SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Kad bih sam za sebe rekao ili bi drugi o meni mislili da me ne zanima kako će, a i hoće li uopće biti spomenuta ili čak obilježena neka jubilarna obljetnica – pa i ona „s nulom na kraju“! – koja se tiče Međimurja i(li) Međimuraca, bila bi to ne samo obična nego i velika laž. Većina ovih „Sitnica“ uopće je i „tempirana“ tako da podsjeća na „okrugle“ i jubilarne godišnjice – barem neke, jer za sve niti njihov pisac ne zna ili mu u određenom času zataji znanje i sjećanje, niti pak bi, kad bi i znao ili se sjetio svega važnoga, na ograničenom novinskom prostoru za sve bilo dovoljno mjesta.
Ipak je bilo – ne mogu reći mnogo, ali ni zanemarivo malo – pitanja zašto o nekoj takvoj obljetnici pišem ili podsjećam kad je ona već tu, na sam njezin dan ili tek koji dan unaprijed, odnosno unazad, ovisno o danu izlaženja novina. Kao: da smo znali, samo da nam je netko rekao ili podsjetio nas („Jer, znate, mi imamo druge brige!“ i tako dalje), mi smo htjeli, ili barem mi smo mogli, ali vrijeme nas gazi… poslovi, obveze… i slično, a vrijeme prolazi, a mogli ste nas podsjetiti, pa bismo, i tako dalje. (A nerijetko „u džepu drže figu“ i misle „Pa hvala Bogu što nismo znali!“).
Ne znam, dakle, je li takvima potreban, dovoljan ili čak suvišan podsjetnik da je ove godine „110. obljetnica rođenja Kalmana Mesarića, hrvatskog [!] književnika i redatelja“, ali osjećam potrebu da malo ranije upozorim na točan dan njegove baš takve i tolike, sto desete godišnjice rođenja, sa željom da ne prođe samo s takvom nemuštom obavijesti. Bila bi to, naime, potvrda da je taj vrli Preložanin, Međimurac i Hrvat uistinu stavljen u „naftalin“ o kojemu ću na kraju.
Kalman – skraćeno ime „Ka“ bilo je u svoje vrijeme najčešća dvoslovna riječ u križaljkama – Mesarić bio je rođen u Prelogu 17. (u literaturi se spominje i 16.) rujna 1900., a umro je u Zagrebu 30. siječnja 1983. godine. Rano je otišao iz roditeljske kuće u mjestu pod mađarskom vlašću. Sam tu vlast nije podnosio, pa je čitava života „patio“ što su mu dali – tko zna kako i zašto?! – tipično mađarsko ime, ali ga, usprkos tomu, osim skraćivanja na spomenuto Ka, nije mijenjao. Nakon gimnazije u Zagrebu i Banjoj Luci, (!) radio je u Zagrebu kao privatni činovnik, novinar – među prvima se već 1919. godine redovito javljao i u tek pokrenutima „Međimurskim Novinama“ u Čakovcu potpisujući se „K–ić“ – i pomoćni redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu. Ipak se vrlo brzo odlučio za studij dramaturgije i vrlo ga uspješno završio u Berlinu, a vrativši se potom u Zagreb, tu je do kraja Drugoga svjetskoga rata bio istaknut redatelj u HNK-u i književnik. Vrlo je dobro surađivao s glasovitim redateljem Titom Strozzijem – čak je njegovu sestru uzeo za ženu – i za dvadesetak godina ostvario velik broj predstava klasičnoga i suvremenoga repertoara. O uspjehu toga rada jasno govori činjenica da je tridesetih godina dva puta dobio tzv. Demetrovu nagradu, najviše priznanje za rad u toj umjetnosti.
Usporedno s redateljskim radom, bavio se i pisanjem. Počeo je s prozom („Divlji ples“, 1921.), obuhvatio poeziju („Tragigroteske“, 1923.), okušao se na teoriji teatrologije („Smjerovi moderne umjetnosti“, 1929.), potvrdio se kao dramski pisac („Kozmički žongleri“, 1925.), istaknuo se kao kazališni kritičar (brojni članci), da bi pravu slavu stekao kao komediograf („Među nama“, 1937.), a njegova komedija „Gospodsko dijete“, koju je u travnju 1936. sam postavio u zagrebačkome HNK-u, po općem sudu „jedna je od najboljih i najpopularnijih hrvatskih komedija napisanih između dvaju svjetskih ratova“. Bio je u to vrijeme autoritet na području kazališne umjetnosti kojega se riječ slušala i koji je uspješno polemizirao i s takvim veličinama kakav je bio Miroslav Krleža!
