PREKRŠITELJIMA ZATVOR, LOPOVIMA SLOBODA I UGLED

Može li biti demokracije bez pravde i (nove) pravednosti o kojoj je govorio predsjednik Ivo Josipović? Može li biti demokracije, a da pravosuđe ne funkcionira? Ne može. I zato Hrvatska nije demokratska država. U Hrvatskoj – kao i u mnogim drugim državama – postoji samo privid demokracije. Ponegdje, s vremena na vrijeme, vlast, bilo izvršna, bilo zakonodavna, sudska, inzistira na formi. Sadržaj je i dalje jadan. Niti su saborski zastupnici predstavnici naroda niti je Hrvatski sabor institucija iz koje izviru ovlasti Vlade, a niti sudska vlast djeluje u interesu građanskog društva. Sabor je glasački stroj uglavnom blijedih, isluženih, drugoligaških i političara s debelim putrom na glavi. U Saboru pozicija poslušno diže ruke i za najbedastije zakone i zakone koji štete interesu građana. U Saboru najbrojniji dio papirnate opozicije, HDZ-a, lošom teatarskom manirom glumi ljutog suparnika, a u suštini se slaže s pozicijom. Državno odvjetništvo ganja političke mrtvace, kokošare te one koji smetaju vlasti i moćnicima. Većina lopova, onih iz političkog, gospodarskog i podzemnog establišmenta, slobodno šeće Zagrebom i ostalim hrvatskim gadovima jer imaju u Mladenu Bajiću najvećega prijatelja. I dok hrvatske novinare koji upiru u kriminal i kriminalce čuvaju policajci, Bajića čuva nečinjenje ili, točnije, tetošenje kriminalaca. Umjesto da se vozi u blindiranim kolima, Bajić šeće sam, bez osiguranja. Njegova su sigurnost kriminalci na slobodi.
Genijalni sudac
Horvatović
Da hrvatska država i njezin represivni aparat funkcioniraju naopako i nakaradno dokazuje i sada već alarmantni slučaj bivše glasnogovornice zagrebačke policije Aleksandre Ljuba. Ljuba je u ekspresnom suđenju od suca Županijskog suda Željka Horvatovića osuđena na osam mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, jer je potaknula Miju Vadžića, bivšeg šefa uslužnih djelatnosti na zlouporabu položaja. Dakle, nije Ljuba zloupotrijebila svoj položaj niti je, naravno, Vadžiću na sljepoočnicu pritisnula revolver i natjerala ga da prekrši - ne zakon - već interne policijske akte. Naime, Ljuba je svojoj, od supruga maltretiranoj, prijateljici i njezinoj djeci omogućila ljetovanje u policijskom odmaralištu u Dramlju. A omogućila im je to uz pristanak nečasnog Vadžića, koji je glasnogovornicu instruirao da Vuge prijavi kao svoje rođake. Stvarni troškovi ljetovanja Sandre Vuga, u evidenciji odmarališta zabilježene kao glasnogovorničine sestre, te „nećaka“ i „nećakinje“ iznosili su 8.520 kuna a Ljuba je platila samo 2.470 kuna. Državni proračun je oštećen, oštroumno je i nevjerojatno točno zaključio sudac Horvatović, za 6.040 kuna. Taj je novac, i prije nego što je suđenje započelo, Ljuba vratila. Svejedno je, u odnosu na počinjeno (ne)djelo, drastično kažnjena.
Koga vi to
zavaravate?!
