SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Valjda se smije pretpostaviti da se svi, posebno oni međunarodni, ugovori sklapaju pošto su „ugovorne strane“ uskladile svoja mišljenja, sporazumjele se i složile u onome što jedna od njih hoće i traži od druge, a druga prvoj nudi i može dati ili učiniti. Ako takve sloge i sporazuma među njima nema, onda ni ugovor – usprkos takvomu nazivu – onda ugovora ili nema ili je on zapravo diktat, naredba, zapovijed ili slično.
Budući da je još od antičkih, zapravo rimskih vremena, ostao običaj da se odnosi među ljudima – pojedincima i njihovim zajednicama – obuhvaćeni pojmom „pravo“ (enciklopedijski učeno: to je„sustav društvenih normi koje reguliraju društveni život ; kodificirani sustav normi, zakona i propisa , koji uređuju odnose među pojedincima i društvenim skupinama, kao i njihove odnose spram zajednice“) nazivaju latinskim imenima, svaki bi se takav ugovor mogao označavati nazivom „konkordat“, riječju nastalom od latinskoga „concordare – slagati se, pogađati se“ ili čak od imena rimske božice Konkordije (Concordia), personifikacije sloge.
No, nije tako: međunarodna pravna praksa običava tim imenom nazivati samo ugovore između pape, nositelja najviše vlasti u Katoličkoj crkvi te poglavara samostalne države Vatikanskoga Grada ili Svete Stolice, i neke suverene države. Konkordatom se dakle uređuju odnosi između Crkve i države, tj. utvrđuju se međusobna prava i obveze, ili, drugim riječima, određuje se pravni položaj Crkve u državi ali i granice miješanja države u crkvene poslove.. Prvi takav ugovor u povijesti bio je tzv. Wormski konkordat, sklopljen 1122. godine između pape Kalista II. i njemačko-rimskoga cara Henrika V. Konkordati su – ne uvijek baš pod tim imenom – postali posebno aktualni u XIX. i XX. stoljeću kad je proces odvajanja Crkve od države u ovom ili onom obliku uzimao sve više maha.
U ovome dijelu svijeta u kojemu živimo bila su sklopljena četiri konkordata: 1855. godine za cijelu Austriju, kasnije Austro-Ugarsku, 1881. za okupiranu Bosnu i Hercegovinu, 1886. za Kneževinu Crnu Goru i 24. lipnja 1914. – neposredno uoči Prvoga svjetskoga rata – za Kraljevinu Srbiju. Za taj posljednji zanimljivo je da su ga Vlada i Narodna skupština Srbije ratificirale već dva dana poslije potpisivanja, 26. lipnja 1914. (navodno „radi privlačenja katolika izvan Srbije srpskoj državi“!), dok je Vatikan zbog otpora carske administracije to učinio tek 20. ožujka 1915., kad je njegova suugovornica već poodavno bila pregažena i okupirana!
Zbog političko-teritorijalnih promjena nastalih poslije rata, svi su ti konkordati prestali vrijediti. U novoj Državi, odnosno Kraljevini SHS neke političke i vjerske snage bile su za odvajanje Crkve (samo Katoličke?) od države, pa je katolički episkopat dao poticaj za sklapanje konkordata i u tome smislu poduzeo određene korake kod pape Benedikta XV. Premda je Vlada u Beogradu već 1921. i 1923. imala neke nacrte oko toga, sve je stajalo na mjestu zbog neprihvaćanja njezinih zahtjeva da „država“ sudjeluje u postavljanju novih biskupa i da se u Crkvu uvede staroslavensko bogoslužje. Ipak su se u prosincu 1924. ministar M. Ninčić i kardinal P. Gasparri sporazumjeli da temelj za pregovore bude konkordat sa Srbijom iz 1914. godine, ali pregovori u svibnju 1925. nisu uspjeli zbog vladinih nepopustljivih zahtjeva.
Poslije uvođenja šestosiječanjske diktature, brzo su jedan za drugim bili donošeni zakoni o crkvama i vjerskim zajednicama: već 9. studenoga 1929. o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, 14. prosinca 1929. o Vjerskoj zajednici Jevreja, 5. veljače 1930. o Islamskoj vjerskoj zajednici i 16. travnja 1930. o evangeličko-kršćanskim crkvama. I za Katoličku crkvu bila su pripremani nacrti i prijedlozi 1931. i 1933. godine, ali do stvarnih pregovora s Vatikanom došlo je tek 1935. godine. Oni su sada relativno lako i brzo završili 25. srpnja, kad su konkordat potpisali ministar pravde Lj. Auer i kardinal E. Paccelli, kasnije papa Pio XII. Tako je prije ravnih tričetvrt stoljeća sedamdeset pet godina bio obavljen jedan posao, slučajno ili ne, ali točno mjesec dana prije velikog Euharistijskoga kongresa u Čakovcu.
No, stvar time nije bila završena. Tekst ugovora nije bio objavljen ni u Rimu ni u Beogradu, a nije jasno zašto se s tim čekalo kad se znalo da konkordat mora biti i ratificiran, tj. prihvaćen i konačno potvrđen u Narodnoj skupštini i Senatu. Uobičajena praksa Vatikana bila je da s ratifikacijom pričeka državu suugovornicu, pa je tako čekao i u tome slučaju. Kraljevsko pak namjesništvo u Beogradu – kraljeva zamjena poslije ubojstva Aleksandra I. u Marseillesu – tek je 5. studenoga 1936. ovlastilo predsjednika Vlade da podnese konkordat narodnoj skupštini i Senatu na ratifikaciju. U isto vrijeme „prodro“ je i njegov tekst, čini se „ilegalno“, u javnost.
