SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Uistinu i doslovce tako, a k tomu još putovanje samo u jednome smjeru – odlazak bez povratka!! Upravo na današnji dan, točnije noćašnju noć prije 340 godina, 13. travnja 1670. Za one koji barem malo poznaju našu – čakovečku, međimursku, hrvatsku – povijest sad više nije teško pogoditi o kome je riječ i čiji je to bio odlazak, a nažalost i kamo i zašto. No, neće biti suvišno podsjetiti se:
Koliko je god skidanje s banske vlasti i oduzimanje svih velikaških časti 30. ožujka 1670. bio težak udarac za ponositoga grofa Petra Zrinskoga, to ga nije slomilo. On je svakako saznao da je general Ivan Josip Herberstein već osam dana prije toga s vojskom od 7.000 ljudi krenuo iz Karlovca na sjever, a svoje namjere pokazao je rastjerivanjem njegove čete kod Draganića i pohodom prema Turopolju protiv Frankopana, a pogotovo zauzimanjem Petrove utvrde Švarče. Nemoguće je da nije znao da je tih dana i kapetan Gottfried Breuner poveo 4.000 vojnika iz Koprivnice prema Legradu – očito nimalo miroljubivo. Premda je Petar u tome času imao u Međimurju manje od 2.000 ljudi, ipak je ratnik u njemu – glasoviti pobjednik nad Turcima kod Jurjevih stijena i razljućeni urotnik koji se usudio i carskomu Dvoru zaprijetiti „Još ćete se vi mene bojati!“ – bio odlučan u namjeri oduprijeti se. I sad je planuo: „Prije nego će na mene ruku staviti, pokušat ću i posljednje. Izgubio sam imanja, čast, poštenje, imam još samo glavu, ali nju ću tako skupo prodati da će me se uvijek sjećati!“ Čak je dao na čakovečke zidine postaviti topove kao u vrijeme najveće opasnosti od neprijatelja.
Ipak, gotovo je nevjerojatno da je čovjek Petrova kova u isto vrijeme počeo razmišljati i o mirnom rješenju spora, odnosno o pomirenju s carem. Pokajao se, odrekao se i zanijekao sporazum sa sultanom, a kad su mu biskup Martin Borković i tajnik o. Marko Forstall donijeli iz Beča slatkorječiva „čvrsta“obećanja ministra Vjenceslava Lobkowica o carevoj milosti, sam je 7. travnja poslao svoga sina jedinca Ivana s pomirbenim i pokajničkim pismima na carski dvor kao taoca za svoju vjernost i miroljubivost. (Da je Ivan odmah bio stavljen pod stražu kao uznik, otac će mu saznati tek kad i sam bude u istom nezavidnom položaju.)
U međuvremenu je i general Paris Spankau kod Ptuja skupio 8.000 carskih vojnika sa zadatkom da iz Štajerske uđe u Međimurje. Uzaludna je bila misija Petrova kapetana Đure Caldija i konjušnika Rudolfa Lahna koji su Spankaua trebali odgovoriti od ratnih operacija, pa čak i pozvati ga u Čakovec kao prijatelja i dobrodošla gosta; general je s vojskom 12. travnja prešao Dravu kod Zavrča i, pošto je prenoćio u Ormožu, sljedećega dana sa 600 konjanika provalio u Međimurje. Petar je najprije namjeravao prihvatiti borbu, ali je na nagovor jednoga časnika odustao od toga i u znak dobre volje ponovno poslao generalu poruku s pozdravom kao gostu.
Ipak, ne želeći susresti se s protivnikom koji, očito, nije mario za njihove poruke, Petar Zrinski i Franjo Krsto Frankopan, uz pristanak, a možda i na poticaj svoje supruge, odnosno sestre Katarine, na brzinu odluče poći u Beč. Vjerovali su da će tamo moći izgladiti spor – utoliko više što su imali carev „salvum conductum“, jamstvo da mogu slobodno i sigurno doći i otići. Već kasno navečer, u 23 sata, dali su osedlati konje i, kratko se oprostivši od Katarine, krenuli iz čakovečkog dvorca i tvrđe u tamnu noć. Vrlo je vjerojatno, kako neki povjesničari pišu, da je oproštaj bio kratak, gotovo kao kad se išlo u lov ili u posjet nekom susjedu i prijatelju. Petar je navodno svoju suprugu kratko pozdravio riječima „Bog te čuvao!“ i sa šurjakom na čelu svoje pratnje, nevelike čete od dvadesetak vojnika i slugu te kojih dvadeset pet konja, nestao u tami. Nitko nije slutio tragičnost trenutka, nitko nije ni suze pustio, najmanje pak se to dogodilo Katarini. Ona se vratila u svoje odaje i odmah spalila pisma i isprave za koje je mislila da bi mogla kompromitirati muža joj i brata kad bi došle u nezvane ruke. U dobroj vjeri, ona je već sutradan otvorila vrata generalu Spankauu i – time zapečatila svoju sudbinu.
U to vrijeme Petar i Franjo Krsto s pratnjom su kod Podturna u tri čamca prešli preko Mure – konji su preplivali rijeku – i, nastavivši put, u podne došli do Széchyjeva posjeda Szigeta, a navečer stigli u Körmend i tu prenoćili na posjedu grofa Batthyányja. Petar je vrlo brzo počeo sumnjati u ispravnost toga puta i pribojavati se da sve to neće dobro završiti. Već mu je u Szigetu palo na pamet da ne ide dalje, a u Körmendu je čak mislio ostati preobučen među grofovim ljudima dok Frankopan ne izvidi u Beču kakvi su im izgledi, na što taj nije pristao. Sljedećega dana, 15. travnja prenoćili su u isusovačkom samostanu u Keresztesu, a dan potom u podne jedan ih je protestantski pastor u Kisegu odgovarao od daljnjega puta prema Beču i savjetovao im da odu u Gornju Ugarsku k Petrovu zetu Franji Rákóczyju. Usprkos oklijevanju, do navečer su došli u Kabold gdje ih je lijepo primio grof Franjo Kéry, inače carev pouzdanik. Hineći gostoljubivost, taj je o njima odmah obavijestio Dvor i dalje pazio da ne bi možda kamo drugamo krenuli; dapače sutradan im se „ljubazno“ pridružio i dopratio ih do Beča, a da nisu ni slutili koja mu je uloga bila.
Došavši u Beč 18. travnja ujutro, odsjeli su u augustinskom samostanu, ali ih je u podne ministar Lobkowic dao prevesti najprije u uglednu gostionicu „K bijelom labudu“, da bi ih već navečer rastavili i stavili pod stražu. Time je dugo putovanje završilo, ali noć – ona prava, mučna i tragična – tek je počinjala!