Procinkolovo ili Porcijunkulino??

Ne utvaram si: ne spada u povijest, najmanje u onu narodnu i još manje u opću svjetsku, nego samo u podaleku prošlost, i to osobno moju i mojih ne mnogo manje od pedesetak pučkoškolskih suučenika iz istog razreda. No, i pored toga, imam najmanje dvostruk razlog prisjećati se kako nas je starina učitelj - gospodin “u poodmaklim godinama”, ali još “feš ”s jakim prosijedim brčinama i štapom u ruci (zbog reumatizma) te trstikom na katedri (uvijek na dohvatu njegove ruke i spremnom za upotrebu o kojoj se danas ne smije ni misliti, a kamoli govoriti!) te svakako u obvezatnom crnom arbajcmantlinu; kad smo završili četvrti razred, obojica (jasno, pored ostalih koji nisu važni!) u isto smo vrijeme i pomalo teška srca napustili tu školu: ja  radi prijelaza  u gimnaziju, a on zbog odlaska u mirovinu - no, da skratim i ne zastranim: imam, ponavljam, razloga prisjećati se kako nas je taj neosporivi pedagoški autoritet učio (i naučio!), uz ostalo, o pridjevima da su riječi koje označavaju kakvo je, čije je i od čega je nešto, imaju sva tri roda, trovrsni su i kako se, posebno oni posvojni, tvore od imenica različitih rodova. (Nikad u daljnjem školovanju nisam imao poteškoća s tim.)

Sasvim sigurno, podosta prije nego sam na školu uopće pomišljao, zapravo prije nego sam se počeo škole pribojavati jer su nekad odrasli na sitne više nestašluke, nego zloću djece reagirali obećanjima poput: Čekaj samo, čekaj! Buš ti išel v školu, buš tam dobil svoje, buš tam drugač fasoval, budu tebe … i tako dalje i tomu slično, što nije bilo bez svakoga učinka. Već prije toga, dakle, susreo sam se s nečim više nego rijetkim. Bilo je to proščenje: zrihtali su nas ljepše nego inače, jeli smo više i bolje nego inače, i molili smo u crkvi duže nego inače, ali bilo je i koječega drugoga: od ringišpila preko licitara, gvirca, kojekakvih cirkusmahera, drotmandla do - tko bi mogao sve zapamtiti!? Dosta je reći: bilo je Procinkolovo ili procinkolsko proščenje i - sve je (bilo) jasno. Onda sam malo-pomalo čuo za Petrovo, Jurjovo, Rokovo, Jakopovo,  pa Magdalenje, Barbarje, Katarenje, Jelenje, ali i Ivanje, Martinje i njihova proščenja - jasno, u ovim redcima nema mjesta za sve - i  saznao da iza svakoga od njih stoji neki sasvim lako prepoznatljiv svetac. Iza svakoga ili nad svakim, osim - treba li reći? Za Procinkolovo niti je tko pitao, niti je tko odgovarao; samo se ponavljalo jednom godišnje, pa zato nestrpljivo čekalo i dugo spominjalo.

Samo je netko od kateheta u školi nekom zgodom, ne znam zašto, dao nam na znanje da to nije svetac, nego crkvica koju je narod u davnini tako nazvao, ali da je na više načina i iz više razloga vrijedna molitve, pobožnosti, čašćenja itd. Malo čudno, ali ni prvo ni posljednje takvo. Trebalo je ipak još dosta vremena da oni koje zanima podrobnije saznaju ono što piše u literaturi i što pokušavam mjsažetije prenijeti ovamo: 

Porziuncola (čita se Porciunkola) je mjestance kraj Asiza (u Italiji) s crkvicom sv. Marije od Anđela u kojoj je Franjo Asiški 1208. god. doživio obraćenje, u njoj okupljao svoju “manju braću te u njoj umro 4. listopada 1226. i bio pokopan. Papa Honorije III. podijelio je 1216. god. poseban oprost onima koji je 2. kolovoza, na blagdan Gospe od Anđela,  posjete pod posebnim uvjetima (ovdje se ne možemo baviti time), a drugi pape protegnuli su tu povlasticu na sve franjevačke, potom i na sve župne crkve.

Ne znam niti me zanima kako su drugi, ali Čakovčani, po njima i ostali Međimurci, već prije tri i pol stoljeća poslužili su se pravom da od talijanske Rome naprave Rim, od austrijskog Wiena Beč, od mađarskog Budapesta Budimpeštu i još dosta toga takvoga, a da im nitko to ne zamjera niti ih ispravlja, pa su si jednu malu i nepoznatu Porziuncolu - svjesno ili nesvjesno, hotimice ili nehotice?? - također usvojili kao nekakvoga imaginarnoga Procinkola - mnogi još uvijek pitaaju kakši je to svetec! - i po njemu svoj velki svetek, prema svim pravilima svojega jezika, prozvali Procinkolovo i procinkolsko proščenje. Potom je - tristo pedeset godina nitko može izbrisai - bilo praf svima: i onima koji su se njime ponosili i koristili ga, kao i onima koji su ga se sramili i izbjegavali ga, jednako onima koji su ga razvijali i unapređivali, kao i onima koji su ga zabranjivali i nastojali zatrti.

A onda najednom, prije samo nekoliko godina (na prste se mogu izbrojiti!), dođe  nam netko - nećemo o imenima - tko nam kaže A kaj vi,bedačeki,  znate?! Pa odnekud izvlači izvornu Porcijunkulu i pritom niže pogrešku do pogreške koje je teško i nabrojiti: ukida već tri i pol stoljeća udomaćen i sad već prepoznatljivo naš naziv, umjesto da ga čuva kao jednu od osobitosti lokalne i regionalne  kulture; zamjenjuje ga stranim koji, makar ni kriv ni dužan, ipak podsjeća ljude na porciju koja u našoj prošlosti nije bila obrok, recimo, gulaša ili nečega drugoga za prste lizati nego kup  penez za plaćanje - štibre ilitiga poreza (što  baš paše uz proščenje!), i čini to na gramatički neispravan način jer od imenice ženskoga roda, kakva je Porcijunkula, tvori posvojni pridjev nastavcima koji idu na  imenice muškoga roda, pa se umjesto ispravnoga “Porcijunkulino” događa jednako kao kad bi se reklo Andrijov križ, Dragova kuća, vođovo tijelo i slično - što se nijednomu trećeškolcu spomenutoga učitelja nije moglo dogoditi.

P.S. Predlažem da se odreknemo i odričemo svega što nije u skladu s našom pameti, tradicijom i jezikom, pa da nam i dalje ostane naše PROCINKOLOVO  i PROCINKOLSKO PROŠČENJE