SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Najveća od svih manifestacija i okupljanja ljudi na jednome mjestu, koja se ikada dogodila u Međimurju, bio je Euharistijski kongres u Čakovcu održan prije ravnih tri četvrt stoljeća, od 23. do 25. kolovoza 1935. Podaci o tome spominju najčešće oko 60.000 ljudi, pa bi se pojedinačne procjene na više od 70.000, odnosno na manje od 50.000 ljudi mogle smatrati pretjeranima u pozitivnom ili negativnom smislu. Ni u doba najžešćeg ratovanja Zrinskih s Turcima nije bilo tu najednom toliko vojske, a još manje u drugim zgodama drugih ljudi!
Sam naziv „Euharistijski kongres“ jasno pokazuje: bila je to manifestacija Katoličke crkve i iskaz vjerskog opredjeljenja tadašnjega ne samo međimurskoga stanovništva. Tih su dana brojni hodočasnici iz svih međimurskih župa u Čakovec dolazili vlakom, kolima – i prvi autobusi već su prošli našim cestama – a najviše pješice u dugim procesijama od tisuću-dvije pa i više ljudi; zabilježeno je da je nekoliko desetaka djece sedam sati pješačilo iz Kotoribe da bi se u osam sati ujutro u Čakovcu pridružilo tisućama svojih vršnjaka u programu namijenjenom tom uzrastu i sudionika! Osim domaćih, bilo je hodočasnika iz bliže i dalje okolice Međimurja – samo jedan župnik (od više njih) doveo je 3.000 vjernika iz Prekmurja – a zna se i za ne male grupe, na primjer, iz Virovitice, Osijeka, Hrvatske Kostajnice, Sušaka i drugih mjesta po Hrvatskoj, a da se Koprivnica i Ludbreg, a naročito Varaždin i Zagreb niti ne spominju.
Ideju i poticaj za taj i druge hrvatske nacionalne kongrese dao je bl. Alojzije Stepinac koji je tek dobru godinu prije čakovečkoga kongresa postao zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom uz bolesnoga nadbiskupa Antuna Bauera. Pored brojnih drugih crkvenih velikodostojnika, on je bio „duša“, središnja ličnost Kongresa. Njegovo pak „srce“, čovjek koji je prihvatio i ostvario tu ideju u Čakovcu bio je tadašnji gvardijan i župnik o. Mihael Troha. Uz veliku pomoć i izvrsnu suradnju ostalih redovnika i svećenika te brojnih i za tu stvar vrlo zauzetih vjernika, okupljenih u središnjem odboru i pojedinim pododborima, obavio je temeljite i svestrane pripreme, a potom i Kongres doveo do potpunog uspjeha.
I sam Čakovec – ni godinu dana prije toga proglašen gradom – pokazao se svjesnim veličine i značenja toga događaja za grad i kraj. Velik dio fizičkih i tehničkih poslova kao što su slavoluci i zvučnici, sjenice s oltarom, rasvjeta u crkvi i izvan nje, svečani „banket“ za crkvene i svjetovne uzvanike i slično preuzelo je na sebe Gradsko poglavarstvo na čelu s načelnikom Antunom Brodnjakom. Za čistoću ulica i kićenje kuća cvijećem, svijećama i zastavama brinuli su sami građani. Brojne „redare“ dali su „trećoredci“, katolički muževi i vatrogasci. Pjevanje zborova – izvedena je i „Misa“ koju je za Kongres skladao i dirigirao Čakovčanin Mirko Kolarić – i naroda u liturgiji vodio je o. Kamilo Kolb, a uz to, u različitim prigodama i na različitim mjestima sviralo je šest vatrogasnih glazbi, a ispred svih 50-člana glazba tramvajskih namještenika iz Zagreba! Čak su i prigodne predstave pripremili križari iz Nedelišča te trećoredci i mladež „Branimira“.
