Recept koji ne treba slijediti

„Tko doma ne sidi i ne haje truda, po svitu taj vidi i nauči svih čuda“ – napisao je Marin Držić u Tireni. I doista, putujući svijetom – a bio sam na svim kontinentima – nagledao sam se svakojakih čuda te, utvaram, ponešto i naučio. Osamdesetih prošloga stoljeća s daleko sam većim žarom pakirao kovčege za, primjerice, Austarliju, za Novi Zeland, za sjevernu ili južnu Afriku, za južnu ili sjevernu Ameriku, gotovo sve europske i neke azijske zemlje. S putovanja sam donosio pregršt fotografija i marno pisao dnevnike u raznim novinama. Najzanimljivije putovanje bilo je ono iz glavnog kolumbijskog grada Bogote na Karibe. Prvo karipsko odredište bila je Kartagena u kojoj je sniman čuveni film Roberta Zemeckisa Zeleni dijamant s Michaelom Douglasom i Katheleen Turner u glavnim ulogama. Kako baš i nisam imao novca, a na Karibima sam želio biti najmanje tjedan dana, uputio sam se (u društvu s Jasenom Bokom iz Slobodne Dalmacije) u potragu za jeftinim avionom. Povratna avionska karta Bogota-Kartagena-Bogota koštala je sto dolara. Koliko para, toliko muzike. Iako sam znao da se neću voziti boingom, unutrašnjost me aviona ipak iznenadila. Neugodno. Nakon što sam sjeo i nakanio se nasloniti, rukohvat je pao. Podigao sam ga i pokušao namjestiti. Uzaludno.

Soba od 20 dolara

Svi putnici osim nas dvojice bili su mestici (pretežito lokalno stanovništvo), natovareni zavežljajima te pokojim kavezom s kokošima. Njih oronulost aviona nije zabrinjavala. Razgovarali su glasno i potpuno opušteno. Kao da su na pijaci. Ta mi je njihova zaigranost potisnula strah od letenja avionom u koji se u Zagrebu ne bih ukrcao ni za kakav novac. Pa, ipak, let od Bogote smještene na platou planinskog masiva Anda, na 2.640 metara nadmorske visine, što je – iza bolivijskog La Paza i ekvadorskog Quita – treći najviši grad na svijetu, do živopisne Kartagene bio je ugodan. Smjestio sam se u hotel u kojemu je noćenje u dvokrevetnoj sobi stajalo 20 dolara. Možete si zamisliti kakva je to soba bila?! Prva nije imala dasku na WC školjki. U drugoj, jasno - neklimatiziranoj, nije se dao otvoriti prozor, a u trećoj se nisu mogla zaključati vrata. Četvrta je bila najmanje loš izbor. Sve dok se nisam počeo tuširati. Čim sam odvrnuo slavinu, tuš je, zajedno s mlazom vode, iskočio iz zida. Nije bilo tuša, ali je bilo vode. Izravno iz zida. Putovnice smo dali zaključati u sef, a u grad smo ponijeli fotokopije. Nakon putovanja po otocima i odličnih voćnih obroka, nakanili smo se vratiti u Bogotu. U zakazano vrijeme leta na malome aerodromu nije bilo gotovo nikog.

Izrael je drukčiji

Nakon što se debelo iza naznačenog polaska aviona za Bogotu ipak pojavila službenica na šalteru, poliglot Boko išao se raspitati što je s našim letom. „Što ti je službenica rekla“ – pitao sam ga – „Ne znam, govori lokalnim jezikom koji ne razumijem“. Odlučili smo čekati. Nešto će se već dogoditi. Tri sata nakon zakazanog leta, jedan je službenik, megafonom, pozivao putnike da se ukrcaju na let – tu riječ smo jedinu razabrali - za Bogotu. I kada smo se ukrcali, u društvu tek pet, šest putnika, čekali smo četrdesetak minuta. Napokon smo poletjeli, ali ne za Bogotu, već za Medellin, grad u čitavome svijetu poznat kao središte kokainskih kartela. Stjuardesa nam je pojasnila da kasnimo zato što nije bilo dovoljno putnika da bi se agenciji isplatio let te da slijećemo u Medellinu kako bismo pokupili još nekoliko putnika. Ali smo zbog uviđavnosti (kao da nam je išta drugo i preostalo) dobili dvije večere. Jednu prije dolaska u Medellin, a drugu nakon što smo iz Medellina poletjeli u Bogotu. U koju smo stigli pred jutro, a već smo oko 12 sati imali let za Europu. Samo o dogodovštinama s toga puta mogao bih napisati knjižicu sa stotinjak stranica. Jedina zemlja koja me doista osupnula, zemlja koja je po svemu drukčija od ostatka svijeta, jest Izrael. Tamo sam se doista oduševljavao i – doslovce – plakao. I to u Yad VaShemu, memorijalnom muzeju holokausta, u Dječjoj dvorani, spomeniku milijun i pol ubijene nevine djece.