Revolucionarni preokret 1945. godine zahvatio je i njega. Po „dekretu odozgo“ bio je redatelj i direktor drame – i selio se! – u Rijeci, Splitu, Sarajevu i Tuzli, da bi umirovljenje dočekao kao umjetnički voditelj zagrebačkoga „Kazališta Komedija“. U to je vrijeme uz dramaturške i teatrološke studije objavio i roman o međimurskim ispiračima zlata iz dravskoga pijeska („Dravom zlato plovi“, 1973.).
Taj ugledan i uvažen kazališni umjetnik navršio je 1970. godine punih i s pravom jubilarnih sedam desetljeća plodnoga života i pet desetljeća priznatoga umjetničkoga djelovanja. S pravom je zagrebačka umjetnička javnost očekivala – barem kakvu-takvu, ali svakako zasluženu i opravdanu – proslavu takvih jubileja poznatoga jubilarca, no ni od najave, a još manje od pripreme nije bilo ništa. No, umjesto zagrebačkoga HNK-a, Mesariću je vrata otvorilo Narodno kazalište „August Cesarec“ u Varaždinu i pripremilo mu predstavu „Gospodskoga djeteta“ koju je sam slavljenik režirao. Na prijedlog Čakovčanina Vinka Lisjaka, premijerna i slavljenička predstava bila je održana u Čakovcu! I što je još ljepše, dobila je visoku ocjenu tada najuvaženijega kazališnoga kritičara novinske kuće „Vjesnik“ – stariji se čitatelji mogu prisjetiti što je to tada značilo. No, uvažen kritičar – bio je to Jozo Puljizević – uskoro je za to „dobio po nosu“: sa samoga vrha političko-kulturnoga ili kulturno-političkoga života javno je bilo rečeno da dotični „hvali autore iz naftalina“ s jasnom aluzijom ne toliko na slavljenikovu životnu dob, nego na njegovo stvaranje u vrijeme koje je prethodilo poslijeratnom društvenom poretku i u duhu koji je poticao polemike, dakle suprotstavljanje pogledima nedodirljivoga Miroslava Krleže.

P.S. Gore naveden podsjetnik – da se 2010. godine navršava „110. obljetnica rođenja Kalmana Mesarića, hrvatskog [!] književnika i redatelja“ – i drugi, ne rijetki slični tomu, neodoljivo me podsjećaju na običaj, zapravo već pravilo, a valjda i zakonski propis da ulice i trgovi u nekom razvijenijem naselju, a pogotovo u gradu dobivaju nazive uglavnom po velikim, poznatim i zaslužnim ljudima, po gradovima, rijekama, gorama i drugim zemljopisnim objektima, po povijesnim događajima ili po tradicionalnim toponimima, a i po događajima. Doći će valjda vrijeme da se i o tome nešto kaže, a sad samo ovo: u Čakovcu i Prelogu, a možda i u nekom drugome mjestu, postoje ulice koje su na početku i na kraju označene (možda već do nečitljivosti izblijedjelim?) pločama s imenom Kalmana Mesarića, ali to vrijedi i za druge takve slučajeve. Tko ili koliko njih od stanovnika tih ulica zna tko je osoba čije ime spominje uvijek kad piše ili izgovara svoju adresu? Ako i znaju oni sami – ne sumnjam u njihovu većinu, ali…?! – znaju li oni koji slučajno ili namjerno zalaze u tu i druge ulice, a među kojima ima i onih koje često priželjkujemo kao dobrodošle turiste? Bi li svima njima škodilo da uz ime ulice saznaju nešto, svakako samo najosnovnije, o osobi kojoj se iskazuje takva čast? Drugo je, naime, na primjer „Šesta istočna“ ili „Sedma južna ulica“ u New Yorku, a drugo, valjda ćete priznati, „Ulica K-a M-a“ ili „Travnička“ u Čakovcu! Dok je za prve dovoljno znati brojiti do sedam, za druge je dobro imati i nekakvoga drugoga znanja!