SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Čim je Petar Zrinski 13. travnja 1670. „maknuo pete“ iz svojega dvorca, a vjerojatno i prije nego je počeo sumnjati u smisao svojega puta u Beč, u Čakovcu su stvari krenule sasvim drukčijim, čak suprotnim smjerom od predviđenoga i željenoga. Treba se podsjetiti: u skladu s posljednjim razmišljanjima urotnika o pomirbi s carem i mirnom rješenju spora – Zrinski i Frankopan upravo su s tom namjerom pošli na „dugo putovanje u noć“, a neposredno prije toga carskomu generalu Parisu Spankauu, koji je s izrazito neprijateljskim namjerama ušao u Međimurje, poslali su poziv da im kao prijatelj dođe u goste!! – njihova supruga odnosno sestra Katarina tim je „gostima“ širom otvorila vrata svoje utvrde i dvorca. Koliko je time nastojala pokazati da nema nikakvih loših namjera ni prema caru ni prema njegovoj vojsci, vidi se i po tomu što se u međuvremenu spremila da s kćerkom Zorom Veronikom napusti Čakovec i u njemu ostavi toga generalskoga „prijatelja i gosta“!
Premda je, dakle, bio dočekan kao gost, general Spankau najprije je provjerio da se njegovi „prijatelji“ Zrinski i Frankopan ipak negdje ne kriju. Uvjerivši se da ih uistinu nema, „zamolio“ je Katarinu– zna se što je u takvim okolnostima njegova „zamolba“ značila! – da ostane u Čakovcu, a sam je pojurio prema Kotoribi i tamo se sreo s kapetanom Ferdinandom Ernestom Breunerom kojemu se toga dana mirno predao i Legrad, tada još na lijevoj obali Drave. Tako je carska vojska „junački“ – danas bi se reklo „bez ijednog ispaljenog metka“, a tada je to bilo bez ijednog udarca mačem – „osvojila“ Međimurje i „oslobodila“ ga od urotničkog utjecaja. Slične akcije vojničkog osvajanja posjeda svih urotnika po Hrvatskoj do mora odvijale su se i drugdje: ikakvoga suprotstavljanja šačica ljudi, više miroljubive i nenaoružane posluge nego prave vojničke posade; samo u Bakru su se kapetan Franjo Frankulin s četom Grobničana i Bakrana te knez Ivan Starčević s četom iz Liča namjeravali oduprijeti ali su od toga odustali, a u Brodu na Kupi ljudi Zrinskoga pod zapovjedništvom župnika Jure Pipinića pružili su otpor, ali su bili svladani i posječeni.
No, ta ista vojska „junački“ si je naplatila svoj udio u slamanju urote. Odlazeći iz Čakovca, general Spankau ostavio je tu kapetana Kanickoga sa stotinjak vojnika, očito samo „za svaki slučaj“, radi održavanja reda. Katarina Zrinski kao dobra domaćica po dobrom običaju pogostila ih je i podvorila onim čega je uvijek bilo u dvorcu: kuhanom i pečenom divljači te dobrim vinom iz jednoga od devet vinograda, koliko su ih Zrinski imali u Gornjemu Međimurju. Nema sumnje da je vojska iskoristila grofičino gostoprimstvo, ali se time nije zadovoljila, nego je „uzela stvar u svoje ruke“. Kako pak je to zapravo izgledalo, vidi se i po tomu što su časnici – koji ni sami, pokazat će se ubrzo potom, nisu ostajali „čistih prstiju“ – morali ispuštati vino iz bačava, ponekad i uz pomoć sjekira, kako bi spriječili ne opijanje nego prekomjerno opijanje vojnika!! Kako su pritom prolazili drugi ljudi, posebno trgovci, gostioničari, obrtnici, pa i župnici te oni za koje se moglo misliti da su „bolje stojeći“ ne samo u Čakovcu nego i drugdje, suvremenici su ostavili kasnijim pokoljenjima da si na tome slobodno bruse maštu; iskustva i podaci o sličnim slučajevima pokazuju da ona rijetko može doseći pravi vrhunac istine.
Ipak je sve to samo mali dio onoga što se zapravo događalo kad su poslije vojnika – oni su se zadovoljavali samo punim trbusima i pijanim glavama – i časnici „uzimali stvari u svoje ruke“ u doslovnom smislu tih riječi. Prednjačili su njemački časnici odvlačeći prekrasno pokućstvo, bogato ukrašeno oružje, velikašku odjeću, skupocjene tepihe, kuhinjsku opremu, „paradne“ kočije i rasne konje s opremom, a da se o bačvama vina iz podruma, vrećama svakovrsna zrnja iz žitnica, posudama živeža iz spremnica, glavama sitne i krupne stoke iz staja i tako dalje niti ne govori. Primjer podčinjenima dao je sam general Spankau: uzeo si je kočiju s konjima, vjerojatno četveropregom, dvije ure, dvanaest srebrnih vrčeva, sagova, srebrni mač, a možda i još štogod što kasnije nije bilo popisano. Ako se u takve popise uvrste, na primjer, stakleni prozori, okovi i brave sa vrata i slično, što nije bilo lako i jednostavno ni uzeti ni odnijeti ni ponovnom upotrebom negdje drugdje uzimanju dati barem nekakav smisao, dobiva se žalosna potvrda za izvještaj povjerenika Ratnoga vijeća, baruna Franje Ivana Wildensteina da je Katarina Zrinska ostala bez hrane i da se s pravom potužila caru da joj vojnici nisu ostavili „ni zdjele ni ražnja“.
Sa zakašnjenjem od dva tjedna, 26. travnja 1670. po carevu nalogu bio je izdan proglas da se sva pokretna i nepokretna imovina Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana te drugih sudionika u uroti konfiscira u korist carsko-kraljevskih komora. Do tada su „vrli rodoljubi“ te vladaru „vjerni sluge“ već imali dovoljno vremena da obave ono što će poslije tri stoljeća i tri desetljeća biti „objašnjeno“ kao „Tko je jamio, jamio je!“ i time označeno kao gotovo primjerno dobro. Ipak su Petar Prašinski i Franjo Špoljarić, kojima je bilo povjereno popisivanje sve konfiscirane imovine, od 19. svibnja do 2. kolovoza 1670. ispisali brojne arke papira nabrajajući ono što su još zatekli na posjedima proskribiranih velikaša i što je samo podloga za nagađanje koliko je moralo biti bogatstvo prije nego je bilo prepušteno bezobzirnom pljačkanju. A da je to pljačkanje prevršilo svaku mjeru, vidi se i po tomu što su protiv nekih „snalažljivaca“ kasnije bili vođeni i sudski procesi, pa su neke stvari morale biti i vraćene, no ne tamo gdje su bile uzete nego carskim komorama, a njima im se opet gubi svaki trag.