SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Teško je reći je li Ivan Mažuranić – dovoljan je pogled na slike da se zna o kojemu je Mažuraniću i Ivanu riječ – bio veći političar ili književnik, ali za što bi se god od toga netko odlučio, ne bi pogriješio. Mažuranić je, naime, ušao u hrvatsku povijest kao glasoviti pjesnik Smrti Smail-age Čengića i prvi ban pučanin, pa je i po jednome i po drugome stao uz bok najvećih, najzaslužnijih i najznamenitijih Hrvata XIX. stoljeća, takvih kakvi su bili, na primjer, Ljudevit Gaj, Josip Jelačić, Josip Juraj Strossmayer i drugi. U svakome slučaju, zaslužuje da mu sutrašnja sto dvadeseta godišnjica smrti – umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1890. – bude povod za podsjećanje na toga izuzetnoga čovjeka.
Kao potomak brojne seljačke, ali imućnije obitelji, podrijetlom iz okolice Splita, Ivan Mažuranić rođen je 11. kolovoza 1814. u Novom Vinodolskom u kojemu je završio njemačku osnovnu školu. Tadašnju gimnaziju s latinskim nastavnim jezikom „odradio“ je u Rijeci naučivši „usput“ talijanski i mađarski. Njima će kasnije dodati još francuski, engleski, ruski, češki i poljski. Govorio je, dakle, deset jezika! Filozofiju je „odstudirao“ u Zagrebu i Szombathelyju, a potom je 1837. godine završio i studij prava na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti. Pošto je kraće vrijeme radio kao gimnazijski profesor u Zagrebu i uz to stjecao uvjete za odvjetničko zvanje, 1840. godine otvorio je u Karlovcu odvjetnički ured. Sljedeće godine sklopio je brak s Aleksandrom, sestrom ilirskoga književnika Dimitrija Demetra, i prešao u gradsku službu kao „sirotinjski kurator“.
Osam karlovačkih godina bilo je vrijeme Mažuranićeva intenzivnoga književnoga djelovanja kojim se počeo uspješno baviti već kao riječki gimnazijalac. Ovdje i tada nastala su njegova najveća i najvrednija pjesnička djela kojima se dokazao kao istaknut pristalica hrvatskoga narodnoga preporoda i suradnik u Gajevim Novinama i Danici. Među tim književnim umotvorinama relativno mladoga Mažuranića svakako treba spomenuti dopunu velikoga djela dubrovačke književnosti - epa Ivana Gundulića Osman kojemu su, uz osamnaest napisanih i sačuvanih, nedostajala XIV. i XV pjevanje. Vrhunac pak Mažuranićeva književnog stvaralaštva je izvoran ep Smrt Čengić-age, datiran „u Karlovcu, na 29. studenoga 1845.“ i objavljen u zagrebačkome časopisu „Iskra“ 1846. godine. (Tek će treće izdanje 1857. godine dobiti danas poznat i uobičajen naslov Smrt Smail-age Čengića.) Različite analize toga djela traže i nalaze u njemu i neke nedostatke, no činjenica je da su mnoga pokoljenja učenika i studenata na njemu kao najzrelijem djelu hrvatskoga romantizma učila teoriju književnosti, a ne malo o njemu govori i to što je još uvijek jedno od naših književnih djela najčešće prevođenih na druge jezike. Osim toga, ne može mu se osporiti da je u ono vrijeme upravo preko njega svijet dobio i te kako učinkovito upozorenje na stanje u tadašnjoj Bosni i Hercegovini pod turskom vlašću: s jedne strane krajnje nehuman odnos vlastodržaca prema podložnicima druge vjere i narodnosti, s druge pak strane neugasivo i nesavladivo rodoljublje te nepokolebljiva vjernost vjeri svojih otaca.
