SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Da ne bude zabune, moram objasniti da enciklopedija na koju sam u prošlotjednoj „Sitnici“ upozorio – i koja zaslužuje da se još malo njome bavimo – niti je prva niti posljednja knjiga koja je i svijetu i Međimurcima rekla da se naš kraj – neki ga spominju kao „cvetnjak med dvemi vodami“ – ne zove Međimurje nego „Međumurje“. U tome smislu spominjem samo dvoje Horvata, oboje (su bili) doktori znanosti (ljudi s tim prezimenom i u Međimurju ima „na klaftre“, ali to dvoje nisu Međimurci!). Prvi - povjesničar Rudolf još je 1906. godine u varaždinskim novinama počeo objavljivati „Povjest Medjumurja“ koju je potom, 1908. godine, objavio i u knjizi pod istim naslovom, no sam se kasnije, 1944. godine, ispravio izdajući „Poviest Međimurja“. Druga pak, povjesničarka umjetnosti Anđela pola stoljeća poslije svojega prezimenjaka, 1956. godine, izdala je knjigu „Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Međumurju“; na temelju razgovora s njom, kojih se još uvijek živo sjećam, siguran sam da bi i ona ispravila „Međumurje“ u Međimurje (kao i, na primjer, „Štrigovo“ u Štrigovu, „Željeznu goru“ u Železnu Goru i sl.) da je nakon više od pola stoljeća, 2010. godine, mogla utjecati na ponovni tisak („reprint“) te svoje knjige.
No, dok se spomenuti znanstvenici nisu bavili nazivom toga kraja, nego su jednostavno „tjerali svoje“ (a možda i „tuđe“, za što također ima ne malo primjera!), autor teksta u spomenutoj enciklopediji, također doktor znanosti (!), lijepo priznaje da kraj koji on – samoinicijativno, slijedeći druge ili po nečijoj „komandi“ ? – naziva „Međumurje“ ima i drugo ime: on je „u narodu Međimurje“! Priznaje, ali za to ne mari, jer – otkud bi domaći priprost narod (pogotovo ovaj koji sebe naziva međimurskim!) mogao znati kako mu se vlastiti kraj zove!! A sve je to – u ovome slučaju svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno?? – u poznatome cilju oduzimanja identiteta nekomu ili nečemu. Postupak je jednostavan i još u doba „mađarije“ (naročito u posljednjih pet desetljeća prije 1918. godine) prokušan: poslije imena kraja izmijeni se ime pojedinoga mjesta, pa zatim naziv nekog običaja, posla, alata, uporabnoga predmeta do samoga jezika – po sitnim dijelovima ode, nestane čitav identitet kraja i naroda u njemu. Po čijoj volji, u čijem interesu? Treba li to dokazivati?
Ipak, da ne zastranimo dokraja, vratimo se spomenutoj staroj enciklopediji i dovršimo njezin prikaz „Međumurja“ otprije dobrih osamdesetak godina. Uz ono, dakle, navedeno u prethodnoj „Sitnici“, ona nastavlja:
Za službenoga popisa stanovništva 1921. godine [prvoga poslije priključenja toga kraja Državi, kasnije Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca] Međumurje je imalo 96.945 stanovnika, tj. 125 na 1 km². Po tomu Međumurje spada u najgušće naseljene krajeve naše tadašnje države, daleko nad srednjom gustoćom (48 na 1 km²). Muškarci se (47.968) odnose prema ženskinjama [!] (48.977) kao 100 : 102. Narodnosne su prilike u Međumurju vrlo povoljne. Ono je od naših najčistijih narodnih krajeva: ima 94.000 Hrvata i 617 Slovenaca, tj. 97,6% [Slovenaca 0,6%], a samo 2,4% su druge narodnosti (najviše Madžari 1.800, pa Nijemci 310 dr.). I u pogledu sli vjere Međumurje daje jednoliku sliku: katolika ima 94.534 t. j. 97,5 %, dalje ima 1.127 pravoslavnih, 736 izraelićana, 474 protestanata i dr., tj. samo 2,5%. U Međumurju ima 57 pučkih [četverorazrednih osnovnih] škola (1 viša) [kasnije „građanska“, u Čakovcu]: što nači da je 1 škola na 1.701 stanovnika, a na 13,6 km². U Čakovcu ima učiteljska škola.
