SDP je socijalna i liberalna stranka! Novi HSLS!

Po čemu je gospođa Nevenka Jurak postala poznata? Prvo po lažima kojima je častila hrvatsku javnost, a potom po priznanju da je zbog osobne koristi, koristi Mladena Barišića i njegovih stranačkih šefova prala prljavi novac. Nakon što su mediji provalili da je Jurakičina nepoznata, autsajderska Fimi-Medija od državnih tvrtki dobivala milijunske poslove te da su cijene za izvršene poslove višestruko napuhane, N. Jurak glumila je uspješnu poslovnu ženu. „Nitko mi ništa nije poklonio, sve sam zaradila svojim umom, originalnim idejama i marnim radom“ - pokušavala nas je zavesti u marketing zalutala Jurakica. Vrlo brzo ispostavilo se da je ta gospođa u zrelim godinama bila puka peračica kuna i eura. Čak je i loše prala. Kao što je loše i lagala. Kao što je – uostalom – bila i loš sudrug u kriminalnom lancu sve samih krupnih HDZ-ovih riba na čelu s kapitalcem, somom, Sanaderom. Karike u kriminalnom lancu bili su uz bivšega premijera ministri poput Ivice Kirina ili Božidara Kalmete, šefovi javnih poduzeća, šefovi fondova i koječeg drugog. Plaćali smo i još dugo ćemo plaćati skupu struju, skup plin, skup benzin, skupe telefonske impulse, najskuplji internet u Europi, skupu hranu, skupu vodu (višestruko skuplju čak i od plina) jer je državno-menadžerski vrh bjesomučno krao i otimao.

Rošinovo uprknuće

U tom šestogodišnjem periodu Sanaderove vladavine nije bilo nevinih. Bilo je naivnih, ali nevinih nije bilo. S bahatošću i nezajažljivošću u trošenju, prijevarama, otimanju i lopovluku hrvatske političko-gospodarske mafije mogu se mjeriti jedino s tronova skinuti bliskoistočni, sjevernoafrički i južnoamerički diktatori. Milijarde su opljačkali ili potrošili moćnici koji se i dalje lažno predstavljaju hrvatskim domoljubima. Dio te kamarile skupio se prošloga tjedna u zagrebačkom Novinarskom domu na promociji knjige lascivnih pjesama Jerka Rošina pod naslovom „Uprknuće“ (od prkna – uprknuće, od guza - uguzivanje). Rošin se pjesmama izrugivao sličnima sebi jer je i sam poznat po uguzivanju ili uprknuću. Naročito Ivi Sanaderu kojega je svojedobno nazvao „pametnijim od Isusa“. Zašto? Ne bez vraga. Pa Jerko Rošin nikada ne bi završio u saborskim klupama da mu to mjesto nije osigurao „pametniji od Isusa“, nikada ne bi ni primirisao masno (pre)plaćenim poslovima u arhitekturi i arhitektonskom planiranju da nije bilo moćnog Sanadera. U Rošinovom je uguzivanju uživao i Luka Bebić koji nikada ne bi postao predsjednik Sabora da ga na to mjesto nije postavio Ivo Sanader (a HDZ-ovci su, kao vješti politički klimavci u parlamentu, autokraciju „demokratizirali“).

Sve je čisto

Uz Vinka Mladinea, također osumnjičenog za višemilijunske makinacije u Fondu za zaštitu okoliša, pritvorenog, pa (valjda – privremeno) puštenog, Berislava Rončevića, nepravomoćno osuđenog Sanaderovog ministra obrane (također za pranje novca) u (auto)biografskim pjesmama o uguzivanju uživao je i Stjepan Fiolić, negdašnji nezamijećen saborski zastupnik, poznatiji kao mesar i sponzor HDZ-a. Koji je Fioliću vraćao višestruko. I Fiolić će, sudeći po otkrićima istražitelja, uskoro postati osumnjičenik. Naime, mesarski je tajkun u travnju 2009. godine prodao zgradu u Planinskoj ulici u Zagrebu za 6,8 milijuna eura, ili 2.500 eura po četvornome metru. Mjesec dana poslije hrvatska Vlada istu je tu zgradu od 2.700 metara četvornih kupila od Hypa za 11,1 milijun eura, ili nevjerojatnih četiri tisuće sto eura po metru. Je li Vlada trebala tu Fiolićevu zgradu? Nije. Zgrada još uvijek zjapi prazna. Iako u svome vlasništvu ima zgrada na bacanje, hrvatska država na kupovinu i najam prostora troši stotine milijuna kuna. Što je – nema dvojbe – još jedna od ozakonjenih pljački. Što na sve to kaže Fiolić? Za njega su tvrdnje o istrazi gluposti. Zato što je sve čisto. Pošteno.

