SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Tko je god izmislio enciklopediju – a teško je reći komu bi to trebalo pripisati i priznati jer su je „izmišljali“ mnogi od Marka Terencija Varona i njegovih „Disciplinarum libri IX.“ u I. stoljeću prije Krista do Denisa Diderota i njegovoga „društva književnika“ koji su u trećoj četvrtini XVIII. stoljeća Francuskoj, i preko nje svijetu, dali glasovitu „Encyclopédie ou dictionaire raisonné …“, a ni time nije bila stavljena posljednja točka na njeno „izmišljanje“ – napravio je genijalnu stvar: želiš li ili trebaš „na brzinu“ saznati nešto o nekome ili nečemu, posegneš za dobrom enciklopedijom i velika je vjerojatnost da ćeš s malo strpljenja i spretnosti naći što tražiš (ako to nije krajnje „zaguljeno“u bilo kojem smislu). Razumije se: enciklopedija ima, obično s više, pa i s nekoliko desetaka svezaka; ima ih velikih i manje velikih (ne samo po formatu knjige nego i po opsegu i stručnosti sadržaja), starih i manje starih, dobrih i manje dobrih, pouzdanih i manje pouzdanih, a – ovisno o svemu tome – poznatih i manje poznatih.
U jednoj od upravo takvih (ne bez razloga manje poznatih) enciklopedija, staroj osamdesetak i još koju godinu, našao sam poduži članak o ovome kraju „med Murom i Dravom“. Svrha je članku bila i na prvi pogled očita: Južnim Slavenima – iznenada okupljenima u državi koja se po raznorodnosti naroda i njihovu položaju u njoj nije mnogo razlikovala od Austro – Ugarske, ne bez razloga nazivane „tamnicom naroda“ – prikazati kraj o kojemu, zbog duge odvojenosti od države i naroda kojima po svemu pripada, ni njegovi najbliži susjedi nisu mnogo znali. No treba dodati da je to bilo u vrijeme koje nam je, na primjer, Jakoba zamijenilo Jakovom, Ignaca i Ignacija prekrštavalo u Ignjatiju, a Vinka u Vikentija i Vićentija, Nedelišče i Mursko Središče pretvaralo u Nedeljište i Mursko Središte, u (katoličke) crkve nastojalo uvesti staroslavenski jezik, i tako dalje. Nije stoga čudno što je i ovdašnji narod gotovo prekorilo da ne zna kako mu se kraj, a po kraju i on sam zove, pa ga je podučilo ili barem nastojalo podučiti da je to „Međumurje“, pa su onda i oni „Međumurci“, što se lijepo vidi već u prvima četirima riječima enciklopedijskoga, dakle „sveznadarskoga“ i zato „općeprihvatljivoga“ teksta. (Naglasak na tim nazivima nije označen, ali da i jest, vrlo vjerojatno ni on ne bi bio izvorno domaći, meĐImurski, nego bilo koji drugi kao MEđumurje ili MeđuMURje, što pravi i neiskvareni MeĐImurec, makar i MeĐImurac, neće ni u snu izgovoriti.) Usprkos tomu, tekst vrijedi pročitati jer donosi i podatke koje mnogi danas s omalovažavanjem, pa i prezirom odbijaju „primiti na znanje“, a kamoli prihvatiti kao povijesne činjenice. Pročitajmo, dakle (djelomično prilagođeno današnjemu načinu pisanja i s ponekim upozorenjem u uglatim zagradama):
MEĐUMURJE (u narodu Međimurje), [!] kraj između Drave i donje Mure, nalik na trokut kojemu su južna i sjeveroistočna strana oštro obilježene spomenutim rijekama, dok mu zapadna strana od prirode nije određena, već se drži političke granice (negda između Austrije i Ugarske, sada između naših srezova čakovačkoga, ptujskoga i lutomerskoga). [!] Drava dijeli Međumurje od Hrvatske (oblasti zagrebačke), Mura u najdonjem toku od Madžarske (županije zaladske), a u višem toku od našega Prekomurja. Međumurje među svoje dvije glavne rijeke izgleda kao poluotok. Stranci ga zovu otok: tako ga Nijemci zovu Murinsel, a Madžari Muraköz, u historijskim spomenicima dolazi i latinsko ime Insula Muro-Dravana.