Međumurski Hrvati govore kajkavskim narječjem, čime se približuju Slovencima. [Bilo je jezikoslovaca koji su Hrvate kajkavce „po kratkome postupku“ pribrajali slovenskomu narodu, što im je olakšavalo sve štokavce smatrati jednostavno Srbima!] Bave se ratarstvom i stočarstvom; pobožni su i vesele ćudi, rado idu na zborove [!] i vole pjesmu (međumurske popijevke). U nekim selima donjega Međumurja ima „zlatara“, ljudi koji ispiru zlato niz dravskog pijeska.
Administrativno Međumurje pripada Mariborskoj oblasti, a čini dva sreza [po staroj hrvatskoj terminologiji u državnoj upravi: kotara!]: čakovački (158 [očito pogrešno umjesto 524,9!] km², 48.853 stanovnika) s 13 općina (158 mjesta), i preloški srez (356 km², 48.092 stanovnika), s 13. općina (36 mjesta). U crkvenom pogledu Međumurje je arhiđakonija [!!! – prvi put čujem za nešto takvo i ne vjerujem da je izmislio, nikako drugačije nego izmislio bekšinska (Bexin, 22 župe) nadbiskupije zagrebačke. Osim sreskih mjesta, Čakovca i Preloga, znatna su općinska i župna mjesta: Belica (1.887 stanovnika), Mursko Središće (1.630), Nedelišće (2.291), Podturen (2.169), Donja Dubrava (3.500), Goričan (6.099), Kotoriba (4.735), Sv. Marija na Muri (2.412), Štrigova (444), Legrad (3.406), i negda jaka tvrđava Novi Zrinj [razorena 1664. godine, prije nego je bila potpuno dovršena !!].
……
Tako je, dakle, „enciklopedijsko“ „Međumurje“ izgledalo (trebalo izgledati) potkraj trećega desetljeća prošloga stoljeća ili prije osamdeset i još koje godine. Usporedba s nizom drugih izvora povijesnih podataka pokazuje da se tomu opisu uglavnom može vjerovati.
Slijedi zatim gotovo četiri puta duži prikaz povijesti toga kraja: još od ilirskog ili predrimskoga doba do – čovjek bi očekivao – trećega desetljeća dvadesetoga stoljeća. Pritom je dosljedno „na tragu“ Horvatove „Povjesti Medjumurja“ iz 1908. godine. Zato se ne treba čuditi što vrijeme kao da je 1861. godine stalo: o gotovo punih šest najnovijih desetljeća zabilježeno je samo da je „na samu badnju noć 1918. u Međumurje ušla vojska kraljevine SHS“, što zaslužuje više od jednoga upitnika i uskličnika.

P.S. Ovo nije samo „post scriptum“, nego i „post factum“ kojemu smo mnogi od nas nerijetko ljuti svjedoci. Veli mi znanac:
„Supruzi mi je iznenada pozlilo, vozim je na ‘hitnu’, dakle žurilo mi se, kad me prestigne motociklist i na prvome križanju stane točno na sredini između pune crte i ruba kolnika – daje lijevi žmigavac i čeka da prođu automobili iz suprotnoga smjera, a ne vidi im se kraj. Dam mu znak sirenom jedan, pa dva, a poslije trećega okrene se na sjedalu, više gestama nego riječima kaže da ne može skrenuti ulijevo i vrati se u prvotni položaj čekanja. Ponovo mu dam znak i, bez obzira na njegove prostote, gurnem glavu kroz prozor i viknem mu neka stane uz crtu na sredini ulice da možemo proći mimo njega – ulica je dosta široka. Bit ću pristojan i ne ću ponoviti što mi je rekao i prstima pokazao, ali nas nije propustio. Čak i kad mu je prolaz bio slobodan i moguć, još se malo zadržao i onda, uz gestu koja ne spada u „repertoar“ pristojna čovjeka, punim gasom odjurio ulijevo.
Kad sam prošao križanje, više od bijesa nego iz radoznalosti, stao sam uz rub kolnika i nabrojio šesnaest automobila koji su, kao i ja, čekali da im zlurada prgavost jednoga bezobraznoga „gazde“ na cesti, kojemu nitko ništa ne može (!), dopusti doći na cilj svoga puta. Nasreću, ja sam još uvijek, makar u zadnji čas, stigao na vrijeme, ali jesu li i drugi? Nije li svaka od tih sedamnaest minuta čekanja mogla biti, a možda i jest bila važna, odlučujuća, pa i kobna za nekoga ili nešto? Što takav dotičnik kaže kad se njemu nešto takvo dogodi?“
Slučaj mojega sugovornika nikako nije usamljen – događa se svakoga dana X-puta. A iskustvo koje ja imam govori da ne bi trebalo biti tako. No, tko bi još i mene slušao i meni vjerovao!?!?