SITNIC (NE) ČINE POVIJEST

Najprije su pod neumoljivim kotačem političkih promjena od 24. prosinca 1918., poslije gotovo puna tri i pol desetljeća izlaženja, izdahnule prve međimurske novine „Muraköz-Medjimurje“. Zatim je u drugome pokušaju uspjelo izvršiti smrtnu osudu nad još potpuno nedoraslim „Međimurskim Hrvatom“ – da je samo znati tko ju je izrekao a tko potpisao!!! Onda su, prije ravnih osamdeset pet godina samoubojstvo počinile i treće/četvrte novine koje su izlazile u međimurskoj metropoli Čakovcu. Bio je to „Glas Medjimurja i Zagorja“ koji je, bez ikakve vidljive najave ili predznaka, u 52. broju IV.(VII.) godišta 23. „decembra“ 1925. – toliko mu se žurilo da čak nije čekao posljednju srijedu u godini, 30. prosinca, pa da još jednim brojem ispuni godište! – na uvodnome mjestu objavio „oproštajno pisamce“:
Čakovec, 20. XII. 925. [!]

Našim prijateljima.
Od nove godine 1926. počet će u Zagrebu izlaziti „Narodno Kolo“. To će biti zajednički list za građansku i seljačku demokraciju cijele Zagrebačke oblasti, pod koju osim čitavog Zagorja u političkom pogledu spada i Međimurje , koje s varaždinskom županijom sačinjava jedno izborno okružje. [!]
„Narodno Kolo“ posvećivati će naročitu brigu potrebama našeg Međimurja i Zagorja, pa će imati i posebnu rubriku pod imenom „Glas Međimurja i Zagorja“, u njem će sarađivati svi dosadašnji saradnici našeg lista i podupirat ga svi prijatelji. Zato ne će više izlaziti posebno „Glas Međimurja i Zagorja“, već njegovi pretplatnici neka pretplate „Narodno Kolo“, koje će svojim opsegom biti dva puta veće od „Glasa“, a stajat će na četvrt godine samo 20 Dinara. [!] Prvi broj Narodnog Kola primit će svi naši dosadanji pretplatnici i čitatelji, a dužnost je svih naših prijatelja, da u svom krugu nastoje oko proširenja tog našeg novog glasila, kojemu će glavna svrha biti: narodno prosvećivanje. [!]
Ovom zgodom zahvaljujemo se na pomoći svim našim saradnicima, prijateljima i čitateljima.
Hvala svima, koji su dosada naše nastojanje i rad potpomagali, a ujedno za ravnanje naših dosadanjih pretplatnika ističemo, da sav posao oko pretplate i utjerivanje zaostalih tražbina „Glasa“ obavlja knjižara V. Takšić u Čakovcu, koja je vodila uprava [!] lista.
UREDNIŠTVO
„Glasa Medjimurja i Zagorja“

