SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Koliko god bili zauzeti drugim mislima, riječima, djelima i propustima – molim da mi se ne zamjeri što tim jednostavnim, ali sadržajno punim i znakovitim riječima označavam svakodnevni život – ne bismo smjeli zaboraviti ili zanemariti jednu, po svim mogućim mjerilima uistinu jubilarnu obljetnicu. Naime, prije dva i pol stoljeća, okrugla da okruglija ne mogu i ne moraju biti, točnije 17. ožujka 1760., u Remetama kod Zagreba umro je Josip Bedeković – kao redovnik i svećenik bio je „ocem“, a po ugledu, učenosti, životnoj dobi i redovničkome „stažu“ imao je pravo na oslovljavanje sa „admodum reverendus“ što znači mnogo poštovani“.
Prema tome „pleno titulo“ ili „punim naslovom“– mnogo poštovani otac Josip Bedeković bio je rođen oko 1688. godine, ali nije poznato gdje. Povijest, posebno novija, smatra ga potomkom jednoga od ogranaka velike i ugledne obitelji Bedekovića – poznati su mi Bedekovići Kobilički, Komorski, Pobjenički i Židovnjački, prozvani tako prema posjedima u Hrvatskome zagorju i Turopolju – pa i njemu daje pridjevak Komorski, iako se sam njime nije potpisivao.
Nije poznato ni gdje ni kako je stekao naobrazbu potrebnu za visoke škole, ali se zna da je 1706. godine već bio na studiju u Beču. Tri godine potom – inače je redoslijed u pravilu bio obrnut – stupio je u Red sv Pavla, prvoga pustinjaka, običnije nazivan „pavlinima“ ili, u narodu zbog bijele odjeće, „bijelim fratrima“. Teško je, pa i nepotrebno nagađati je li i koliko je na to utjecala činjenica da su se hrvatski pavlini ne dugo prije toga, 1700. godine, odvojili od svoje mađarske subraće te osnovali vlastitu i samostalnu redovničku pokrajinu, tzv. „provinciju“, ali je činjenica da je sam pružio dovoljno dokaza o svojem hrvatskom rodoljublju.
Kao redovnik, brzo je napredovao u službama i častima. Bio je poglavar, tzv. „prior“ u samostanima u Križevcima, Svetoj Jeleni iznad Čakovca (današnjem Šenkovcu) i Remetama, tada među najvećima i najuglednijima u čitavoj hrvatskoj Provinciji, a uz to i tajnik Provincije te kao generalni definitor član uprave čitavoga Reda. Takve funkcije zahtijevale su njegovo sudjelovanje u javnom političkom i upravnom životu, pa je kao prior u Sv. Jeleni redovito odlazio na skupštine Zaladske županije u koju je tada Međimurje bilo uključeno. U to je vrijeme bio veoma zauzet obnovom Crkve sv. Jelene i odmah potom gradnjom Crkve sv. Jeronima u Štrigovi; obje je, naime – pored drugih u Međimurju – teško oštetio, a dobrim dijelom i srušio katastrofalan potres 30. travnja 1738. Crkva u Šenkovcu nije izdržala naknadne nevolje koje su je pogodile, a „Sveti Oremuš“ u Štrigovi još uvijek ponosno svjedoči o nekadašnjoj pavlinskoj prisutnosti u tome mjestu.
Uza sve to, Bedeković se bavio i znanstvenim i spisateljskim radom. Da bi ostvario nešto veće, sigurno je radio i pisao nešto manje, o čemu se danas malo ili nimalo zna. U rukopisu, dakle neobavljeni, ostali su mu latinskim jezikom pisani spisi „Knjiga života i smrti ili popis žive i mrtve braće Reda sv. Pavla prvoga pustinjaka, hrvatsko-slavonski zavjetovane“ (zaboga, ne „profesora“, kako nalazim prevođeno!!) iz 1736. godine i danas samo po naslovu poznati „Vlastiti dijelovi časoslova i misa na blagdane za naš Red“ napisani ili pripremljeni 1740. godine. Poznati kroničar XVIII. stoljeća Adam Baltazar Krčelić spominje i njegove prigodne pjesme kakve su tada bile u modi, ali one također nisu sačuvane.
Ono po čemu Bedeković mora biti zapamćen i cijenjen jesu dvije njegove knjige objavljene 1744. i 1752. godine. Prva je pisana tadašnjom hrvatskom kajkavštinom i danas „teškim“ načinom pisanja pa joj naslov navodim u „prijevodu“ na našu štokavštinu: „Manuale, to jest priručnik ili kratka pouka našoj [braći] laicima za lakše napredovanje na Božjem putu, sastavljen i napisan od različitih vrlo vrijednih i učenih pisaca ili autora. Tiskan u Gracu kod Widmanstadijevog nasljednika 1744.“ Premda se misli da je to prijevod s njemačkoga jezika djela koje je na latinskom jeziku napisao jedan mađarski pisac (!!??), u naslovu je dovoljno jasna naznaka zašto je ta „ruchna knisicza“ pisana hrvatskim jezikom.
