnanje po njima skrivilo da je i sam Kolumbo svaki put dobrano „zalutao“ i, doduše, došao u „Indiju“, ali svaki put podaleko od mjesta u kojemu je prije toga bio.
Ako je Kopernik čuo i znao i za ono što se u dalekom svijetu događalo – a nema razloga za sumnju u to da je znao – to mu je samo potvrđivalo vlastite zaključke da nešto s dotadašnjom astronomijom „nije u redu“. A što je god bilo to „ne u redu“, moglo je proizlaziti samo iz temeljne astronomske zasade da je Zemlja središte svijeta i da sve što se u svemiru kreće ili vrti, čini to oko te naše „majčice“ koju nemilosrdno gazimo, gadimo i na druge načine vrijeđamo. (Ostatak te „istine“ sačuvan je u našim svakodnevnim izjavama da Sunce „izlazi“ ili „zalazi“, a ne da mu Zemlja okreće svoje lice ili leđa!)
Kad se još prisjetio da su već stari grčki znanstvenici poput Filolaja i Aristarha (u IV. i III. st. pr. Kr.) Sunce smatrali središtem svijeta, ali da su to zanemarili i u II. stoljeću „naše ere“ preokrenuli u geocentrični sustav Klaudije Ptolemej i njegovi sljedbenici, bio je uvjeren da su točni njegovi računi koji ukazuju na Sunce kao središte svemirskih kretanja. Prvi, još skroman prikaz te svoje nove heliocentrične teorije objavio je između 1510. i 1514. godine u knjižici s (točnim!) naslovom „Raspravica“. Ono što je u njoj tek naznačio, nastavio je ozbiljno razrađivati i znanstveno obrazlagati, pa je tako nastala njegova knjiga „O gibanjima nebeskih tijela“. U njoj je ovaj svijet uistinu „preokrenuo i postavio na glavu“ tvrdnjom i matematičkim dokazima da se ne vrti Sunce oko Zemlje, nego je obrnuto: Zemlja i planeti kruže oko Sunca.
Danas je sve to tako jasno da se ne treba i ovdje baviti time. Zanimljivije je da sam Kopernik u svojoj skromnosti dugo nije htio objaviti svoju knjigu. Tek kad je zbog slaboga zdravlja naslućivao svoj kraj, dopustio je da ju suradnici mu Georg Rheticus i Andreas Ostander izdaju, pa je izašla u Nürnbergu dan prije nego je 24. svibnja 1543. sam umro. U njoj mu je Ostander, „podmetnuo“ nepotpisan predgovor prema kojemu je sve to samo „matematička hipoteza“ a ne i tvrdnja o heliocentričnom sustavu. Tek kad je 1873. godine u Beču bila pronađena kopija njegova, Kopernikova sažetka knjige, pokazala se puna ozbiljnost i značenje njegova rada.

P.S. Zahvaljujući podmetnutom mu predgovoru, a sigurno i njenoj posveti papi Pavlu III., Kopernikova knjiga s uistinu revolucionarnim tvrdnjama prošla je gotovo mirno. Tek kad su otkrića znanstvenika kakvi su bili Galileo Galilei (1564.–1642.), Johann Kepler (1571.-1630.) i drugi, koja su na temelju tvrdnji u njoj Zemlju potiskivala još sigurnije i još dalje iz središta svemira, njegova su djela 1616. godine bila zabranjena. Na kraju je prava znanost ipak pobijedila, pa je, makar mnogo kasnije, 1757. godine, zabrana bila ukinuta.