Dolazak u Batumi

Naravno, među najupečatljivijim putovanjima su i ona u egzotične zemlje, zemlje u koje vas put nanese slučajno ili, kao mene prije desetak dana – poslovno. Četiri dana sam bio – u svojstvu voditelja Izaslanstva Hrvatskog sabora u Parlamentarnoj skupštini OESS-a – u Gruziji, od Hrvatske i po broju stanovnika, i po površini nešto većoj zemlji smještenoj na istočnoj obali Crnoga mora s jedne strane te okruženoj Rusijom, Azerbajdžanom, Armenjiom i Turskom. Iz Zagreba sam putovao do Beča redovnom linijom, a od Beča, gdje se skupila velika većina šefova europskih izaslanstava u Parlamentarnoj skupštini OESS-a, promatrači iz SAD, Japana, Kanade i još nekih izvaneuropskih zemalja, da bi svi skupa čarterom krenuli za Batumi (na turskom – luka), smještenom na jugu Gruzije, nekoliko kilometara do Turske granice. Nakon tri sata ugodnoga leta, stigli smo u – kako su nam idućih dana pojašnjavali domaćini – buduće moderno turističko središte Azijaca i Europljana, u četvrti po veličini gruzijski grad Batumi. Vozeći se s omanjeg aerodroma do hotela Radisson, odnosno Sheratona, opazili smo da je Batumi veliko gradilište. Uz obalu Crnoga mora niče nekoliko velikih hotela, a jedan od njih gradi i američki biznismen Donald Trump. Radisson, sav u staklu, izvana izgleda moderno.

Mješavina irskog i ruskog

Bussines apartman, veličine šezdesetak metara četvornih, moderno je namješten, s dva velika televizora. Na pisaćemu stolu pismo je dobrodošlice, ispisano, naravno, rukom, a odmah do pisma voće i voda. U prostranim ormarima je, naravno, glačalo s daskom za glačanje koje će – odmah po raspremanju – biti iskorišteno. Treba za prijem kod šefa Autonomne Republike Ajara ispeglati košulju. Prijem dobrodošlice organiziran je u ogromnom vrtu dvorca Gonio. U središtu vrta je velika, natkrivena terasa okružena s tri po pedesetak metara udaljene pozornice na kojima se naizmjence odvijaju programi - red pjesme, dobre, nalik na naše klapske, i red plesa, mješavine ruskog i irskog. Do natkrivene terase dolazi se lijepo uređenom stazom pokraj koje su postolja, a na njima živi „spomenici“.
Upoznajem se s domaćinom Levanom Varshalomidzeom i mnoštvom kolega, šefova izaslanstava. Trpeza je bogata i raznolika - od odličnih peciva i kruhova, mesa, umaka, voća i kolača, do dionizijskog (crnog) vina kojemu jedino može konkurirati njihov konjak. Umorne nas pod policijskom pratnjom voze u hotel(e). U sobi prvo neugodno iznenađenje - temperatura je iznad 25. Imaju, kažu na recepciji, problema s klimom. Pretražujem ima li na ogromnim staklenim plohama kakav prozor. Ne pronalazim ga.

Mokra priča

U kupaonici od petnaestak četvornih metara velika je masažna kada te, posebno, prostrana tuš kabina. Nakon izlaska iz zatvorene tuš kabine zagazio sam u – vodu. Da ne povjeruješ - novo i moderno, s dizajnerskim pločicama a – pušta. Ali, pobogu, ne treba biti sitničav. U noći se voda ipak „povlači“, ali ujutro ista, mokra priča. Trudim se ne zakasniti (što mi, ruku na srce, rijetko i uspijeva) i zato sam pred liftom deset minuta prije polaska autobusa za Sheraton. No, lift u Radissonu vozi rjeđe i sporije čak i od zagrebačkog tramvaja. Ipak kasnim, ali kasne i kolege iz drugih zemalja. Pitamo na recepciji što je s liftovima?! Jedan je u potpunosti izvan pogona, drugi je malčice neposlušan, a treći spor. Bit će popravljeno kad se vratimo iz Sheratona. „A klima?“ – pitamo. „I klima, naravno“ – čvrsto je u obećanju hotelsko osoblje. U Sheratonu proljetna ekonomska konferencija počinje u deset sati. Nakon pozdravnih govora, u vrijeme prvog izlaganja, u dvoranu je ušao predsjednik Gruzije Mikheil Saakashvili. Jedini govori, tečnim engleskim, za posebnom govornicom. A riječi koje izgovara odjekuju mi i danas. Gruzija je, uvjerava nas Saakashvili, u stalnome usponu. Iskorijenili smo korupciju koja danas iznosi – hvali se predsjednik – 0,2 posto.

