SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Ponekad, ne često, ali ni tako rijetko da bih mogao preko toga bez riječi prijeći, dogodi mi se da moram odgovarati na pitanja kojima se ne bih nadao od ljudi imalo obrazovanih i nacionalno ne samo svjesnih, nego i ponosnih. Među tim pitanjima ima takvih koja se odnose na Zrinske - na primjer: tko su zapravo i što su, kakva je njihova uloga u našoj povijesti, kako su se uzdigli i zašto su nestali, pa i zašto se njihova imena sve češće spominju – s naglaskom na njihovim zaslugama ili bez njega.
Na neka od tih pitanja i nekomu nije teško odgovoriti, ali nekad i s nekim, pogotovo s onim koji već ima „svoj“ odgovor posebno na ovo posljednje pitanje, više je nego teško raspravljati. Takvima pokušavam odgovoriti kako je kod drugih naroda s njihovim „Zrinskima“.
Jedan od takvih slučajeva je švicarski junak Wilhelm Tell s početka XIV. stoljeća. Kad je novoimenovan habsburški namjesnik Gessler na trgu u Altdorfu, glavnom gradu kantona Urija, postavio svoj šešir i naredio da mu se mještani klanjaju, Tell to nije htio, pa je bio bačen u tamnicu i potom osuđen da iz ne male udaljenosti strijelom gađa jabuku postavljenu na glavu svoga sina Waltera. Wilhelma je i sin hrabrio svojim povjerenjem u njega kao dobra i sigurna strijelca, pa je jabuku uistinu pogodio, a na Gesslerovo zlurado pitanje potom zašto je drugu strijelu držao u ustima odgovorio je: „Da je prva promašila jabuku, druga ne bi tebe!“ Gessler mu se osvećivao na različite načine sve dok ga Tell na kraju nije ustrijelio i time označio početak općega švicarskoga ustanka protiv habsburške vlasti. To je onda dovelo do stvaranja Švicarske Konfederacije, kako se ta država još danas službeno zove. Ono što je za ovu „Sitnicu“ najvažnije jest da svi izvori, koji opisuju navedeni događaj, spominju ga kao – legendu, lijepu i zanimljivu te punu nacionalnoga ponosa, ali ipak samo legendu iz XV. stoljeća. No, to nije smetalo Švicarcima da potkraj XIX. stoljeća tomu svojemu legendarnomu junaku i njegovu hrabromu sinu podignu u Altdorfu velik i lijep spomenik u bronci te da to isto učine, na primjer, Friedrich Schiller u drami i Gioacchino Rossini u operi.
Slučaj Tilla Eulenspiegela ne bih ovdje spominjao da se s njim nije dogodio nevjerojatan preokret. Rođen potkraj XIII. ili na početku XIV. stoljeća u Kneitlingenu i umro 1350. godine u Möllnu kraj Lübecka, bio je pučki lakrdijaš, vragolan, spadalo, spretan podrugljivac i lukavi šaljivac. U mnogobrojnim pustolovinama vješto je ismijavao protivnike, a osobito se oštro okomljivao na vlasti i na život društvene elite. Moglo bi se reći da je bio njemački Petrica Kerempuh. Njime takvim od početka XVI. stoljeća bavili su se ugledni njemački pisci, glazbenici, slikari i drugi umjetnici. (Ne znam ima li Till spomenik u kojem njemačkom gradu, ali Petrica ga ima u Zagrebu!) A onda se dogodilo da je ugledan belgijski povjesničar i književnik Charles de Coster (1827.–1879.) toga njemačkoga nestaška i pustolova uzeo u svoje ruke, odnosno „stavio na vrh svojega pera“, i napisao svoje glavno djelo, kod nas poodavno prevedeno kao „Legenda o Tilu Ujlenšpigelu i Lamu Gudzaku“. Premda takav naslov odmah podsjeća na Cervantesove „viteške junake“ koji se bore za tko-zna čime ugroženu čast neke imaginarne ljepotice, de Coster je svojega legendarnoga Tilla pretvorio u nacionalnoga junaka i povjerio mu časnu ulogu vođe flamanskoga naroda za oslobođenje! No, razumije se da to nimalo ne mijenja Tillovu pravu stvarnost koja je ipak daleko od Costerova junaka.
