SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Najprije da ponovimo i podsjetimo na dvojicu naših „vrlo nekadašnjih“ zemljaka – živjeli su u XVIII. stoljeću – koji zaslužuju da i nakon dvjestotinjak godina ne budu zaboravljeni.
Stariji od njih, Ignacije Szentmártony, pretpostavljam stric mlađemu, bio je rođen u pohrvaćenoj plemićkoj obitelji u Kotoribi 28. listopada 1718., dan prije nego je navršio sedamnaest godina bio je primljen u Družbu Isusovu, u njoj prošao uobičajenu formaciju i stekao propisano filozofsko i teološko obrazovanje te postao svećenik. Već je u mladosti dobro znao hrvatski i latinski, „ispod osrednjosti“ (!!) mađarski, a nemoguće je da za školovanja u Beču i Gracu ne bi naučio i njemački, premda se to u njegovim životopisima ne spominje posebno kao ni drugi jezici kojima se za svojega mukotrpnoga života morao služiti. Bez obzira na sve što je prošao i proživio, Hrvatsku je smatrao svojom domovinom. Ukidanje Družbe Isusove odvelo ga je među „vanjske“ ili dijecezanske svećenike. Posljednje razdoblje života proveo je u Varaždinu i Belici; gdje je i umro 15. travnja 1793.
Mlađi od njih, također Ignacije Szentmártony, pretpostavljam nećak starijega, bio je rođen također u pohrvaćenoj plemićkoj obitelji u Kotoribi 17. veljače 1743., sa sedamnaest i pol godina stupio je također u Družbu Isusovu, u njoj prošao uobičajenu formaciju i stekao propisano filozofsko i teološko obrazovanja te postao svećenik. U mladosti je govorio samo hrvatski i smatrao se Hrvatom, a da je za školovanja dobro naučio latinski i njemački, o tome ne može biti sumnje. Ukidanje Družbe Isusove odvelo ga je među „vanjske“ ili dijecezanske svećenike. Posljednje razdoblje života proveo je kao župnik u Belici i Maloj Subotici, gdje je i umro 13. veljače 1806.
Namjerno je ovdje iz skraćenih podataka o dvojici imenjaka i prezimenjaka izostavljeno da je stariji bio i izvrstan matematičar i da je kao takav bio upućen u Brazil na premjeravanje Zemlje i utvrđivanje državne granice, pri čemu je ni kriv ni dužan zapao u dugotrajnu tešku tamnicu te da je mlađi bio profesor na gimnazijama u Varaždinu i Zagrebu u kojima se veća pažnja posvećivala, recimo tako, društvenim znanostima (uključujući jezike!) a manja tzv. prirodnim znanostima i matematici.
Isto je tako namjerno navedeno samo ono što je toj dvojici jednako ili slično – od imena i prezimena do vremena i mjesta smrti. A toga ima toliko da nije nimalo čudno što su ih stariji, koliko god vrsni povjesničari miješali i zamjenjivali, pa i poistovjećivali kao da je samo jedan jedini. Pritom će se naći zapisano i da je taj jedan bio rođen 1718., a umro 1806.; to, doduše, jesu točni podatci, ali ne za jednoga i ne za istoga. Možda se to ne bi primijetilo da je „taj jedan“ napisao samo neke pjesme koje su zbog prigodničarskoga značenja ubrzo mogle biti i zaboravljene. No, njemu, „tomu jednomu“ Ignaciju Szentmártonyju pripisuje se i prva sustavna gramatika hrvatske kajkavštine, napisana i objavljena prije dva i četvrt stoljeća, a to više nikako nije „mačji kašalj“ – ni za njega, pisca, ni za njegove suvremenike koji su se tim djelom služili, ni za nas koji se njime i njegovim djelom „štimamo“.
O toj gramatici pod naslovom „Einleitung zur kroatischen Sprachlehrefür Teutshe“, objavljenoj u Varaždinu 1783. godine, današnji stručnjaci smatraju da je „prvi iscrpan i korektan opis kajkavskoga književnoga jezika. … Bila je to hrvatska slovnica koja je u svojem opisu dala temelje standardizacije hrvatskoga kajkavskog književnogjezika, pa joj se i danas treba priznati njezino filološko značenje i vrijednost hrvatske znanstvene (jezikoslovne) i kulturne baštine hrvatske kajkavštine.“ Nema dakle sumnje da je Ignacije Szentmártony svojom knjigom od 120-ak stranica itekako zadužio hrvatsku kulturu i jezikoslovnu znanost.
No, koji Ignacije Szentmártony – kad su uistinu bila dva i kad nijedan od njih nije stavio svoj potpis na taj „Einleitung“?? Iz podataka upravo radi toga iznijetih u uvodu ove „sitnice“ nije teško zaključiti da su po svome obrazovanju obojica mogla biti sposobna za nešto takvo. Stariji je, doduše, bio prvenstveno matematičar, no u ono vrijeme to nije značilo da se nije razumio i u druge znanosti od kojih jedna može biti jezikoslovlje. No po povratku poslije mnogogodišnje teške, zbog nevinosti još teže robije u Varaždin, je li imao volje ili potrebe zamarati se nečim takvim – pogotovo kad mu je carska mirovina od 300 forinta osiguravala opstanak?!
S druge strane, „Einleitung zur Sprachlehre – Uvod u gramatiku“ bio je svakodnevni posao mlađega na gimnazijskom učilištu bilo u Varaždinu, bilo u Zagrebu. I u jednom i u drugom od tih hrvatskih gradova susretao se svakodnevno s pridošlicama Nijemcima. Suprotno germanizatorskim nastojanjima Josipa II. da Hrvati u Hrvatskoj nauče i govore (samo!) njemački, mogao je Ignacije Szentmártony poduzeti nešto da ti Nijemci u Hrvatskoj nauče i s Hrvatima govore hrvatski i – eto ideje i poticaja da se za njih napiše i izda „Einleitung“!! Je li bilo baš tako, ne može se tvrditi i još manje dokazati, ali takva mogućnost sigurno ide u prilog mišljenju da je autor spomenutoga „Uvoda“ bio baš mlađi Ignacije Szentmártony. Ako mu je pritom pomagao i stariji Ignacije Szentmártony, treba ga pohvaliti i zahvaliti mu.
Za razliku, na primjer, od enciklopedije u kojoj će svatko najprije tražiti prvu obavijest o nekomu ili nečemu takvomu kao što su, na primjer, Szentmártonyji, i koja ni za jednoga ni za drugoga, a kamoli za obojicu, nema ni loše, a kamoli dobre riječi! Ne treba se čuditi Enciklopediji Jugoslavije što nije marila za „tamo neke“ jezuite, k tomu još hrvatske, ali naša?? No, za to su si valjda sami krivi – mogli su se baviti nečim „pametnijim“ nego je premjeravanje Zemlje ili pisanje gramatike.