Predsjednikovo pretjerivanje

Nema gladi, nema siromaštva, ali ima – investicija. Kada je došao na vlast, otpustio je sve ljude u represivnom aparatu – vojsci, policiji, tajnim službama... – te 99 posto radnika u javnim službama. I tko je zaposlen umjesto njih? Oni koji nisu radili u vrijeme u kojem je Gruzija bila samo jedna od zemalja Sovjetskoga Saveza. Danas u policiji, carini i državnim te lokalnim službama rade svi predsjednikovi ljudi koji nisu, tvrdi Saakashvili, korumpirani. Osim što je njegovim dolaskom na vlast baš sve reformirano i baš je sve preporođeno, on i njegova partija s apsolutnom vlašću čine sve kako bi najmanje 80 posto Gruzijaca govorilo engleski. Kada izgradimo sve hotele, u Gruziju će nahrupiti milijun Rusa! – optimističan je predsjednik države. U vrijeme ručka s kolegama i kolegicama iz Srbije te Bosne i Hercegovine komentiramo Saakashvilijeve riječi. Zaključujemo da ako u Gruziju dođe milijun Rusa. Oni neće doći plandovati, odmarati se, nego će doći ne u šarenim, cvjetičastim košuljama i kupaćim gaćicama, već s oružjem. I neće se tako skoro vratiti u Rusiju. Provjeravamo je li stvarnost barem nalik predsjednikovim pričama. No, tražeći robnu kuću ili neki veći market, suočavamo se s činjenicom da je jedini jezik kojim se možemo s građanima Batumija sporazumjeti – ruski. Nema u Batumiju robne kuće – tumače susretljivi Gruzijci. A gdje onda možemo kupiti putnu torbu (koja nam treba kako bismo mogli u Zagreb donijeti nekoliko boca vina)? Na bazaru. Obilazimo grad i opažamo da su gotovo svi nogostupi u Batumiju raskopani. Mnogo je započetih, a onda napuštenih gradnji. U malim buticima roba je jednako skupa kao i u Zagrebu, a to znači da ju može kupovati samo povlašteni dio Gruzijaca, onih koji su bliski Saakashviliju. Vrlo je zanimljiv, jedinstven javni prijevoz - po gradu jurcaju kombiji koji kupe ljude uz cestu. Ali ne na stanicama, jer stanica nema. Kada opazite kombi, mahnete mu i uđete u njega. Kartu plaćate kada izlazite. A izaći možete gdje god želite. U gradu od dvjestotinjak tisuća ljudi malo je semafora, a još manje onih koji rade. Ceste nisu, naravno, obilježene linijama. U dva traka vozači stvore četiri kolone. Iz gungula na raskršćima vozila izlaze neokrnjena. Iako se svi guraju, pretiču bez žmigavca, prelaze na drugu stranu ceste, nitko ne pretjeruje s trubom i malo tko se nervira. Drugu smo večer u novom Art centru odgledali sjajnu priredbu s plesačima koji se u virtuoznosti mogu mjeriti s onima Michaela Flatleyja, a „klapski“ pjevači s vrhunskim opernim. Osim tog koncerta, raskopanih ulica i živopisnog Bazara, u dubokom sjećanju ostat će mi brojni vodoskoci, spomenici te osvijetljene, ali osušene palme. U jesen se vraćamo u Gruziju, ovaj put u glavni grad Tbilisi, kao OESS-ovi promatrači na izborima. Prije toga nas čeka drugi krug izbora za srbijanskog predsjednika, susret hrvatske i talijanske delegacije u Sanremu te u srpnju godišnja skupština OESS-a na kojoj se bira novi predsjednik.

P.S. Ovo pismo pišem u noći s četvrtka na petak (zbog puta u Beograd), tako da ne znam što će se dogoditi na HDZ-ovim izborima. No, ma tko god pobijedio, agonija u toj nekad najvećoj stranci nastavit će se. Zašto? Zato što će se novi predsjednik (ili predsjednica) baviti čišćenjem (neuspjelih) protukandidata i njihovih ljudi koji su se počastili s previše uvreda da bi mogli mirno nastaviti sa suradnjom. Pobjednik će čistiti, a pobijeđeni će biti očišćeni. To s demokratskim izborima nema ama baš nikakve veze.