Da se sve to dogodilo pet godina ranije, tada kad su bila rješavana pitanja položaja i drugih vjerskih zajednica u državi, možda bi sve prošlo mnogo mirnije, pa i sasvim mirno, bez ikakvih loših posljedica. No, geometrijskom progresijom nabujale političke napetosti u „troplemenskoj“ državi „jednoga naroda“jedva su čekale da se dogodi još nešto što bi se moglo uzeti kao povod za novo produbljivanje ionako već predubokoga jaza između onih na vlasti i onih „drugih“. Nije teško pogoditi: sada je to bio konkordat, najprije sam po sebi a potom i po svome sadržaju i obliku. Istočna crkva odmah mu se oštro i bučno usprotivila, i za njom je odmah pošao dobar dio javnosti, dok ga je vladin tisak nastojao svakako obraniti.
U rano proljeće 1937. počele se burne rasprave u Narodnoj skupštini, a kritičarima se pridružio i Senat koji je prigovorio Vladi jer je ministar „unutrašnjih dela“ A. Korošec „izdao poverljiva naređenja da se pošto-poto u javnosti zabrani svako raspravljanje o konkordatu“. Vlada je ipak uspjela da konkordat 23. srpnja 1937. u Skupštini „prođe“ sa 166 glasova „za“ i 122 „protiv“, no to je njegove protivnike tako razjarilo da je događaje koji su slijedili povijest zabilježila kao „krvavu litiju“ u Beogradu. Svjesna da konkordat, posebno u takvim okolnostima, neće proći u Senatu, vlada mu ga nije ni poslala na ratifikaciju. Njezin predsjednik M. Stojadinović 10. studenoga 1939. objavio je da je „konkordat definitivno skinut s dnevnoga reda“, a. „proslavio se“ i spomenuti A. Korošec – katolički svećenik (!!) i vođa Slovenske ljudske stranke – izjavivši 29. prosinca 1937.: „Na donošenje konkordata mi uopće ne pomišljamo.Moje je osobno mišljenje i uvjerenje da se zapravo konkordat ne može ponovno donijeti, te nitko među nama na to i ne misli. Konkordat je bio stvorio mutno stanje i on je sada ugašen. Stojadinović, Korošec i Spaho ne će donijeti ni stari konkordat, ni stari popravljeni, ni novi, niti uopće bilo kakav konkordat!“
Tako su bez konkordata ostali država i ljudi kojima je bio potreban više nego nekima drugima koji su ga imali. Ali i to je slika vremena.

P.S. Ako se ono što se negdje događa samo jednom ili najviše dvaput u godini može smatrati nesvakidašnjim događajem, onda će se i u tjednu pred nama dogoditi nešto upravo takvo. Ima toga i drugdje po Međimurju – da ne spominjem širok svijet preko Drave i Mure te „prek meje“ na zapad – ali da je „Procinkulsko proščenje“ (ne znam zašto ne poštivati taj prastari domaći, narodni naziv?!) u Čakovcu najveće i najpoznatije na prostoru od Sv. Vrbana do Dolnje Dubrave, ili nekad od Raskrižja do Legrada pa i dalje od toga, to moraju priznati i „najvekši jalnuši“.
Nisam ovlašten za bilo kakav „EPP“ tom događaju takvomu kakav jest, koji je uvelike prerastao ono što je „proštenje“ prvotno bilo i što taj naziv zapravo znači – na primjer, prema Anićevu „Rječniku hrvatskoga jezika“ to je „okupljanje [naroda] uz crkvenu proslavu ili crkveni god“ – ali potaknut pitanjima koja iz godine u godinu slušam, ne smatram suvišnim spomenuti ono što bi o tome trebalo znati. Ponajprije: proštenje je obično vezano uz dan kad se po katoličkome kalendaru slavi svetac zaštitnik župe i crkve ili kapele, no u ovome slučaju nije tako jer 2. kolovoza slavi se spomen posvete jedne crkvice zvane „Porcijunkula“, inače kolijevke Franjevačkoga reda. Zatim: naziv „proštenje“ nastao je prema nekadašnjoj praksi dobivanja određenih oprosta od kazni za počinjene grijehe; poseban, potpun takav oprost danas je vezan upravo uz dan Porcijunkule. (I jedno i drugo zahtijeva šire objašnjenje za koje ovdje nema mjesta.) Osim toga, bit proštenja oduvijek je bila vjerska i crkvena svečanost; iz različitih razloga s vremenom su joj se „prikrpali“ različiti sadržaji drugih vrsta, pa „proščenja“ danas neizostavno imaju i svoj izvancrkveni, svjetovnjački dio.
Premda ima „proščenja“ i u drugim vremenima, najčešća su i najpoznatija upravo u ovo ljetno doba godine - nasumce podsjećam na neka: Margaretsko, Škapularsko, Madgalensko, Jakobovo, Anino, Procinkulsko, za Božje Lice, Lovrencovo, Velkomešno, Rokovsko, Bartolovsko, Malomešno itd. Treba li spominjati i njihove „domicile“ ili „zainteresirani“ to već znaju??