REGIONALIZACIJA

U Zadru je prije desetak dana (14. listopada) održana 13. sjednica Izvršnog odbora Hrvatske zajednice županija. Na njoj je predstavljena studija Ekonomskog instituta iz Zagreba “Analitičke podloge za učinkovitu decentralizaciju u Hrvatskoj” koja, između ostalog, predviđa teritorijalnu podjelu Hrvatske na sedam regija.
Studiju je naručila sama Hrvatska zajednica županija kao polazište za početak rasprave o ovom pitanju, a samoj prezentaciji, uz župane, prisustvovali su i predstavnici Ministarstva uprave, saborskog Odbora za lokalnu i područnu samoupravu te Odbora za regionalni razvoj, šumarstvo i vodno gospodarstvo.
To nam govori da je ova studija, već u početku, izazvala veliku pažnju u stručnim i političkim krugovima i da će biti i te kako važan doprinos u raspravi o budućem regionalnom ustroju i decentralizaciji RH. Dakle, ova studija predviđa podjelu Hrvatske u sedam regija:
Regija Dalmacija sastavljena je od 4 županije: Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske.
Regija Lika sastoji se od Ličko-senjske županije. Regija Istra, Primorje i Gorski kotar sastoji se od 2 županije: Istarske i Primorsko-goranske. Regija Slavonija sastoji se od 4 županije: Brodsko-posavske, Osječko-baranjske, Požeško -slavonske i Vukovarsko-srijemske. Regija Sjeverozapadna i središnja Hrvatska sastavljena je od 4 županije: Krapinsko-zagorske, Varaždinske, Karlovačke i Sisačko-moslavačke. Zagrebačka regija sastoji se od Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Regija Međimurje, Podravina i Zapadna Slavonija sastavljena je od 4 županije: Koprivničko-križevačke, Bjelovarsko-bilogorske, Virovitičko-podravske i Međimurske(!?). (Može se očekivati da bi se ovakva regija nazvala Podravska, a sjedište bi joj moglo biti u najvećem gradu - Bjelovaru.)
Ovo je, dakle, jedna od mogućih varijanti podjele Hrvatske na regije, pri čemu se može pretpostaviti da bi te regije preuzele ulogu sadašnjih županija. Već duže vrijeme u javnost se plasiraju slični prijedlozi o podjeli Hrvatske na pet, šest ili sedam regija, što mi u Međimurju pratimo uvijek s velikom pažnjom, ali i sa zebnjom, zabrinuti mogućnošću da bi Međimurje moglo ostati bez statusa županije-regije, tj. da postane dijelom neke veće regije sa sjedištem izvan Međimurja.
Kao što je vidljivo, to se ovom studijom upravo i predlaže, ali na jedan apsurdan način, ne vrednujući ni povijesne, ni geografske, ni kulturne, ni gospodarske osobitosti Međimurja, pa i nekih drugih regija. A isto tako ne vrednujući, što je posebno bitno, ni mišljenje stanovnika. Nitko nas Međimurce još nije pitao:
Hoćete li samostalnu Međimursku županiju-regiju? Hoćete li da Međimurje postane dijelom neke druge regije? Prije svake teritorijalne podjele na regije, treba svakako održati referendum kako bi građani mogli odgovoriti na ovakva pitanja. (Kao što su to napravili naši susjedi Slovenci.) S obzirom na sudbinu nekih drugih referenduma u Hrvatskoj, teško je očekivati da će se održati referendum o ovom pitanju, ali sam siguran da će Međimurci naći način da iskažu stav o ovom pitanju.
Već sam u svojim ranijim kolumnama obrazlagao potrebu da Međimurje očuva status županije-regije, ističući da je iz prošlosti Međimurja vidljivo da Međimuje to više napreduje onda kada samostalno raspolaže i upravlja sa što većim dijelom financijskih sredstava i vrijednostima koje se ostvaruju i nalaze na njegovom području. Ukoliko bi Međimurje postalo dijelom neke veće regije, kao najmanja cjelina imalo bi i najmanji utjecaj na razvoj i raspodjelu sredstava te šire regije.
Zbog toga se ne smije dogoditi da, pogotovo ne u tišini i preko noći, ostanemo bez županije, kao što upravo ostajemo bez sjedišta Županijskog suda i Županijskog državnog odvjetništva koji će stolovati u Varaždinu i koji, u našoj - još uvijek postojećoj županiji, dobivaju status općinskog suda i općinskog državnog odvjetništva. Sudbena vlast je, izgleda, napravila prvi konkretan korak k budućoj regionalizaciji Hrvatske.

P.S. Siguran sam da Međimurci ne žele postati (slikovito rečeno) ni Podravci, ni Zagorci, i ne žele sjedište svoje regije imati ni u Bjelovaru, ni u Varaždinu, već u Čakovcu. Nadam se da će se, što prije, otvoriti rasprava o budućoj regionalizaciji i decentralizaciji Hrvatske, i to na svim razinama, a ne samo u političkim kabinetima i znanstvenim laboratorijima. Svima onima koji kreiraju različite prijedloge regionalnih podjela možemo savjetovati da u tom poslu koriste što više kriterija: i povijesni, i kulturni, i gospodarski, i geografski..., ali da posebno obrate pažnju i na stavove ljudi koji žive na određenom prostoru i koji imaju jednako razvijen i domovinski i zavičajni osjećaj.