Prosvjeta je međimurski kinč

Ovih dana po 29. put održava se nedelišćanska «Međimurska popevka»». Naglasak želim staviti upravo na «održava se» jer je riječ o izuzetnoj respektabilnoj tradiciji koju su stvorili i održali entuzijasti, nedelišćanski slogaši i njihovi općinski čelnici. No, «održala se» ne odnosi se samo na smotru nego, zapravo, na njezin «sadržaj» - popijevku, to jest s obzirom na njezinu vrijednost i na njezine izvođače.
Međimurje nema grandioznih spomenika, ustvrdila je davno M.Gušić, ali zato ima jedan spomenik koji je «aere perennius» - trajniji od mjedi, dakle vječan. To je naša draga međimorska popijevka. Popijevka koju je stoljećima stvarala i pjevala neškolovana duša ali duša koja je prošla i prolazila kroz «životnu školu», trpku i bolnu, da bi sve te čežnje, nade i radosti ispjevala u popijevci, dakle, utisnula u nju sve treptaje svoga melankolična srca. A ona, popijevka, vrijednost je koja traje stoljećima: već tamo od 13. stoljeća postoje zabilježeni podatci o božićnoj narodnoj Narodil nam se Kralj nebeski . Kao provjerenu umjetničku vrijednost potvrdili su je veliki skladatelji: zapisivač Franjo Kuhač još je u 19. stoljeću ustvrdio da su pojedine napjeve međimurskih popijevki posuđivali i Mozart i Beethoven, a Joseph Haydn je za austrijsku himnu Carevka (točnije: «Gott erhälte Franz der Kayser») koncem 18. stoljeća posudio taktove međimurske V jutro rano ja se stanem malo pred zorjom. A među izvođačima dostatan je podatak da je velika Milka Trnina našu popijevku Vehni, vehni fijolica pjevala još 1900. u poznatom njujorškom Metropolitanu te u drugim opernim kućama, od Leipziga do Beča i Moskve! K tome, ta popijevka odigrala je u Trianonu (jasno, ne samo ona) – kad se krojila karta Europe nakon 1.svjetskog rata - i političku, nacionalnu misiju jer je njome pokazano da je Međimurje jezikom i duhom sastavni dio nacionalnog hrvatskog korpusa, što pak je nezaboravna zasluga velikoga međimurskoga sina, akademika Vinka Žganca.
Eto, zbog svega toga «Međimurska popijevka» nam je potrebna, ona treba trajati (kao i «Pesmarica naših mamica» i ostale županijske smotre!), ona je naša osobna iskaznica, naše kulturno blago i naš kinč. Trebali bismo svi mi vidjeti što ta popijevka znači našim Horvatima prek Mure, kad se tamo organizira predsmotra. Iz tih deset pomurskih sela nastupilo je ove godine 17, što skupina što solista, svaki s po dvije popijevke – predsmotra je, dakle, probudila prigušivani, asimilirajući horvatski duh, njegov jezik i osjećaj; mlađi izvođači ne znaju, recimo, govoriti (komunicirati) kajkavski – što je za njih uvijek horvatski – ali ga izvrstno popevaju. Popijevka, dakle, uskrisuje jezik i horvatski duh!
A to se pak samo može dogoditi ako postoje pjevači. O njima bih isto tako želio reći koju, možda malko više «zašpičenu», to jest o našem odnosu prema svima takvima marnim zaljubljenicima i pronositeljima narodne glazbene baštine. U tome prizivam u pomoć stavove Denisa Derka koji je u svojoj kolumni 23.ožujka o.g., pod naslovom «Zar bi Milanović doista ukinuo narodnu glazbu» između ostalog spočitnuo omalovažavajući odnos prema folkloru gdje drugdje nego upravo u Hrvatskom saboru kad je jedan zastupnik pripadnike druge stranke nazvao «folklornom amaterskom skupinom». Derk komentira: «Nitko nije stao u obranu hrvatskog folklora kojeg u ovoj zemlji svatko može šutirati kako god i kada god to poželi. (…) Folklorno amatersko društvo u ovoj je Hrvatskoj postalo sinonim za nešto loše, nedostojno, nepodobno, valjda i politički nekorektno.» Tome se stavu pridružio, nastavlja Derk, i premijer Milanović kad je « u još jednoj svojoj mjesečarskoj izjavi rekao da na televiziju ne mogu važne teme i još velevažnije izjave a mogu ‘pjevačice narodne glazbe’. (…) Premijer poliglot vjerojatno uopće nije svjestan da je uvrijedio onu u osnovi samozatajnu vrstu pjevačica koje se vrlo rijetko pojavljuju na programima čak i javne televizije. (…) Milanović je uvrijedio pjevačice koje se ne razbacuju velikim tantijemima i bijesnim sportskim automobilima koje nemaju i ne žele imati velik politički utjecaj i koje zapravo nema tko braniti. No, uskomešani Milanović misli da ih ima previše u eteru i točka. Možda dekretom i ukine tu opasnu narodnu glazbu koja krade termine zapostavljenim političarima.»