S olovkom u ruci...

To je, kada su je uhvatili s rukama do lakata umočenim u pekmez, tvrdila i Nevenka Jurak. Nevin je i Ivo Sanader. Nevin je i Rončević. Nevin je i Vinko Mladineo. Nevina je, naravno, i Jadranka Kosor. A otkud sada i ona u tom društvu? Na „Uprknuću“ su, istina, bili sve sami Kosoričini neprijatelji, ali svi oni imaju s njom i te kako čvrste veze. J. Kosor je bila Snaderova desna ruka, zapisničarka, kako su je – po javnom svjedočenju na onoj komediji od HDZ-ova saborovanja prije dvije i pol godine – zvali dečki iz stranačkog i državnog vrha. A zapisničarka je imala – naravno – olovku u ruci. Pa je često potpisivala inkriminirane ugovore. Čak i ovaj o kupovini Fiolićeve zgrade od Hypa koji je upetljan u previše afera da bi mogao u razotkrivanju kriminala proći neokrznuto. Kada su je novinari pitali zbog čega je potpisala sumnjivu kupovinu zgrade, J. Kosor se vadila na Državno odvjetništvo koje je, rekla je, dalo pozitivno mišljenje o još jednom – ispostavit će se vrlo brzo – kriminalu na najvišemu vrhu. Međutim, oglasio se i Bajićev ured iz kojega poručuju da Vlada nije od njih zatražila mišljenje o kupovini Fiolićeve zgrade od Hypa. Da jest, valjda bi Bajić opazio drastičnu razliku između novca za koji je Fiolić prodao Hypu i novca koji je za tu istu zgradu Vlada dala Hypu.

Kao šahbanu Farah

Bivša je premijerka još jednom uhvaćena u laži. Znači li to da je znala za makinaciju tešku – samo na jednoj transakciji – 4,3 milijuna eura? Neznanje je ne lišava odgovornosti. Često je, vjerujem, potpisivala i ugovore koje je razumjela jednako kao i princip cijepanja atoma. Zašto je to činila? Zato da ispuni volju njezina tadašnjeg idola Sanadera. Zbog, rekao bi to šjor Rošin, uprknuća, najomiljenije radnje u više od dva desetljeća dugoj praksi HDZ-a, stranke čiji je šef Ivo bjesomučnije trošio novac čak i od žene posljednjeg iranskog šaha Muhameda Reze Pahlavija, šahbanu (carica) Farah. Jedina iranska carica bila je najslabija na cipele (imala ih je na tisuće), a Sanader na – sve. Volio je dobro vino, skup viski, kubanske cigare, jedrenje, slike domaćih i stranih majstora, vile, putovanja, bakanalije za čiju je trpezu bio zadužen potrčko Barišić. Sanader je užitke dijelio s prijateljima, uglavnom s onima koji su raskrčmili Hrvatsku i koje veliki dio hrvatskih medija i danas tretira kao stupove društva. Jedan od takvih stupova je i Miomir Žužul čiji se crni trag vuče godinama, ali ga blagonakloni istražitelji uporno ostavljaju na miru. Zbog komocije, točnije - pokondirenosti, Sanader i odabrano društvo uguzivača u rujnu 2004. godine bacili su u vjetar 87 tisuća dolara, za što bi brižna šahbanu Diba kupila barem 87 pari cipela.

Bacili 87 tisuća dolara

Naime, nadobudni je Sanader u prvoj godini mandata osim Europe želio „osvojiti“ i SAD, očarati američkog predsjednika i kongresmene, pridobiti darežljive hrvatske iseljenike. Tom je prilikom nastala poznata fotografija Sanadera i američkih činovnika na stepenicama Bijele kuće. Zbog te je fotografije smijenjena Andrea Latinović, glavna urednica Vjesnika, jer je malu, mutnu fotografiju objavila na dva stupca pri dnu stranice. Nakon što je po povratku narcis Sanader – ne budi lijen – prelistao novine, ostao je frapiran.
Nekakva se urednica usudila (možda i posljednjega) hrvatskoga „šaha“ u posjetu Bijeloj kući (pa što ako nije ni vidio predsjednika Busha?!) staviti na dno?! „Odmah je smijenite i na kolegiju osramotite!“ – vikao je premijer šahbanuskih manira. Na što je Sanader spiskao prije spomenutih 87 tisuća dolara? Naredio je da Vladin avion ima doći u SAD kako bi hohštaplere u dva navrata, s ukupno nešto više od sat vremena leta, odveo na odredišta do kojih su mogli, naravno, doputovati i redovnim linijama.
Porezni obveznici su za tih 80 minuta leta Sanadera, Žužula i njihovih posilnih platili 87 tisuća dolara! Srame li se Sanader i njegovo društvo tih besramnih poteza? Nimalo. Uostalom, vidjeli ste kako se poput najvećih pravednika i bezgrešnika klibere u novinarskom domu. Treba imati doista dobar želudac biti u njihovom društvu i s njima se veseliti kao što se se veselili Slaven Letica, Miroslav Škoro, Danko Plevnik, Marijan Kostrenčić, Pajo Kanižaj, Mario Zubović, Čedo Prodanović...

