Rekordno ekspresni izbori

Danas je već odavno poznato kad će biti sljedeći izbori za zastupnike u Saboru te za članove županijskih skupština i općinskih vijeća, pa su i političke stranke i zainteresirani pojedinci jednako tako odavno ušli u otvorenu, ponekad i ponegdje manje ili više žestoku i nepošte(d)nu borbu za osvajanje kojega mjesta u nekom tijelu na bilo kojoj razini vlasti ili uprave. No, nije uvijek bilo tako: i u nedavnoj našoj prošlosti dogodilo se da je trebalo u tome smislu reagirati „brže nego brzo“. Evo slučaja staroga upravo dvadeset godina.
Time što je Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske 29. prosinca 1992. donio, a odmah sljedećega dana predsjednik Republike proglasio i „Narodne novine“ objavile prvi „Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj“ bilo je obavljeno samo pola posla na administrativnom ili upravno-pravnom ustrojstvu samostalne i suverene države, kakvom je Hrvatska već bila priznata u svijetu. Razumije se da su politiku opstanka i napretka novoustrojenih teritorijalnih jedinica morala provoditi nova predstavnička i izvršna tijela lokalne samouprave. Njih pak je tek trebalo izabrati i uspostaviti prema „Zakonu o lokalnoj samoupravi i upravi“ donesenom usporedno s onim prvim ovdje spomenutim, onim „o područjima“ itd..
No, za potpuno ustrojstvo županija bio je predviđen krajnji rok od šest mjeseci, pa je vremena zapravo bilo malo. Stoga su predsjednik i Vlada Republike Hrvatske odmah raspisali izbore – prvi za zastupnike u Saboru, druga za članove općinskih odnosno gradskih vijeća i županijskih skupština. Prema njihovim odlukama – bez obzira na mogućnost i potrebu međusobnog dogovaranja i usuglašavanja, svaki od njih odlučuje samostalno – za glasovanje o svemu tomu bio je određen rekordno kratak rok od svega mjesec dana. Bila je to nedjelja, 7. veljače 1993.
Opće zadovoljstvo, s kojim su Međimurci prihvatili vijest da je njihov kraj (napokon!) izjednačen s ostalim hrvatskim krajevima time što je dobio status punopravne županije, djelomično je i ponegdje bilo pomućeno negodovanjem zbog broja i rasporeda teritorijalnih jedinica nižega reda, tj. općina u njihovoj „XX. Županiji Međimurskoj sa sjedištem u Čakovcu“. Negodovanje je dijelom bilo i razumljivo jer je bilo više nego jasno da je Županija Međimurska tek u posljednji čas „ipak“ bila unesena u popis sebi jednakih jedinica. Za obična čovjeka – onoga koji gleda samo činjenice i njihove učinke, a ne zanimaju ga mnogo ni razlozi ni povodi za njih – to znači da se zamalo dogodilo da taj kraj u upravnom, a potom i u svakom drugom smislu opet bude „prikrpljen“ i „podređen“ nekom svom „ovakvom ili onakvom“ susjedu „s ove ili one strane svijeta“, a ne treba posebno naglašavati što onda to može značiti i kakve posljedice imati.
Nasreću, to se u ovome slučaju nije dogodilo, ali i unutar onoga što se jest dogodilo bilo je ne malih odstupanja od uobičajenoga i očekivanoga koja su za mnoge bila neugodna iznenađenja. Bili su to, na primjer, broj gradova i općina te njihov teritorijalni raspored i obuhvat naselja. Međimurje je tada imalo jedan grad, Čakovec, i sedamnaest općina s ukupno 125 naselja. Danas su gradovi i Prelog i Mursko Središče, osim njih postoje 22 općine, a i broj samostalnih naselja povećan je na 131, pa se već iz tih brojeva vidi razlika. Uzmu li se k tomu u obzir i pojedinosti kao što je, primjerice, da su Sveta Marija i Donji Mihaljevec bili priključeni Kotoribi, a put između njih vodi kroz Općinu Donji Vidovec, da je sadašnja Općina Gornji Mihaljevec kompletno bila pripojena Štrigovi, da Preloga nema u popisu naselja, ali mu općina presijeca Međimurje od Drave do Mure, da je Vratišinec bio i naselje u Općini Mursko Središče i općina svojega imena sa šest naselja, i tomu slično, onda su razumljiva mjestimična nezadovoljstva, negodovanja, prosvjedi, pa i prijetnje „bojkotom“ izbora.
Nasreću, prevladao je razum, bila su nađena kompromisna rješenja i takve se krajnosti nisu dogodile, nego je usprkos kratkim rokovima i brzini događanja izborna procedura protekla u željenom redu i očekivanom vremenu. Političke su stranke, a nije ih bilo malo, samostalno ili u koalicijama istaknule za Županijski dom Sabora pet i za Županijsku skupštinu šest kandidatskih lista, a za ovu bilo je i pojedinačnih kandidata. Jednako se tako i za Gradsko vijeće Čakovca i za pojedina općinska vijeća pojavilo po nekoliko lista i pojedinaca, pa je onda ne baš jednostavnom kombinacijom većinskog i proporcionalnog izbornog sustava bio biran i izabran predviđeni broj vijećnika.
U takvim okolnostima izbori su 7. veljače 1993. protekli u redu. Na 199 birališta izašla su 64.444 glasača, što je bilo 71,7 posto svih birača, a nigdje i nijedna lista nije dobila apsolutnu većinu. U Sabor su otišla dva kandidata koalicije HSLS/HNS i jedan HDZ-a, a slični su odnosi bili i u Županijskoj skupštini te u većini općinskih vijeća. Tada još jedini međimurski tjednik nazvao je rezultate izbora „pobjedom lijevog centra“, a svaka je stranka o njima imala svoje mišljenje, ali ih, koliko je poznato, do sljedećih izbora nije pokušala službeno osporiti.

P.S. Premda ima i drugih stvari o kojima treba i vrijedi pisati, makar i u ovakvomu „post-scriptumu“, i tako ih oteti već sutrašnjem zaboravu, nemoguće je u ovome času i na ovome mjestu ne spomenuti snijeg. On je prošloga tjedna iznenadio naš kraj, i to ne samo njegove stanovnike koji bez krupnoga razloga nisu izlazili iz svojih toplih domova, a i to samo zakukuljeni tako da ne znaš s kim si se sreo jer mu ni glasa ispod bunde ne prepoznaješ. Iznenadio je i „službe“ kojima je dužnost i posao osiguravati prometnu pokretljivost i osoba i vozila, najviše pak, čini se, „maškore“ baš na njihov „svetek“, na sam „fašnik“. Ali, kako su stari govorili, „negda mora i tak biti; drugač nej znali kak nam je lepo i dobro“!