Međumurje zaprema 880,9 km². [! Nije pogrešno!] U zapadnom kraju kamo ulaze iz susjedne Slovenačke [! =Slovenije!] Slovenske Gorice (339 m), bregovito je, pa se zove Gornje Međumurje, dok je dalje k istoku, Srednje i Donje Međumurje, otvorena ravnica koja se prostire sve do utoka Mure u Dravu kod Legrada (130 m). Kroz Međumurje teče potok Trnava vijugavim tokom; izvire u Slovenskim Goricama, do Čakovca teče jugoistočno, dalje najprije sjeveroistočno kao da će se izliti u Muru, zatim krene opet k jugoistoku i utiče u Dravu više utoka Mure. Drugo je potok Trnava koji čini donekle zapadnu granicu, a utiče [!] u Dravu na tlu ptujskog sreza.
Međumurje je na prijelazu alpske u kontinentalnu klimu. Zima je oštra, a ljeto blago i pogodno rastlinstvu. Zemlja je crna, masna i prhka i tako rodna da se žito nekada dvaput na godinu sije. [Vjerojatno je ipak riječ samo o prosu i heljdi koji su se sijali „na strnišče“, postrno, kao i repa koja, valjda, nije ovamo ubrojena.] Rode (osim riže) sve vrsti evropskog žita, naročito pšenica, raž, ječam, zob, kukuruz. Voćarstvo nije napredovalo, a povrće se sadi samo za domaću upotrebu. Vinogradarstvo je znatno, osobito u Gornjem Međumurju (vinorodne Slovenske Gorice). Na nekim se mjestima sadi duhan. Šume ima malo i sve se dalje siječe. Livade se prostiru poglavito duž Mure, gdje se obično zovu „berek“. Stočarstvo je znatna grana narodne privrede; timare se konji, goveda, ovce i svinje. Ima dosta domaće peradi. Goje se i pčele, dok je svilena buba zanemarena. Industrija je neznatna i što je ima, osniva se poglavito na poljoprivredi (mlinovi, pecare žeste). Čakovac, [!!] usred Međumurja, glavno je trgovačko, industrijsko i saobraćajno mjesto, raskršće cesta i željeznica.
……
Tekst o tome malome kraju vrlo je dugačak: zauzima gotovo pet stranica, što je mnogo, mnogo više nego ga je posvećeno nekim drugim krajevima. (Izrazita neravnomjernost koja se ne može sasvim odvojiti od pridavanja važnosti pojedinoj jedinici, općenito je znakovita za tu enciklopediju.) Stoga ćemo se, kad vrijeme i prostor dopuste, još vratiti tomu „Međumurju“.

P.S. Ne vraćam se više ovogodišnjem čakovečkomu „Procinkulovomu“ i „Procinkulskomu proščenju“ koje nam – neki? mnogi? svi? i tko su ti? – uporno, kao u gornjem tekstu Međimurje u Međumurje, prekrštavaju u „Porcijunkulu“, „Porcijunkulovo“ (!! – ako već jest moguće nešto takvo, onda bi moralo biti „Porcijunkulino“!!) i „Porcijunkulsko proštenje“, i koje je „v morje vre vekivečno, fala budi dragomu Bogu, na se zadnje itak kapnulo srečno“. (Navodim malo po Pavlu Štoosu, a malo po mnogim Čakovčanima.) „Kaj je bilo, bilo je, i dale je se zabadaf!“
No, ne mogu ne vratiti se drugomu danu ovogodišnjega kolovoza kad sam nekoliko puta posredstvom I. programa Radio-Zagreba saznao kako su domaći ljudi u dolini Neretve žestoko – mislim da je i to preblaga riječ, ali ostanimo kod nje – reagirali jer je netko (pametniji ili „pametniji“od njih?!) izmijenio i iskrivio ne samo riječi i nazive, nego čak i njihove naglaske i tako izmijenjene (da ne kažem pravu riječ: iskvarene) pisane ili izgovorene pustio u javnost. Riječ je o nekim njihovim turističko-sportskim priredbama koje se zasnivaju na tradicionalnom načinu života u onome kraju i koje predstavljaju pravi spektakl i za domaće i za strance. I nisu se ljudi bunili zato što je netko u plovidbi čamaca ili nečemu drugomu nešto pogriješio ili nedopušteno učinio, čega je možda također bilo i što je teško izbjeći u takvim zgodama – ne, nego baš zato što njihovi nazivi, njihove domaće riječi nisu bile izgovarane na njihov način kako to oni, domaćini čine. Svemu daje težinu činjenica da je o tome govorila znanstvenica u ime ustanove nedvojbeno kompetentne za sud o tome i za zaključak da je narod bio u pravu. Njezine su riječi, treba poštivati jezične specifičnosti nekoga kraja i čuvati ih kao stoljećima stvarano blago.
Svaka sličnost s Međimurjem – nažalost isključena!!