Preseljenje u Zagreb 1848. godine bilo je za Mažuranića životna prekretnica. Može se reći da je s njim konačno završilo njegovo književničko razdoblje i započelo uključivanje u intenzivan politički život Hrvatske. Na glas je izašao poslanicom Hèrvati Madjarom – Odgovor na proglase njihove od ožujka mjeseca i travnja 1848., objavljenom kao brošura u Karlovcu, a odmah potom i na mađarskome jeziku u Zagrebu. O čemu se radi jasno pokazuje činjenica da je neposredno poslije toga ban Josip Jelačić prelaskom Drave kod Varaždina započeo poznat rat protiv Mađara. Sam pak je Mažuranić bio izabran za zastupnika u Saboru, potom je bio član hrvatskoga izaslanstva u Beču, 1850. godine bio je imenovan generalnim prokuratorom za Hrvatsku i Slavoniju, deset godina kasnije postao je predsjednik dvorskoga dikasterija i ubrzo potom hrvatski kancelar na carskome dvoru. Slijedilo je razdoblje relativnoga mirovanja od 1865. do 1871. godine, a tada je ponovo ušao u Sabor kojemu je sljedeće godine postao predsjednik.Tu je dužnost obavljao do 20. rujna 1873., kad je bio imenovan hrvatskim banom, prvi u hrvatskoj povijesti iz reda pučana, a ne velikaša, plemića, feudalaca, bez obzira kako se oni nazivali. Premda je učinio i postigao mnogo u reformi javnoga života – spomenimo ovdje samo osnivanje i otvorenje hrvatskoga sveučilišta 19. listopada 1874. – nezadovoljan odnosima i politikom Beča i Pešte prema Trojednoj kraljevini, posebno zbog Međimurja, Rijeke i Vojne krajine, zahvalio je na banskoj časti i 21. veljače 1880. bio je umirovljen. Ipak su ga njegovi Vinodolčani 1885. godine ponovo izabrali u Sabor, ali se on već sljedeće godine oprostio i od toga govorom koji je završio riječima: „Dok sam bio ban, nitko me nije pitao u što vjerujem. A da su me pitali, bio bih im odgovorio: ‘Vjerujem u prošlost, sadašnjost i budućnost Hrvatske.’“
Napustivši tako i političko djelovanje – od književničkoga stvaranja, vidjeli smo, oprostio se već mnogo prije toga – povukao se u vlastiti dom u kojemu mu je 1885. godine umrla supruga Aleksandra. Tu se dalje u samoći bavio čitanjem i, gotovo nevjerojatno poslije svega, matematikom i astronomijom – do smrti od srčane kapi koja ga je zatekla u naslonjaču s knjigom u ruci. Uz izuzetno velike počasti, bio je pokopan dva dana kasnije u „ilirskoj“ arkadi zagrebačkoga Mirogoja, a Zagreb mu je, kao prvi od hrvatskih gradova, „poklonio“ jedan od najljepših svojih trgova.

P.S. Da do sljedećega „Procinkulovoga“ ne zaboravim odgovoriti na pitanja izazvana, valjda, posljednjim „P.S.-om“, evo kratkoga odgovora:
Kada je u Čakovcu održano prvo „Procinkulsko proščenje“, ne vjerujem da je igdje u kronikama točno zabilježeno. Naime, njegova je osnovica „porcijunkulski oprost“, a taj je izrazita povlastica franjevačkoga reda i njegovih crkava; stoga su je franjevci širili i „nosili“ sa sobom jednako kao i svoj habit i pojas. Kamo su god došli i nastanili se, u svojem su je osobnom interesu primjenjivali, a glas o tome širio se i privlačio vjernike iz sve veće udaljenosti. Je li to u Čakovcu počelo već 1659. godine, kad su franjevci došli ovamo, ili je trebalo nešto vremena da to postane opća praksa među vjernicima, može se samo nagađati, ali zaključak da na to nije trebalo dugo čekati sigurno nije daleko od istine.
Stoga se može reći da „Procinkulsko proščenje“ u Čakovcu ima tri i pol stoljeća dugu tradiciju. Razumije se, takav zaključak odnosi se na prvotni, vjerski ili crkveni dio „proščenja“; onaj drugi, izvancrkveni, recimo tako, „ugostiteljski“ dio izazvan razumljivom željom da „proščenjari“, pogotovo oni izdaleka, osim duhovnih zadovolje i svoje tjelesne potrebe, nešto je mlađi, a „potrošačko-zabavni“ dio „izum“ je relativno (naj)novijega vremena.