Prvih - koliko ti srce želi!

Slučaj ovogodišnjega „49. porcijunkulovoga itd.“ koji implicira tvrdnju da je prvo bilo, navodno, 1964. godine (!), slučajno se poklapa s jednim drugim slučajem starim točno sedamdeset godina. Prema jednom izvještaju vlastima u tadašnjoj NDH, uz „Dane Porcijunkule“ u Čakovcu 1943. godine franjevac o. Bernard (?) Bujanić organizirao je „procesiju za mir“ u kojoj je, uz ostale pjesme u čast Majke Božje, usred mađar(on)ske Csáktornye bila javno pjevana ona s pripjevom „Rajska Djevo, Kraljice Hrvata!“, pa su mu mađarske vlasti „na nekoliko mjeseci zabranile izlazak u grad“. Drugi izvori podataka ne potvrđuju u svemu taj događaj, utoliko više što je o. Bernardin u to vrijeme bio u vojsci, a i kazna mu je smiješna prema onoj kad je o. Vlado Vincek za vrijeme nepredviđenoga (!) pjevanja mađarske himne otišao od oltara pa je još iste večeri bio ekspresno ekspediran preko Drave!
„Slučaj“ je ipak u drugome. Zbog neslaganja s hrvatskim fratrima, gradske vlasti nisu bile u procesiji i na „proščenju“, što je inače bio običaj. Umjesto toga na brzinu su organizirale prvo (i posljednje!) „megyimursko proščenje“ i hodočašće 15. kolovoza 1943. u Bucsuszentlászló u Mađarskoj. Usprkos nazočnosti i biskupa Zadravca, „proščenje“ je završilo tako da su dvojica čakovečkih fratara zaključila: „Nikad više!“
No „slučaj“ je htio da malo prije toga, 1942. godine, novine „Muraköz-Megyimurje“ proglase „Prvo magyarsko proščenje v Csáktornya“. Lani [1941.], kako pišu, „kratko vreme potli oslobodjenja, naši stari magyarski romari još nesu znali, kaj si pak moreju duše okrepiti na porcinkulskom proščenju v Csáktornya. … Moremo sigurno reči, da niti za dobre stare magyarije neje bilo tulko pobožnih romarov na Porcinkulovo v Csáktornya. Cirkva je bila celi den puna, bile su meše, prodeštva i blagoslovi magyarski i megyimurski, saki človek je mogel zvršiti, kaj je Bogu dužen.“
Spominjući „stare magyarske romare“, one iz vremena do 1918. godine, koji su ne samo iz čitavoga Međimurja nego i iz prekomurskih mađarskih krajeva dolazili u Čakovec „duše si okrepiti“, zatim „cirkvu celi den punu“ itd., novine su i nenamjerno potvrdile da nije lako, a niti potrebno tražiti podatak o prvom čakovečkom „proščenju“ u bilo kojem njegovom smislu. Ono je, naime, očito već i „za dobre stare magyarije“, koja je ovdje trajala stoljećima, bila duga i čvrsta tradicija. Među ostalim potvrđuje ju kratak zapis iz 1917. godine da je „2. kolovoza bilo obićno ovdje porcijunkulsko proštenje“, ali zbog rata s „dosta malo Madjara , koji imadu doći iz dosta velike udaljenosti“. Tradicija toga proštenja bila je tako dobro i opće poznata da ju nije trebalo niti spominjati, a ako se to i dogodilo, dovoljno je za nju bilo reći samo „obično“; ostalo – zna se.
A zna se da je nastala iz činjenice da su štovanje asiške Gospe od Anđela i s njim povezane osobitosti (npr., porcijunkulski oprost) kojih drugi redovi nemaju, bitno svojstveni Franjevačkom redu. Stoga nema dvojbe da su taj blagdan proslavila i prva tri-četiri fratra već samo dva-tri mjeseca nakon svojega dolaska u Čakovec prije tri i pol stoljeća. Razumije se, u početku im je slavlje bilo skromno, tek s nekolicinom vjernika, ali kako se glas o tome širio s kraja na kraj Međimurja, pa i izvan njega, tako je i njih bivalo sve više. To se smatralo tako normalnim da su kronike samo izuzetno i više slučajno nego smišljeno bilježile njihove brojeve kao, npr., 1773. godine kad se ispovjedilo „blizu sedam tisuća ljudi“, što je bilo više od deset posto svega međimurskoga pučanstva! Tu tradiciju nisu prekidale nikakve nepogode, najmanje pak udaljenost onoga koji je odlučio tu „zvršiti kaj je Bogu dužen“, kako pišu novine.
No, uz to svakako primarno, iz čega je i proizašlo svako pa i ovo „proščenje“, odmah se pojavilo i ono „sekundarno“: ljudska potreba za hranom i odmorom. Čovjek iz Veščice, Legrada ili Bucsuszentlászlóa, koji je do Čakovca dobar broj sati pješačio ili „se drndal“ na kolima, teško se odmah nakon obavljene pobožnosti odlučio na povratak, pogotovo kad su mu vlasti na dan poslije proščenja „podmetnule“ veliki, čak i „državni“ sajam, a on je na njemu htio – za što već sajmovi jesu. Uz to pak sekundarno lako se nametnulo i „tercijarno“: najprije malo razonode pa onda sve više zabave, nerijetko uistinu trećerazredne, tamo u nekoj sporednoj ulici ili sasvim izvan naselja. Nametnulo se „proščenju“ toliko da danas ta riječ više podsjeća na sve drugo, samo ne na ono prvo i pravo, na hodočašće i oproštenje, pogotovo kod onih koji ne razumiju i ne priznaju nijedno od toga dvoga.
No, ni preko toga „tercijarnoga“ i sporednoga ne treba olako prijeći. Naime, „što se štel mulatovati na Procinkulovo v Csáktornya,“ kako su u nastavku pisale novine, nije morao čekati još dvadeset i koju godinu da mu to netko kao pojedinac ili zajednica organizira – još k tomu pred crkvenim vratima i usred mjesta, tako da smeta onima koji se ne žele „mulatovati“, a imaju pravo ili potrebu na sabranost i ozbiljnost te prije svega na dnevni, a pogotovo na noćni mir.
Tko se, dakle, htio zabavljati, već je „se našel. Poleg Trnave [danas Ulica V. Morandinija i produženje preko rotora u Ulicu S. Radića do nekadašnjega sajmišta] je tak zgledalo, kak da bi bili v Budapeštu. Sedem ringlšpilov, babke strelati [lutke gađati loptama], karike [kolute] hitati na nože, bicikl se v luftu ležečki pelal, dugi red pečenjarov i sega drugoga je bilo dost.“
Kad je, dakle, kakvo, a i gdje bilo zapravo prvo „čakosko Procinkulovo“ – treba li ponavljati?

P.S. Uza spomenuta Procinkulova 1943. i 1942., vrijedi podsjetiti i na ono 1941.: baš uoči proščenja svim nemeđimurskim Hrvatima bilo je priopćeno da ne mogu ostati ovdje. I što drugo onda, nego – „put pod noge“!