SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Prije „ravnih i okruglih“, a svakako jubilarnih sto pedeset godina, točnije 12. ožujka 1860., Gradsko poglavarstvo u Zagrebu – možda se službeno nije tako zvalo, ali prema funkciji i današnjoj terminologiji bilo je to – obratilo se „premilostivom carskomu i kraljevskomu veličanstvu“ Franji Josipu „Pèrvomu“ jednom od tada uobičajenih predstavki. U ovoj koju ovdje spominjemo, zagrebački „gradski oci“ ističu, među ostalim, potrebu uvođenja tzv. „javnih radova“, a od njih poimence navode dva: regulaciju rijeke Save da bi postala plovnom i od Siska do Zagreba te izgradnju željezničke pruge od Zidanoga Mosta (u Sloveniji) do Zagreba i dalje do Siska – očito radi spoja s plovnim dijelom Save. To bi, naime, za privredu, posebno promet i trgovinu središnjega dijela Hrvatske izuzetno mnogo vrijedilo. Vjerojatno je i ta predstavka ubrzala dovršenje spomenute pruge za koju je Državno vijeće u Beču već 1851. naredilo da se počne s pripremama za gradnju, pa joj je trasa bila utvrđena, 1852., a radovi započeli 1855. godine.
Mogao bi netko pitati zašto spominjem tu „sitnicu“ koja s Međimurjem „nema veze“. Odgovor su već odavno i više puta mogli čuti svi koji „imaju uši da čuju i glavu da misle“: očekujem da ćemo i ove godine 1. listopada – usprkos proslave jubileja Hrvatskih željeznica o kojoj zasad ne znam mnogo – u različitim „vremeplovima“ čuti ili čitati kako je toga dana 1862. godine bio otvoren javni promet na željezničkoj pruzi između spomenutih mjesta – prvi takav na prvoj takvoj na hrvatskome tlu. A to – nije točno!
Istina je, naime, sasvim drukčija. Nećemo sad i ovdje ponovo raspredati o tome kako je „Južne željeznice d. d.“ – punoga naziva „Carsko kraljevsko povlašteno južno-državno, lombardsko-mletačko i centralno talijansko družtvo željeznicah na dionice“ – prema planu iz 1836. godine namjeravalo prugu Budimpešta – Pragersko povući i kroz Međimurje tako da prijeđe Muru kod Kotoribe i Dravu kod Preloga, pa nastavi mimo Varaždina prema Štajerskoj, te kako su se „nešteri“ uplašili pa i pobunili jer im „od fučkanja cug-mašine po njihovomu hataru kokoši nedu nesle niti krave dojile“, a onda je grof Feštetić – iz smilovanja prema tim kokošima i kravama ili iz vlastitog interesa, pitanje je sad! – „šenkal svojega funduša za štreku“, ali da se ne zamjeri ine svađa s „nekima drugima (je tre reći šterimi?) dao je sagraditi „štacijon“ u Čakovcu. (No, ne baš u Čakovcu, ali „tak se to veli”!)
Važnije od svega toga ipak je da je gradnja željezničke pruge koja će presjeći Međimurje po dužini od Kotoribe na istoku do Trnovca na zapadu počela 1858. godine. Novine su o tome obavijestile hrvatsku javnost: „Željeznica, koju grade preko Čakovca do Velike Kaniže napreduje jako dobro; pristaništa [stajališta, zapravo kolodvori; na kraju će biti i u Kotoribi te Donjem Kraljevcu, dok će praktične potrebe tek kasnije uspostaviti ostale – V.K.] bit će u ova dva miesta; kolike se priprave čine za nove zgrade, misliti ćeš: grade se novi gradovi; barem će se Kaniža najmanje, s vremenom dakako, za jednu uru daljine k iztoku potegnuti; a našemu Čakovcu predstoji liepa budućnost“, jer će ga s jedne strane to „pristanište uveličati“, a s druge strane i u isto vrijeme – svakako pak u vezi sa željeznicom i „pristaništem“ – „njegova sladorana (Zuckerfabrik), u kojoj se slador kako ono vele na veliko pravi i u kojoj kroz dan do 320 težakah radi, dati će ime u svietu i Čakovcu samomu i nam Hervatom, u područje kojih spada.“
Iz dosad objavljenih podataka ne može se saznati koliko su sami Međimurci zaslužili radeći na pruzi, no sigurno je dvoje: prvo, u vrijeme kad nije bilo kamiona i sličnih prijevoznih sredstava njihove poslove – a hvala Bogu, bilo ih je! – obavljali su „ne zabadav“ sitni gospodari sa svojim skromnim „kravicama i konjekima“, i drugo, očito su svoja prva radna iskustva upravo tu stekli oni koji će već za koju godinu i u europskim razmjerima biti poznati „štrekari“. A da su poslovi oko gradnje bili dobro organizirani i vođeni, vidi se iz činjenice da je već 29. listopada 1859. bila završena čakovečka, zapravo međimurska dionica pruge Pragersko – Murakeresztúr i izvršena na njoj prva pokusna vožnja. Službeno je bila otvorena i javnom prometu predana 24. travnja 1860., a novine su javile da od 1. svibnja vlak redovito prolazi četiri puta dnevno kroz Čakovec prevozeći i robu i putnike. Nakon nekoliko mjeseci, opisan je promet na ovoj pruzi ovako:
„Promet na željeznici, dotično na kolodvoru čakovečkom, na koliko je početkom zavladao, poniešto je popustio, nu ipak između Kaniže i Pragerhofa za pervo miesto valja i nadjačuje isti optujski. Ovdie [ u Čakovcu – V.K.] je glavno odpravničtvo za sve strane, navlastito pak za okolicu varaždinsku. Podvoz jednako još kroz dan četiri puta prolazi, i to do sad još sretno bez ikakve smutnje ili nezgode. Obćenje odovud biva od Varaždina spremanjem vozierah varaždinskih od kojih bi jedino još želiti bilo: da im se pristojba za vožnju između kolodvora i Čakovca poglavarstveno odmieri i da se nepodobštinam i surovom ponašanju njihovih kondukterah kod kolodvora oblastno na put stane, jer inače, ako ovi i nadale udarenim putem postupali budu, težko će se tko njihovom prilikom poslužiti bojeći se, da od kočijaša protivne stranke, kojoj nije za rukom pošlo, da putnika za sebe pridobije, iz kočije izbačen nebude, i jer ovud putujući sviet dobio bi inače veoma kriv pojam o domaćem redu i dužnoj uljudnosti, kao i o čednom ponašanju našinacah, koji takova što ipak hvala bogu nečine.“
Dok su, dakle, drugi u Hrvatskoj tek priželjkivali i samo neki požurivali da dobiju željezničku vezu sa svijetom. Međimurci su se – od 24. travnja 1860. – mogli hvaliti da je imaju!