SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Kad čovjek pogleda oko sebe, pa vidi kako se spominju – a onda usput, usprkos recesiji i krizi, „skromno“ obilježavaju i proslavljaju – različite obljetnice, godišnjice, jubileji i slično važnih i još važnijih događaja, dostignuća, (ne)uspjeha i tko zna čega još – samo od sebe nametne mu se pitanje: a gdje je među njima školstvo?! U odnosu, naime, prema nekim poduzećima, firmama, ustanovama, službama, udrugama, društvima itd. ili ljudima pojedincima – svejedno: nastalima ili nestalima, odnosno rođenima ili umrlima prije desetak ili nekoliko puta po desetak godina – koji zaslužuju i „zaslužuju“ da ih se sadašnjost sjeća, škole (i niže i više, i starije i novije) ili su na samome dnu ljestvice ili, možda točnije, čak ispod njezina dna. Nema ih u povijestima, izostavljene su iz popisa spomena vrijednih „stvari“, o njima ne javljaju mediji – kao da ih nema, kao da nemaju spomena vrijedne prošlosti, kao da bi bolje bilo da se za njih ne zna…
Nije ni mjesto ni vrijeme za raspravu o tome, nego želim na primjeru pokazati kako i škole imaju „sitnica koje čine povijest“ – ne samo njihovu, nego i sredine u kojoj se nalaze. Jedna od njih je i „Zakladnica narodne učione u Čakovcu“ u arhivu čakovečkoga samostana, u kojoj tadašnjim službenim jezikom piše:
„Mi carski i kraljevski podžupan čakovečki Ladislav Kiss, kotarski nadzornik pučkih škola i podarhiđakon međimurskoga dekanata te župnik u Nedelišču Franjo Vlašković, ravnatelj narodne učione i upravitelj čakovečke župe otac Kristofor Gojšić, načelnik općine Trg Čakovca Franjo Bogdan, podnačelnik čakovečke općine Josip Bujat, tajnik iste općine Josip Goričanec, zaprisegnuti magistratski vijećnik Josip Fodor, općinski vijećnici Josip Martinčević, Urban Strahia, Juraj Martanić, Stipan Ivančić, Blaž Strahia i Mojsije Weiss svi iz trgovišta Čakovca, zaprisegnuti odbornici općine Nedelišče Stipan Novak iz Pribislavca, Ivan Šoltić iz Gornjega Pustakovca, Pavao Trstenjak iz Ivanovca, Antun Topličanec iz Šenkovca, Josip Vamplin iz Mačkovca, obznanjujući svima kojima se dolikuje, potvrđujemo da smo u Čakovcu u općinskoj vijećnici dana 18. listopada 1854. održali sjednicu i u njoj, uvaživši hitnu potrebu narodne prosvjete i uslijed vruće želje čakovečkih župljana i ujedno općinara trgovišta Čakovca te dijela općine Nedelišče, na temelju školskog ustava od g. 1845. u smislu naredbe Visoke carsko-kraljevske Hrvatsko-slavonske školske oblasti od 18. lipnja 1851. br. 5624/zšo. i 13. svibnja tekuće godine br. 648 zaključili i ustanovili sljedeće:
Prvo. Ovime se opstanak za budućnost osigurava postojećoj narodnoj školi u Čakovcu za čakovečku župu, koja se sastoji od trgovišta Čakovca i k njemu pripadajućih mjesta Buzovca, Putjana i Martana, te sela Pribislavca, Mihovljana, Mačkovca, Šenkovca, Gornjega Pustakovca, Savske Vesi, Ivanovca, Gornjega Vidovca, Svete Helene, Svetoga Roka, Ksajpe i Jankosela ( = Novo Selo kod sv. Roka), i ujedno se ustanovljuje učitelju za pomoć jedan pomoćnik; osim toga osniva se posebna narodna škola za djevojke i za nju se ustanovljuje jedna učiteljica.
Drugo. Župljani se obvezuju sadašnju školsku zgradu, koja ne može primiti svu mladež sposobnu za školu, o svom trošku tako proširiti, da se u njezine prostorije može smjestiti mladež sposobna za školu, a uz to učitelju, pomoćniku i učiteljici dodijeliti pristojan stan. Proširenje se ima izvesti tvrdom građom prema nacrtu izrađenom i odobrenom od carske i kraljevske kotarske političke oblasti i c. k. kot. Graditeljskog ureda. Obvezuju se također ne samo školu opskrbiti svim potrebnim pokućstvom nego i školsku zgradu popravljati ako ustreba.
Treće. Plaća učitelja, ujedno i župnog orguljaša, osim naprijed spomenutoga besplatnoga stana, određuje se od tri stotine forinta u srebru gotovog novca, i povrh toga daju mu se ubuduće na uživanje dva jutra oranice u Martanama koje će imati obrađivati o svome trošku, dok se plaća pomoćnika uz besplatan stan utvrđuje sa sto i pedeset forinta srebra, a učiteljice osim stana dvjesto forinta srebra godišnje. – Te plaće smatrat će se stalnim godišnjim izdatkom župljana; stoga će općinsko poglavarstvo taj porezni forint, odvojeno od svakog drugog općinskog nameta, raspodijeliti i utjerati te učitelju, pomoćniku i učiteljici uz namiru isplaćivati u mjesečnim obrocima. Iznos koji slijedom toga dopadne trgovištu Čakovcu namirit će se najprije iz školskih zaklada za plaćanje učitelja naročito za trgovište (nabrojeno je trinaest imena ulagatelja s ukupnim iznosom od 627 forinta glavnice; među njima su zagrebački biskup Juraj Haulik i Josip Mihalic s iznosima po 200 forinta – a ostali nenamireni iznos raspodijelit će se, utjerivati i isplaćivati na gore spomenuti način.
Četvrto. Svake godine u ime paušala za drva dobit će učitelj 60, pomoćnik 15 i učiteljica 20 forinta srebra, što će se namiriti također putem posebnog nameta.
Peto. Na isti način obvezuju se župljani pribaviti toliko drva za grijanje učionice koliko nakon dovršenja školske zgrade bude na temelju mjerničkih izmjera utvrđeno kao potrebno.
Za siguran opstanak ove naše narodne škole i za veću sigurnost njezinog učitelja, pomoćnika i učiteljice, ovu u četiri jednoglasna istopisa sastavljenu zakladnicu radostno izdajemo i potvrđujemo potpisom naših imena i udarcem naših službenih pečata.“
Nema sumnje da „zakladnica“ označava prekretnicu u školstvu Čakovca, veću nego je bilo preseljenje škole iz Mihovljana u Čakovec šest i pol desetljeća prije toga. Njezino je značenje utoliko veće što su sa svojim školama morale tako postupiti i druge župe u kojima slične „zakladnice“ nisu sačuvane.