SITNICA OD PETNAEST GODINA

Od davnine koju više ne možemo nego možemo svojim saznanjima dokučiti i potom pratiti, kod autohtonih Međimuraca razvili su se osebujni osjećaj i smisao te nadarenost i, svakako, ljubav za glazbu, posebno onu vokalnu. Da nije tako, ne bi moglo nastati ono silno blago naših narodnih pjesama kojemu se divi sav svijet kad za nj sazna. O tome je već toliko rečeno i napisano da je teško, zapravo i nemoguće iznijeti nešto novo, dosad nepoznato. Ipak, vrijedi spomenuti da se taj smisao i ljubav, ovisno o različitim objektivnim i subjektivnim, najčešće često neispitanim i neutvrđenim okolnostima, povremeno i mjestimice posebno intenzivno očituje jednako kod pojedinaca kao i kod manjih ili većih skupina ljudi koji, začudo, najčešće nemaju ništa drugo zajedničko osim te ljubavi i zanimanja za glazbu te spremnosti i na nemalu požrtvovnost za nju.
Jedan takav slučaj nameće se upravo u ovome času da bude javno spomenut i u ovoj rubrici. Riječ je o Nedelišču, mjestu s dugom, bogatom i zanimljivom poviješću te ne manje spomena vrijednom „sadašnjošću“. (Bilo je ne malo ljudi začuđenih što i to mjesto nije bilo proglašeno gradom tada kad se to dogodilo nekima koji imaju manje uvjeta za to.) Za nj se zna da je poput više drugih mjesta, odavno imalo dobre kantore koji su vodili hrvatsko pjevanje crkvi i preko njega podržavali takvo narodno pjevanje i izvan crkve kad je to tuđinska vlast nastojala ukinuti. Poslije Oslobođenja 1918. godine važnu su ulogu u tome imali hrvatski učitelji koji su pored crkvenoga vodili i „civilno“ pjevanje. Tako se zna da je 1937. godine tu postojao muški pjevački zbor pod imenom „Pjevačko društvo ‘Zrinski’“ te da je i tadašnji Ogranak Seljačke sloge imao pjevački sekciju.
I poslije Drugoga svjetskoga rata bila je nastavljena ta tradicija, pa je skupina od dvadesetak članica obnovljenoga Ogranka već 1. rujna 1946. na smotri u Prelogu otpjevala tri pjesme s takvim uspjehom da je odmah bila upućena na Smotru narodne kulture u Zagrebu i tamo osvojila ni manje ni više nego prvu nagradu! I nešto kasnije osnovano Kulturno-umjetničko društvo imalo je uspješan mješoviti zbor.
U novim uvjetima, nastalima 1990-ih godina, nije trebalo dugo čekati da tradicija ponovno zaživi. Najprije je bila osnovana Kulturna udruga „Ogranak Seljačke sloge“ Nedelišće“, a onda je ona razmišljala dalje. O tome najjasnije govori nevelika novinska vijest pod naslovom „Sada i pjevački zbor“:
„Nedelišćanska Kulturna udruga od početka ožujka bogatija je za još jednu sekciju.
Na inicijativu Franje Varge i uz suglasnost „Ogranka seljačke sloge“ osnovan je mješoviti pjevački zbor. Uz pokretača osnovali su je članovi: Elizabeta Korunek, Marija Vizinger, Katarina Posavec, Anđela Volarić, Mirjana Marčec, Marija Posavec, Agata Marciuš, Katarina Ce(i)linger, Antun Posavec, Mijo Posavec, Josip Križnik, Franjo Žnidarić, Stanko Kirić, Franjo Žnidar, Marijan Novak i Dragutin Posavec. [Iz popisa je izostavljen Franjo Varga – V. K.]
Kako su među osnivačima svi pjevači iz Nedelišća, osim M. Novaka, voditelj sekcije F. Varga poziva i mještane svih ostalih naselja u općini Nedelišče da se uključe u rad zbora. Zbor će voditi prof. Branimir Magdalenić.
Prva proba i audicija obavit će se 11. ožujka [razumije se 1998. – V.K.] s početkom u 20. sati, u Osnovnoj školi Nedelišće.“
Premda u toj obavijesti nije navedeno, iz drugih se izvora saznaje da je spomenuti „početak ožujka“ zapravo bio treći dan toga mjeseca. A da sve nije bila puka formalnost ili „hitac u prazno“, vidi se po brzom djelovanju te „sekcije Ogranka“.
Brojčano mali četveroglasni mješoviti zbor u početku je uvježbavao i izvodio najviše međimurske pučke „popefke“, razumije se u obradi, a svoj prvi javni nastup imao je već nakon tri mjeseca, 13. lipnja iste1998. na XIV. smotri hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, koju organizira nedelišćanska Seljačka sloga. Prva pjesma koju je na svom prvom javnom nastupu otpjevao bila je „Sprevajaj me, draga“, ali se time nije zadovoljio. Kako je brojčano jačao – nakon dviju godina imao je dva i pol puta više članova nego na početku! – tako je i proširivao svoj repertoar, pa je već na Susretu pjevačkih zborova i skupina Međimurja 2000. godine uza Žgančevu obradu narodne pjesme pjevao i po jednu Josipa Kaplana i Krste Odaka.
Sve je ukazivalo na to da Mješoviti pjevački zbor Nedelišče napreduje velikim koracima, i to je dovelo do toga da se 2. rujna 2000. izdvoji iz sastava Seljačke sloge te nastavi postojati i djelovati kao Pjevački zbor ‘Josip Vrhovski’
Tako je njegovih dosadašnjih petnaest godina stvarnost podijelila u dva dijela: prvi do 2. rujna 2000. kad je djelovao kao jedna od „sekcija“ u okviru mjesnoga Ogranka Seljačke sloge, a drugi potom kad se iz njega izdvojio – mirno, sporazumno i, vrlo se brzo pokazalo, na obostranu korist – pa pod novim imenom, uzetim od svojega slavnoga „lancmana“, kao Pjevački zbor ‘Josip Vrhovski’ nesmetano krenuo vlastitim putem brzoga napretka. Sve što se dalje događalo bilo je nizanje uspjeha za uspjehom i imalo svoje vrhunce u nastupima, dovoljno je spomenuti samo one u Finskoj, Italiji, Slovačkoj i Sloveniji – od kojih bi svaki zaslužio takvu „Sitnicu“ – odakle se redovito donose zlatna, srebrna, brončana te sva druga odličja i priznanja. Ako se k tomu dodaju brojni koncerti i pjevanja na domaćem terenu i (netko mi je nedavno rekao) „ za domaću upotrebu“, čovjek se mora diviti svemu što onaj na početku spomenuti „osebujni osjećaj i smisao te nadarenost i, svakako, ljubav za glazbu, posebno onu vokalnu“ može činiti i učiniti te po čemu je već i u ovome slučaju ušao u povijest.
U tome smislu usuđujem se čestitkama i priznanjima kojih će zasigurno biti o petnaestogodišnjem jubileju Pjevačkoga zbora ‘Josip Vrhovski’ pridružiti i ovu „Sitnicu“ s najboljim željama za budućnost njega u cjelini i svakoga člana pojedinačno.

P.S. Ne treba zaboraviti još jednu petnaestogodišnjicu. Slučajno ili ne, Zbor je bio osnovan neposredno uoči petnaeste obljetnice „odlaska kud za vazda gre se“ smrti svojega kasnijega „patrona“ Josipa Vrhovskoga. Neka i njemu to bude na spomen i čast.