Okosnica Kongresa bili su vjerski, liturgijski sadržaji. Ispovijedi, pričesti, mise, molitve, klanjanja, procesije, duhovni nagovori, blagoslovi i slično u crkvi i izvan nje – osim samostana za to su bili prilagođeni i dostupni Stari grad i gradske škole – trajali su dvadeset sati dnevno. Ispovijedalo je stotinjak svećenika , a propovijedali su nadbiskup-koadjutor bl. Alojzije Stepinac, franjevci o. Augustin Šlibar, dr. o.Teofil Harapin i o. Srećko Majstorović , zatim kanonici Krešimir Pećnjak i dr. Stjepan Bakšić te dominikanac o. Sibe Budrović, za Slovence pak i Mađare franjevački gvardijan u Mariboru dr. o. Hadrijan Herič i dekan iz Turnišča u Prekmurju IvanJerič – svi na glasu po teološkom znanju i govorničkim sposobnostima.
Osim toga, drugi dan Kongresa bio je ispunjen i zborovanjima za određene skupine vjernika: za muževe, žene, mladiće, djevojke i djecu. Govornici na njima bili su Čakovčani Ante Odić, Ljuboslav Kuntarić te Antun i Terezija Matasović, (Međimurac) Juraj Rebok iz Gline, Đuro Kuntarić iz Požege, a iz Zagreba dr. Janko Šimrak (kasnije križevački vladika), dr. Velimir Deželić , Stjepan Ramljak, Antun Metzger i Marica Stanković (sada časna službenica Božja) – sve poznate osobe iz javnog, kulturnog i vjerskog života. Svaki je nazočnik imao mogućnost zadovoljiti svoje duhovne potrebe i želje u crkvi i izvan nje.
Ipak, opće stanje i u svijetu i u tadašnjoj državi Južnih Slavena – u zraku se već „osjećao miris“ Drugoga svjetskoga rata koji će i formalno buknuti gotovo u dan točno četiri godine poslije kongresa, dok je u uzemlji „troplemenskoga“ naroda „hrvatsko pitanje“ išlo krvavim putem prema svojemu vrhuncu, a upravo sklopljen konkordat sa Svetom Stolicom lomio se čak i prije nego se tinta na njemu osušila – sve to, dakle, dalo je kongresu mnogo šire značenje nego bi ga imao na nekom drugom mjestu i u neko drugo vrijeme, neopterećenima politikom nasilja i nepravde.
I dopisnici tuđega tiska vidjeli su kako su euharistijski kongresi, pa i taj u Čakovcu, trn u oku svim neprijateljima, ne samo katoličanstva, nego i hrvatstva, posebno onima koji su vidjeli hrvatski separatizam i tamo gdje ga nije bilo. Zato su vjerski poglavari unaprijed upozoravali na oprez i mir. Ipak je došlo do jednog izgreda u kojem su žandari izbatinali nekoliko osoba i razbili jedno raspelo, a kod nespretnog pucanja mužarima jedno je dijete bilo lakše ozlijeđeno. No, to je sasvim zanemarivo prema veličini, uspjehu i značenju toga jedinstvenoga događaja u povijesti Čakovcu.

P.S. Vrijedi spomenuti i jednu povijesnoj javnosti nepoznatu (?) „sitnicu“ i zanimljivost koja mnogo govori o političkim, pa onda i o svim drugim odnosima i (ne)prilikama u tadašnjoj državi „jednoga naroda“ sastavljenoga od triju „plemena“ – za razliku od nekih kasnijih vremena kad će (po najvažnijemu dijelu imena, a gotovo i po teritoriju) ista država imati šest naroda. Ta zanimljivost i sitnica nije u činjenici da je na kongres bio pozvan apostolski nuncij u Beogradu nadbiskup Hermenegildo Pelegrinetti koji se zbog službenog boravka u Vatikanu ispričao i opunomoćio tajnika Nuncijature msgr. Paola Bertolija da ga u Čakovcu zastupa. Prava zanimljivost je u tome da je na kongres bio pozvan – ne samo uredno i uredovno obaviješten, nego i kulturno pozvan te uljudno zamoljen da dođe – i sam „ministar unutrašnjih dela“ dr. Anton Korošec koji – niti je došao niti je svoj nedolazak najavio, odnosno ispričao, ali da je svojih „zastupnika“ u uniformi i civilu imao i više nego ih je trebalo, to je i bez njegove posebne punomoći bila javna tajna! No, nije (bila) tajna da je taj gospodin ministar bio – katolički svećenik iz susjednoga dijela Štajerske!