Presuda je sramotna, licemjerna i antihumana. Ona je, zapravo, kontraproduktivna, nepravedna, neprimjerena i u opreci sa sudskom praksom u bespravnoj Hrvatskoj. Sud i sudac su na nezaštićenoj glasnogovornici trenirali strogoću, te tim kukavičkim, mučkim treningom podigli javnost na noge. Gospodo suci, koga vi to zavaravate?! Tisuće, desetke tisuća prevaranata, lopova, ubojica, dilera, zelenaša, političkih postotkaša, tajkuna koji ne plaćaju porez i plaće radnicima te na taj način permanentno oštećuju državni proračun za teške milijarde kuna represivni državni aparat i sudovi tretiraju kao ugledne članove hrvatskoga društva. Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja koja štiti svoje lopove pomnije od spomeničkog blaga ili rijetkih životinjskih vrsta a kokošarima uz medijsku pompu sudi i stavlja ih na stup srama. Radnik koji će otuđiti pet kilograma boje ili – sjetite se toga slučaja – računala (jer mu gazda nije isplatio plaću) završiti će ekspresno na optuženičkoj klupi, a potom i bajbukani, ali će zato njegov gazda ili šef, uz milijun puta veći krimen uživati zaštitu i policije, i suda, i Bajića i – naravno – političkih moćnika. Presuda bivšoj glasnogovornici zagrebačke policije samo je još jedna pravosudna ljaga koja svjedoči da su uistinu u pravu oni koji govore da Hrvatska ne ispunjava uvjete za ulazak u EU.
Neovisnost? Kaj god!
Znate li što je najlicemjernije od svega u čitavoj toj priči? To što bi korumpirani suci zabranili komentare o njihovim skandaloznim presudama. Još je licemjernije to što izvršna vlast, koja i te kako dobro „surađuje“ sa sudovima, grlato brani neovisnost pokvarenih sudaca. Pokvareni su ne samo suci koji oslobađaju ili časte ubojice, dilere, perače love, porezne prevarante i preostale vrste kriminalaca minimalnim kaznama, nego i oni koji predmete drže u ladicama, i oni koji otežu postupke do zastare. A takvih je sudaca mnogo, jako mnogo, previše. Kakav je sudac koji je smanjio kaznu višestrukom prometnom prekršitelju, u konačnici i krivcu za smrt dvije maloljetnice, zbog toga što dolazi iz društveno prihvatljive obitelji?! Što se tom sucu, na kraju, dogodilo? Kakav je sudac koji guranje prsta u guzicu izjednačava s rukovanjem? Kakvi su to suci koji godinama oslobađaju nasilne sinove političkih moćnika u Bjelovaru, Karlovcu, Dubrovniku...?! Jesu li to neovisni suci?! O kakvoj, pobogu, neovisnosti trabunjaju zaštitnici kriminala u sudstvu?! Stotine, ili, točnije; tisuće lopova koji su prali i krali novac u vrijeme Sanaderove autokratske vlasti, stotine i tisuće pripuza koji su taj lopovluk svojom šutnjom poticali i dalje su ugledni građani hrvatskoga društva.
Dovoljna je bila
disciplinska kazna
Stotinu je završilo pred sucima, ali 101 je pušten na slobodu zbog nedostatka dokaza. Iako ni za policijsku glasnogovornicu nije bilo dokaza, sudac joj je odrapio kaznu osam mjeseci zatvora. Povjerovao je jedinom odgovornom, stanovitom Vadžiću, koji je priznao krivnju i nagodio se sa tužiteljstvom. Bi li Ljuba omogućila da njezina, od supruga zlostavljana, prijateljica (a ljetovanje je bilo privremeno sigurno sklonište, što, naravno, ne opravdava prekršaj) ljetuje na račun policije u Dramlju da taj Vadžić to nije dopustio? Ne bi, naravno. Mnogi su pravni stručnjaci ustvrdili da do sudskog postupka, zapravo, nije smjelo ili trebalo doći. Za taj bi prekršaj bila dovoljna, navodi pravni autoritet Emil Havkić, i disciplinska kazna. Koju – uz ovaj naš, hrvatski represivni te pravosudni sustav – ne mogu dobiti ni najveći kriminalci. Njihove su biografije čiste, očišćene od etike, morala i poštenja. Kao i one mnogih hrvatskih sudaca. Da, i ovaj za državu efemeran sudski postupak, ishitren, prenapuhan i u suštini nepravedan, dokazuje da je pravosuđe rak rana hrvatskoga društva. Kakvo je to pravosuđe u kojoj radni sporovi traju desetak godina?! Što ministarstvo pravosuđa čini da se ta praksa iskorijeni? Ništa. Što čini Vlada? Ništa. Što mogu učiniti građani?
