SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Nimalo slučajno nego prema običaju stvorenom prije lijepog niza, ne samo godina, nego već i desetljeća, nedavno sam se našao u jednoj ustanovi u kojoj sam redovito „brisao prašinu“ sa starih knjiga i papira. Jedan od ljubaznih i uslužnih službenika –slučajno je bila gospođa – uputi me da sjednem na slobodno mjesto za jednim od stolova. Nisam još dospio smjestiti se niti potiho pozdraviti one koji su sjedili sučelice meni, a već sam dobio ono što sam tražio. Kako se s osobom koja me poslužila poznajem već dugo, niti je ona smatrala dovoljnim šutke mi ostaviti donijeto, niti se meni činilo pristojnim samo kimanjem glave potvrditi da sam je vidio i da joj zahvaljujem. Tako je počeo razgovor u pola glasa, sasvim uobičajen među dobrim znancima. Tu i tamo oboje smo „bacali oko“ na one oko nas i, svjesni da razgovorom u dvorani smetamo drugima, naglo smo spuštali glas, ali onda, malo-pomalo, u žaru razgovora, ponovo smo se sa šapta vratili na „poluglas“ koji je ponekad možda i prešao granicu te „polovice“.
Tek kad smo to obavili i ja se okrenuo svojim knjigama i papirima, malo sam ozbiljnije pogledao ljude za susjednim stolom nasuprot meni. „Ljudi“ je množina od „čovjek“, ali bili su muško i žensko, ne više „cvijetu mladosti“, ali još jednako daleko od sredovječnosti. Kad sam zaustio da im se ispričam zbog smetnje razgovorom, prodrlo mi je u svijest da sam vidio kako prate moj razgovor; diskretno, ali pratili su. Mislio sam da im smetam, ali sad sam znao: nije to bio razlog. Nije im u pogledu bilo prijekora ili ljutnje, prije je to bilo zanimanje, znatiželja, iznenađenje ili slično. Ohrabren time, nisam stao samo na „Oprostite!“ ili nekoj sličnoj, a jednako otrcanoj frazi, nego sam počeo zamuckivati nešto što sam zaboravio i prije nego sam izgovorio. Što je god bilo, nije promijenilo njihov izraz na licu i sjaj u očima. Upravo obrnuto: ona dobrodušnost kao da se pojačala za nekoliko dobrih stupnjeva. Ipak – ne znam zašto, ali nisam pozitivno reagirao na njihove očite naznake da žele nastaviti razgovor.
Premda ozbiljno zaokupljen svojim poslom, nisam mogao ne pogledati ponekad preko stola i zamijetiti da se tamo ništa nije promijenilo. Radio se „svoj“ posao, ali nisam mogao zatomiti osjećaj da barem povremeno odonud dolazi nekakvo „zračenje“, da tamo jest nešto što se mene tiče.
Tako je bilo sve dok zbog telefonskoga poziva nisam morao prekinuti posao i izaći iz dvorane. Ustajući sa stolca, samo sam rezignirano kimnuo glavom kao odgovor na poglede koji su me pratili. Vrativši se, nisam mogao ne pogledati preko stola i tamo vidjeti spremnost na odlazak i na licima neku dobrodušnu odlučnost. Bljeskom svijesti protumačio sam si je kao „Obavili smo što smo htjeli i zadovoljno ‘adio’!“ Ali – prevario sam se! S pogledima na meni čekali su da sjednem i smjestim se, a onda začujem šapat s one strane stola: „Gospodine!“ Podignem oči da vidim komu je to upućeno, ali dva para očiju već su davala odgovor na moje još neizgovoreno pitanje.
„Molim?!“
„Smijemo li vas nešto pitati?“ Glas je potvrđivao staru istinu da na području rječitosti ženski dio čovječanstva ima neusporedivo više hrabrosti od onoga drugoga.
„Kako ne!? Vi smijete pitati, ali to ne znači da ja moram odgovarati!“ – pokušavam na vrijeme osigurati izlaz iz kakve zamke. To ipak nije pokvarilo vedar prizvuk u sljedećem pitanju:
„Vi ste … ?“ – pa mi, osim imena i prezimena, kaže nešto po čemu mi je bilo odmah jasno da nema povlačenja.
„Zašto me pitate kad to znate? Nego, kako ste me prepoznali? Ne sjećam se da smo se već vidjeli.“
„Da, točno je: nismo se vidjeli,“ naglasila je povratnost toga glagola, „ali mi znamo za vas i drago nam je što imamo sreću i čast. … Nehotice smo čuli smo vaš razgovor, a uostalom, mi i čitamo.“
„To sam vidio za ovih nekoliko sati, i to mi je drago.“
„Osim toga, moram biti iskrena i priznati: kad ste bili vani, zavirili smo u vaše papire – ali samo radi provjere i sigurnosti u identitet.“
„I – jeste li sigurni?“
„O da, i više nego sigurni. I zato vas ponovno pitam: smijem li vas još nešto pitati.“
„Pa već sam vam odgovorio.“
„Sad ja ponavljam vaše: jeste li sigurni?“ Postao sam znatiželjan pa sam bez razmišljanja odvratio:
„Da i ja ponovim vaše ‘O da, i više nego siguran!’“
On je pogledavao čas nju, čas mene, čas nešto treće, ali se nije miješao u naš „dvoboj“, a ona zastane pa će gledajući me u oči
„Vjerujete li vi, gospodine, u slučaj?“
Vjerojatno sam se vidljivo lecnuo od iznenađenja pa je ponovila:
„Vjerujete li u slučaj, u slučajnost, da se nešto događa slučajno?“
“Opa, kaj pak bu ve to za copriju?“ pomislim u prvi mah i nehotice bacim pogled na nešto što sam prije vidio pa previdio: oboje je na lančiću oko vrata imalo ne klasičan nego Franjin križ, tzv. „Tau“, jasno vidljiv u otvoru košulje. „Coprija“? Provokacija? Ne znajući kamo cilja, počnem:
„Ovisi što pod tom mislite. Ako …“, ali me prekine:
„Da se ne igramo mačke i miša, evo na što mislimo: mi pišemo disertaciju (mi, pomislim, u množini pišemo disertaciju u jednini!) o kraju koji je imao sličnu sudbinu kao i vaše Međimurje. Zanima nas i mjesecima već istražujemo: nesumnjivo zaslužni i u prvi mah slavljeni osloboditelji vašega i našega kraja ubrzo su doživjeli krah: novine su im propadale, a na izborima nisu dobivali ni približno dovoljno glasova za prolaz; bili su premještani ili su sami odlazili kojekamo,a na njihova mjesta dolazili su tuđinci koji domaći narod ni razumjeli nisu. Njihovi sljedbenici i poklonici opravdavaju to ‘slučajem’: narod nije znao, zabunom je glasao kako je glasao i tomu slično,a povjesničari šute li o tome, šute?!“.
Iznenada pogledavši na sat, on je prekine:
„Moramo. Već kasnimo …“
Naglo je pošla za njim, ali dospjela šapnuti:
„Vjerujete li da je to samo slučaj?“
Nisam stigao odgovoriti da u takve slučajeve ne vjerujem. Ali što to meni vrijedi kad drugi … ?! Vjeruju? Ne, nego ne misle!