Kad smo već spomenuli Španjolca Cervantesa koji je izmislio don Quijota, neka ne bude suvišno reći nešto i o jednom njegovom pet stoljeća starijem sunarodnjaku. To je Ruy ili Rodrigo Diaz de Vivar, nazvan El Campeador što znači „borac“, a i u svojoj domovini poznatiji pod nazivom Cid, stvorenim prema arapskoj ili maurskoj riječi koja znači „vođa“ ili „gospodar“. Poznata su mjesta i vremena njegova rođenja i smrti (Vivar kod Burgosa, oko 1045. – Valencia, 10. srpnja 1099.), pa je nedvojbeno bio stvarna, povijesna ličnost. Bio je u službi kastiljskoga kralja Sancha II., a potom i njegova brata Alfonza VI. Hrabroga, ali kad ga je taj otpustio i protjerao, prešao je k Maurima, odnosno Arapima koji su tada držali dobar dio Pirinejskoga poluotoka; čak je (1094.) osvojio grad Valenciju te ga držao i branio do kraja života. Ipak su se već pedesetak godina poslije njegove smrti pojavile prve pjesme o njemu i njegovim junačkim djelima u borbi upravo protiv Maura. U njima se on i njegov život idealiziraju kao prototip kršćanskoga viteza i junaka „bez mane i straha“. Premda se to ne slaže s poznatim povijesnim podacima o njemu, predaja – ne samo narodna – dala im je suprotan predznak i od Cida napravila pravi simbol španjolske junačke prošlosti.
Evo samo tri primjera – ni blizu tome da su to svi!! – kako ta stvar stoji kod drugih naroda: imaju svoje idole ponekad napravljene od nikakvoga ili lošega materijala, ali su sretni, zadovoljni, pa i ponosni što se to ispod površinske pozlate ne vidi i ne-daj-Bože da to netko pokuša vidjeti! Za razliku od njih, Hrvati se svojih velikana – mislim ovdje na Zrinske – ne moraju stidjeti: nisu ih niti izmislili niti zlatom premazali jer njima, Zrinskima, to jednostavno ne treba – toliko su pravi i stvarni!

P.S. „Post scriptum“ uz posljednju „Sitnicu“ (u prethodnome broju ovoga lista) potaknuo je, da ne kažem razljutio, koliko znam, dvoje čitatelja – moram li zadovoljiti suvremene društvene tendencije, pa naglasiti da je u „dvoje“ uključena i jedna ženska osoba? Jedan u čudu pita gdje ja živim da ne znam za Zrinsko-frankopansku ulicu kojom se u Čakovec ulazi sa zapada i „iz Hrvatske“, a drugi me upozorava da su tim nazivom, naime Zrinsko-frankopanskom ulicom, obuhvaćeni i počašćeni svi članovi obitelji Zrinski i Frankopan, pa tako „svoj dio“ u njoj ima i Nikola IV. Zrinski „Sigetski“ (o njemu je bila riječ)! Obojima ukratko odgovaram da je najmanje važno znam li ja (ili netko drugi) za tu i tu ulicu, ali nije svejedno kolik je u tome maglovitome nazivu udio pojedinoga od tih Zrinskih i Frankopana (!!), od kojih bi svaki – spomenimo ovdje samo banove Nikolu IV., Nikolu VII. i Petra – imao barem toliko „prava“ na „svoju“ ulicu – o spomeniku ovdje ne govorimo – koliko ga je dobila Katarina Zrinski, tko zna kako i zašto izdvojena od ostalih Zrinskih i Frankopana. Pa ih (to dvoje) pitam hoće li im biti svejedno ako pozovem – a pozivam! – dotičnu gospođu X. i dotičnoga gospodina Y. i platim – a platit ću! – po jednu kavu, sladoled ili gemišt njima osobno, ili pak ako to isto (po jednu kavu,…) učinim za njihove obitelji, pa neka se, recimo, četvero njih u kući dijeli s jednim sladoledom ili pijucka jedan gemišt! Priznajem, usporedba je gruba, ali joj se ne može zanijekati točnost. Utoliko više što za nju ima i drugih argumenata.