Vlast ostaje gluha
Samoorganizirati se, kao što su se samoorganizirali Zagrepčani kako bi se zaštitili od zelenaša, otimača stanova povezanih s odvjetnicima, bilježnicima i sucima. Tek kada su se samoorganizirali i prikupili tisuće dokaza o lopovima koji su im uništili život, policija je započela istragu protiv izvjesnog predvodnika Mira Čalušića. No, taj se kamatar pokušava javnosti predstaviti dobročiniteljem. Ne bih se čudio da suci - završi li ovo kamatarenje na sudu - oštećene osude, a kamataru priskrbe novac zbog duševnih boli. Nije, dakle, samo ekonomija na koljenima, prije nje je posrnula pravna država, utemeljena na korumpiranom pravosuđu. A ono može biti korumpirano jer vlast ne čini ništa da u sudstvu ostanu samo pošteni. Političari s putrom na glavi glume kako je nečinjenje države jedini jamac neovisnog sudstva. Pa i onda kada suci, s predmetima u ladicama ili s presudama od kojih se (čak i nekosatim) diže kosa na glavi, šokiraju javnost. Naravno, u svom tom kukolju, ima i žita, dobrih, poštenih, stručnih, revnih sudaca, sudaca kojima je stalo do prava i pravde, sudaca kojima je stalo do uređenog društva, sudaca kojima je neugodno zbog onog što (ne) rade kolege. Umjesto da razmišlja, raspravlja i donosi zakone kojima bi sudstvo napokon počelo funkcionirati na pravu i pravdi, zakonodavna vlast – potčinjena (što je, naravno, nonsens) izvršnoj vlasti – pere ruke od odgovornosti floskulama: „Mi se ne smijemo miješati u sudstvo!“ A tko se smije miješati?! Je l’ ikad itko doživio da se bilo koja zloćudnost samokorigirala? Po danas važećim zakonima jednom imenovani suci ostaju suci do mirovine, bez obzira na to što rade, kako rade i rade li uopće. Uostalom, prije nekoliko tjedana i negdašnji predsjednik sudačke udruge Vladimir Gredelj javnosti je poslao pismo u kojemu govori – iz prve ruke – o zloćudnosti pravosudnoga sustava. Na sve te vapaje vlast ostaje gluha. Ili ne zna ili ne želi išta činiti.

P.S. Reketarenje je, kažu, najunosniji posao. Stoga je i političko reketarenje posao nad poslovima. Tko koga reketari? Politička većina građane, a politička manjina u toj političkoj većini rekatari koalicijske partnere. HNS je majstor političkog reketarenja. S nikad znatno više od pet posto – a sada između dva i četiri posto – podrške glasača preuzeo je HNS najznačajnije poluge vlasti. U rukama HNS-ovaca su sva važnija državna poduzeća, Čačić vodi gospodarski resor, kontrolira energetiku, ekologiju, promet, nekoliko ministarstava, brojne agencije, postavlja svoje neuspješne, ali poslušne ljude i svako malo zaprijeti – putem kontroliranih medija – SDP-u i Milanoviću. Iako u Zagrebu HNS ne prelazi prag, Čačić prijeti da će – ako se ne dogovore s SDP-om – HNS sam izaći na izbore. Ako zatreba Vesna Pusić će napustiti fotelju ministrice vanjskih poslova i postati kandidatkinja za gradonačelnicu grada Zagreba. Bez ikakvih izgleda da se plasira u drugi krug, a kamoli da pobijedi. Što znači dogovor između HNS-a i SDP-a? Pet puta više mandata i fotelja HNS-ovcima od stvarne političke snage. Od Čačića bi reketarenje trebali učiti čak i reketari iz podzemlja.