Denis eto, oštro, no s razlogom. Zašto? Zato što je ta opća pojava omalovažavanja sušta istina a glede pak njega podsjećam da je «Večernjakov» kolumnist Čakovčanec, Međimurec, a to znači da u sebi «nosi» međimorsku popevku i da spram nje i njezinih pjevača(ica) gaji duboko poštovanje. A što pak se tiče njegovog navoda tiče o prisustvu narodne glazbe u eteru – za koju predsjednik Vlade misli da je ima previše – tek ovo kao zorna ilustracija: organizatorima smo, članovi Prosudbenog povjerenstva, sugerirali da smotra u Nedelišću napokon – nakon eto skoro trideset godina života – dođe na tv ekrane. Potrudili su se kontaktirati s «odgovornima» na HRT-u; rečeno im je da može ako – plate! Eto, to je zapravo (a na veliku žalost) pravi odnos «etera» prema ne samo glazbenoj nego ukupnoj folklornoj baštini, za koju moderni ljudi «s etera» na početku 21. stoljeća misle da o njoj kao o nečem što je prošlo, nezanimljivo, «ognjištarsko», «provincijalno», dakle apsolutno neatraktivno! Što bi pak značilo da su svi ti zaljubljenici koji ne žale večeri za probe a putovanja za nastupe, da oni žive u nekom 19.stoljeću, kao dokoni popevači koji «nemaju drugoga posla» nego eto, vježbaju popevanje! Mislite li da pretjerujem? Kad bi bar…

P.S. Nešto me još žulja pa moram dodati. Vjerujem da ćete locirati ove stihove:
Curica se popela na drvo,
drvo krivo a ja podvirivo, ili:
Mila majko, alaj sam ti zgodan,
u čem spavam u tome i odam.
A isto tako, da ćete još prije prepoznati i ove stihove (biram ih nasumice):
Kak je teško našo ljubav tajiti,
među trnjem fijolice nabrati.
Brala bi je al’ me bode za roku,
Za kim ginem toga ljubit nemrem jà. Ili:
Rožica sem bila, rožica več nebom,
da mi leto mine jà več cvela nebom.
Zàto komaj čakam lepo protuletje,
kaj me razveseli to čerleno cvetje (itd.).
Zašto sam «suprotstavio» slavonski bećarac i stihove iz međimorske popevke? Zato što bih želio da se ovako, jedno uz drugo, vide umjetničke odlike oba izraza, dakle da ilustriram kako se u druga dva primjera doista radi o umjetnosti riječi! A čemu to? Zato što je pored gange na UNESCO-voj karti kulturne baštine od neki dan i – bećarac! Ali nije i međimorska popevka!
Čast bećarcu, u srcu Slavonije proveo sam pet sveučilištnih (a ratnih) godina, pa sam prema svoj njezinoj ukupnoj baštini, njenom identitetu sentimentalan, ali stihovi bećarca - to su u odnosu na međimorsku popijevku ipak stihovi «s nakrivljenim šeširom»! A zašto ipak UNESCO? Radi se o onome što ili premalo ili stidljivo govorimo kad je riječ o ovom našem falačecu – o famoznoj riječi «lobi» koga Međimurje naprosto – nema»! Ta se činjenica, daklem, ne odnosi samo na gospodarstvo nego eto, i na kulturu. Nedelišćanski slogaši i tu su učinili što se dalo i moglo, lijepo su poslali prijedlog, animirali neke snage u zagrebačkom Institutu, ali, kako se vidi iz predočenog, to očito nije dovoljno. Možda se tako i drugdje funkcionira, no u Hrvatskoj je to očita praksa: Što ima strica i v nebo se dosmica! Pa kad s određenim jalom i nezadovoljstvom govorimo o praksama te vrste u drugim hrvatskim regijama znam reći – tko nam je kriv što i mi ne funkcioniramo tako? I mislim da to i ne bismo trebali razumjeti kao posve negativnu pojavu, jer bi svakome trebao na srcu biti ipak najprije i u prvom redu njegov (širi) zavičaj. Osobito onome tko je u poziciji da ga i posve konkretno afirmira.