Tako je – vjerojatno ne samo, bez velikog (političkog) utjecaja izvana – odlučilo anonimno „uredništvo“ u tome času jedinih novina koje su izlazile u hrvatskome dijelu prostora između Mure i Drave, a pokrivale su i čitav tzv. Varaždinski izborni okrug – ne Varaždinsku županiju koja je, nakon višestoljetnoga postojanja, Zakonom o podjeli Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca na trideset tri oblasti, 1922. godine bila ukinuta. (Bilo je to još jedno čudo diktirano iz Beograda: bivša Varaždinska županija upravno je ušla u Zagrebačku oblast – koja je premašila Zakonom propisan i dopušten cenzus od 800.000 stanovnika! – ali je u slučajevima izbora bila iz nje izdvojena i spojena s Međimurjem koje pak je upravno bilo pripojeno Mariborskoj oblasti!!!) Za to uredništvo dobri poznavatelji onoga razdoblja naše povijesti mogu potvrditi da nije bilo daleko od ljudi istaknutih u događajima oko oslobođenja Međimurja na „Sveti post“ 1918. godine. Ili obrnuto: da ti ljudi nisu bili daleko od uredništva „Glasa“. U njihovo ime kao „odgovorni urednik“ figurirao je dr. Jerko Franetović o kojemu međimurska povijest zna samo da je bio jedan od brojnih odvjetnika u Čakovcu i da je sa ženom Martom „postizao zapažene rezultate“ u tadašnjem čakovečkom – tenisu.
Odluka „uredništva“ nije bila donijeta bez „predigre“, bez razloga koji su se već nekoliko godina gomilali, a zametak im se može vidjeti, ili barem naslućivati, već u ožujku 1919. Tada je, naime, „Medjimurske Novine“ napustio njihov osnivač, vlasnik i prvi urednik franjevac o. Kapistran Geci jer se nije slagao s politikom tada vodećih međimurskih političara. Očito je jednako postupala i čitalačka publika, jer su se te novine – dragovoljno? Jer im je dobro išlo? Jer su bile prihvaćane i čitane? Jer im je rasla naklada?? – na proljeće 1922. isto tako „iznenada“ spojile s varaždinskim novinama „Volja Naroda“ u „Glas Medjimurja i Zagorja“. Razumije se, taj međimursko-zagorski križanac nastavio je po uzburkanome moru tadašnje politike stvaranja jednoga naroda od triju tobožnjih plemena ploviti smjerom svojih „roditelja“, novina od kojih je spajanjem nastao, pa je kao „glasilo seljačke i građanske demokracije“ pod okriljem Samostalne demokratske stranke Ljube Davidovića i Svetozara-Toze Pribićevića zapravo bio žestok oporbenjak Hrvatskoj (republikanskoj) seljačkoj stranci Stjepana-Stipice Radića. Budući da je pretežiti dio Međimuraca i Zagoraca bio čvrsto na Radićevoj strani, „Glas“ se vrlo brzo našao tamo gdje su bili i njegovi prethodnici: pristaša i čitatelja (čitaj: kupaca) malo i sve manje, a troškovi izlaženja veliki i sve veći. K tomu se pridružila i prava zbrka u politici od njezina vrha naniže koja je „rastjerala“ ljude u „uredništvu“ i oko njega. Tako se „Glas“ našao pred dilemom: ili priznati poraz i nestati, ili tražiti spas u ponovnom spajanju s nekim ili nečim većim i jačim, a i jedno i drugo za njega je isto – pravi „harakiri“!
„Uredništvo“ je izabralo drugo: pripojilo je i prepustilo svoj list „Narodnom Kolu“, a što se tiče najavljene jedne rubrike – čak niti stranice! – kao zamjene za čitave novine, uskoro će se vidjeti da nije bila ni sjena „Glasove“ sjene.

P.S. Gledajući svijet oko sebe, odavno osjećam potrebu – a stalno odgađam – barem nekoliko redaka posvetiti jednoj, za ovu kolumnu neobičnoj „sitnici“: darivanju. Neobičnoj ne samo po tomu što je darivanja bilo i u prošlosti, aktualno je u sadašnjosti, posebno u ove predbožićne i prednovogodišnje dane, a ne vjerujem da će taj (dobar!!) običaj u budućnosti nestati. Povod za djelomičan prekid odgađanja je priča znanca o nečemu što mu se, kaže, već više puta dogodilo. Počinje telefonskim pozivom i ugodnim ženskim glasićem koji se predstavlja (uvijek samo) imenom i utvrđivanjem potpunog identiteta pozvanoga. Slijedi obavijest kako je dotični jedan od nekolicine, nekad čak samo trojice (!), građana ili mještana kojemu firma „Nikad Čuo“ slučajnim odabirom dodjeljuje kao nagradu „to i to“ te pitanje je li voljan primiti nagradu koja mu se šalje poštom. Radi se o nečemu što će njemu dobro doći, što će biti lijep dar njemu dragoj osobi, ili što je jednostavno znak pažnje dotične firme prema njemu, a za što će sutra-preksutra na tržištu stajati nekoliko stotina kuna. Na pitanje čime je to zaslužio obično čuje kako je ta firma tako „dobra“ da si usprkos krizi može to priuštiti. Naglasak je na „besplatnom“ daru, a malo tiši na obvezi plaćanja „samo“ poštarine koja tek što nije troznamenkasta. Da se ne propusti jedinstvena prilika, pristati treba odmah, jednako kao i poštaru platiti – otkupninu. U njoj je dvadesetak kuna poštarine, a ostalo, valjda, naknada za – „besplatan“ dar!
Čitateljima ovih „Sitnica“ – čestit, sretan i radostan Božić“!