Mnogo veće, a za nas zanimljivije i važnije Bedekovićevo djelo pisano je latinskim jezikom i izdano u Bečkom Novom Mjestu (Neostadium Austriae ima svoj hrvatski naziv kao i, na primjer, Lutetia Parisiorum, Augusta Trinobantum, Vienna, Pestinum i dr.) pod često spominjanim naslovom „Natale solum …“ ili u prijevodu „Rodno mjesto velikoga crkvenoga naučitelja svetoga Jeronima, skriveno u ruševinama Stridona a otkriveno na temelju mišljenja iskusnih povjesničara i zemljopisaca te pomoću kratke iliričke kronologije, i sa životom istoga grimiznoga Dalmatinca objavio mnogo poštovani otac Josip Bedeković, generalni savjetnik Reda braće pustinjaka sv. Pavla prvoga pustinjaka, 1752. godine ponovljenoga Spasenja“.
Prvi, veći dio te knjige od gotovo pet stotina stranica sadrži opširan prikaz povijesti i zemljopisa nekadašnjih Ilirika i Panonije, i na temelju toga pisac nastoji pokazati kontinuitet hrvatstva odnosno slavenstva njihovih naroda. U skladu s tim dokazuje da je antički Stridon kao rodno mjesto slavnoga sv. Jeronima bio na mjestu tadašnje (i današnje) Štrigove u Međimurju. Iz toga onda slijedi da je i taj učeni i za Crkvu nadasve zaslužan svetac iz IV.–V. stoljeća bio naš sunarodnjak i zemljak: Slaven, Hrvat, Međimurac i Štrigovčanin. Njegovim životopisom ispunjen je drugi dio knjige kojom su se, očito, služili i drugi ugledni pisci.
Bez obzira na zamjerke koje se mogu staviti na njegov jezik i stil, u svjetlu pak novijih spoznaja i na točnost njegovih pretpostavki, a onda i zaključaka, Bedekoviću treba priznati da je tim svojim djelom napisao prvu monografiju Štrigove i Međimurja. Za više od dva stoljeća pretekao je današnje želje i nastojanja za djelima takve vrste.

P.S. Upravo dok sam završavao gornji tekst, bio sam počašćen pozivom gospodina župana Međimurske županije na „prvi sastanak radne grupe“ kojoj je cilj na temelju „Javne rasprave … do kraja ove godine utvrditi koji su povijesni nadnevci važni za Međimurje, na koji način ih obilježavati te kako o njima obavještavati i educirati međimursku javnost“. Bez obzira na to što će se sastanak tek održati – u času kad to pišem, sastanak je još u futuru, budućem vremenu, pa ne znam u kojem će se smjeru i opsegu kretati rasprava i zaključci – ne mogu ne pozdraviti županov poticaj i ne poželjeti mu uspjeh. Osobito ako „povijesni nadnevci“ objektivno obuhvate i važne događaje i zaslužne ljude koji su svojim značenjem u prošlosti i sadašnjosti pridonosili materijalnom i nematerijalnom napretku i ugledu svoje sredine i ovoga kraja, a preko njih i čitavoga našega naroda i domovine.
Da osvijetlim to na primjeru gore spomenutoga jubilarca: Josip Bedeković, taj i takav kakav je bio, a očito je da je bio „i netko i nešto“, nema „ploče“ ni sličnog vanjskog spomen-obilježja; „ima ulicu“ u Čakovcu i Šenkovcu i – to je, koliko znam, sve u tri grada, dvadeset i nekoliko općinskih središta i stotinjak naselja, nekih i ne malih. O dvjesto i pedesetoj obljetnici smrti kao „pavlin i historiograf“ dobio je po(d)sjetnicu od čitavoga – retka i pol u podebeloj knjizi! (Svjestan da moje znanje možda nije potpuno, unaprijed zahvaljujem svakomu tko će ga dopuniti ili ispraviti.) Govoreći općenito, ne samo o slučaju Bedekovića, u odnosu na neke ljude i njihove (u nekim slučajevima nikakve!) veze s ovim krajem možda je to mnogo ili previše, možda je dosta ili premalo, no svakako bi bilo dobro da to bude rečeno na mjestu i na način koje pokreće županova inicijativa, a ne da bude prepušteno nečijoj (samo)volji.