Zašto odlaze u crkvu?!

Treba imati želudac tolerirati i jedan od najgnusnijih zločina - pedofiliju. A za zataškavanje pedofilije nije potreban samo čelični želudac, već i pomanjkanje savjesti, pomanjkanje morala te pomanjkanje ljudskosti. Iako je godinama psihički i fizički zlostavljao dječake, o čemu su javno svjedočili zlostavljani (danas odrasli ljudi), iako je imala saznanja da je svećenik Nedjeljko Ivanov činio zločin, Crkva nije o tome obavijestila civilnu, već samo crkvenu vlast u Rimu. Čime se ogriješila i o zakon i o moralne norme. Pedofilija jest osobni grijeh i zločin, kao što to piše Darko Pavičić u Večernjem listu, ali postaje i grijeh Crkve ako Crkva zločin zataškava, prešućuje, ako Crkva zločinca ne želi predati pravdi. A nadbiskup Želimir Puljić oglušio se na hrvatske pravne odredbe na koje ga obvezuju i odredbe Katoličke crkve. Iako ga je zlostavljani osobno obavijestio o zločinu svećenika u Bibinju, mons. Puljić zločin je zatajio te time ohrabrio i Ivanova i sve druge svećenike pedofile da nastave sa zločinima. Najgnusnije je to što dio vjernika opravdava nehuman, nemoralan i kazneni čin i svećenika Ivanova i nadbiskupa Puljića koji bi trebao štititi djecu od zločinaca, a ne zločince od osude javnosti.
U Bibinju, gdje je, pretpostavlja se, Ivanov godinama zlostavljao stotinjak djece, štite zlostavljača. Štite ga čak i roditelji zlostavljane djece. Osuđuju one koji su smogli hrabrosti o zločinu javno progovoriti. Umjesto da podignu glas protiv zločinaca, vjernici u Bibinju osuđuju žrtve. Pa kakvi su to ljudi?! U što ti ljudi uopće vjeruju i zašto odlaze u crkvu?! Do kada će Katolička crkva gurati pedofiliju pod crkvene tepihe, umjesto da pedofile preda svjetovnoj vlasti koja bi trebala djelovati brzo i efikasno, a ne kao u slučaju Brezovice (koji je velika mrlja na savjesti Mladena Bajića) sporo i relativizirajuće. U jeku jezive priče o zlostavljanju bibinjskih dječaka dubrovački su crkveni licemjeri zabranili prikazivanje filma „Parada“ zbog homoseksualne tematike. E, pa, nazdravlje.

P.S. Zoran Milanović još je jednom potvrdio da je SDP liberalna stranka, ali, rekao je, i socijalna. I Hrvatska, dodao bih. Dakle, SDP je hrvatska socijalno liberalna stranka. A kako glasi kratica te stranke? HSLS. Liberalni demokrati su i HNS-ovci. Zar je onda čudno što nitko iz trenutačne Vlade ne vodi brigu o radnicima? Prema reakcijama potpredsjednika, pardon - prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića, njega ne treba opterećivati radnicima u privatnim tvrtkama. „Mene ništa nisu pitali kada su se kupovali blindirani automobili i dijelili desetine milijuna kuna“ – s visine je svoj odnos prema 450 radnika Diokija pojasnio Čačić.
Dakle, ako ste radnik i radite u privatnoj tvrtki, nemate razloga glasati za Vladu koja se ne bavi radnicima u privatnim tvrtkama. Ispada da su radnici krivi za to što je Robert Ježić, jedan od krčmitelja Hrvatske, goropadni tajkun koji je najveće bogatstvo stekao zahvaljujući političkim vezama, a ne sposobnosti i znanju, kupio Sanaderu blindiran BMW te prao prljavi novac, mitio političare... I druga njegova tvrtka, Dina petrokemija, ne samo da je na rubu sloma, već je i potencijalna bomba koja bi mogla – zbog nemara vlasnika – ubiti pola Kvarnera. No, ni o tome Vlada još nije progovorila niti slova. Ne tiče se Vlade, očito, čak ni ugrožavanje života čitave regije. Tako se s ljudima nije poigravala još nijedna dosadašnja Vlada.