SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

U prethodnoj „Sitnici“ pokušao sam s tri primjera nacionalnih „junaka“, uzdignutih do pravih idola i simbola, ukratko odgovoriti na više pitanja o spominjanju uloge i zasluga velikaške obitelji Zrinski u međimurskoj i hrvatskoj nacionalnoj, pa i europskoj povijesti. Možda imaju pravo oni koji misle da nisam trebao primjere tražiti po dalekome svijetu – u Švicarskoj, Njemačkoj odnosno Belgiji i Španjolskoj – a ako već jesam, dobacuju, da sam mogao stvar pojednostavniti s revolverašima Divljega zapada koje je američka javnost također uzdigla na postolje nacionalnih junaka. No, to nije teško ispraviti jer ima takvih stvari i bliže; treba samo malo pogledati oko sebe, pa vidjeti, na primjer:
Vuk Mandušić bio je u XVII. stoljeću jedan od poznatih vođa ili zapovjednika – neki hoće: „harambaša“! – hrvatskoga naroda koji je morao pred Turcima bježati iz Dalmatinske zagore prema primorju pod mletačkom vlašću. Isticao se u bojevima kod Drniša, Knina, Vrlike i Klisa, ratovao je po Lici, a sa svojim odredima prodro je čak do Ključa u zapadnoj Bosni. Teško ranjena kraj Zečeva Turci su zarobili i 31. srpnja 1648. pogubili. O njemu takvomu pjevali su Andrija Kačić Miošić i Filip Grabovac. Sve to ipak nije smetalo – ili je možda potaklo? – crnogorskoga vladiku Petra Petrovića Njegoša da u svome „Gorskom vijencu“ toga hrvatskoga junaka ubroji među svoje „serdare“ i povjeri mu važnu ulogu (“A u rukke Mandušića Vuka svaka puška biće ubojita!“) u pokolju Turaka na Badnjak 1702., pola stoljeća nakon njegove pogibije!
Na drugoj strani naše države, kod susjeda Mađara na pijedestalu nacionalnih simbola još uvijek stoje dvojica davnih kraljeva: Szent István i Mátyás király, tj. Sv. Stjepan i Matija Korvin. Prvi je osnivač mađarske države u X. stoljeću, a drugi je tu državu u drugoj polovici XV. stoljeća temeljito preuredio – točnije pokušao preurediti. Slomio je oligarhijsku anarhiju velikih feudalaca, organizirao prvu centralističku državu u Europi, uspješno ratovao s Turcima, osvojio austrijsko i češko prijestolje, razvijao privredu, pomagao kulturu i uopće bio napredan čovjek i vladar. Poslije njegove smrti sve se to raspalo i vratilo na staro, ali on je za svoje sunarodnjake ostao nezamjenjiv pojam: jednostavno Mátyás király.
Vjerojatno preko kratkog vladanja Matije Korvina u Beču taj mađarski kralj – koji inače nije imao baš nikakve veze s drugim našim susjedima, sa slovenskim „deželama“ Štajerskom, Kranjskom i Koruškom – ušao je i u slovensku mitologiju (ovdje od „mit“, ne od „mito“!). Postoji naime izreka „Od gdaj kralj Matjaž spi, nobene pravice na svetu ni“ i njena inačica „Dokler kralj …“ – Otkad, odnosno dokle kralj Matija spava, na svijetu nema nikakve pravde.“ Utješno je dakle što on ne spava zauvijek i da će se kad-tad ali svakako jednom probuditi; kad pak se to dogodi i on ponovno zavlada – znaju li Slovenci što govore: Mađar da zavlada (i) Slovenijom?? – bit će opet lijepo živjeti jer će pravo i pravda vladati. Legenda ima i svoju „stvarnu“, „materijalnu“ podlogu: „Kralj Matjaž“ uistinu „spava“ na slovenskome tlu, a to može svatko i vidjeti! Na planini Peci, naime, u koruškom dijelu Slovenije i neposredno uz granicu s Austrijom, samo nekoliko minuta hoda od planinarskoga doma, nalazi se špilja u kojoj dvadesetak, možda i više metara pod zemljom, „kralj Matjaž“ uistinu mirno spava. U tom stoljeća dugom snu brada mu je narasla na pet, možda i sedam metara, sve do željezne rešetke kojom je njegova špiljska spavaonica zatvorena, a on zaštićen od smetanja u kraljevskome snu!
Najljepšim i najznakovitijim primjerom te vrste na ovome dijelu svijeta ipak se čini slučaj koji znaju – nažalost, slučajno sam se uvjerio – čak i oni koji za dvanaest godina redovitoga školovanja i još poneku godinu više života u našoj današnjoj svakodnevici za Siget i sigetski boj, a pogotovo za pogibiju Nikole Zrinskoga tamo („A što ga je mraknul?“ i „Kaj negdo s Čakovca ima s tim?“) – „nigdar čuli“! „Slučaj“ ima svoje ime, a ime – samo ime, ne i junačko djelovanje – ima svoju povijesnu podlogu. Zove se Kraljević Marko – ono „Kraljević“ je zapravo „kraljević“ ali ne po životnoj dobi i uzrastu, a niti po Marku Twainu i njegovoj divnoj pripovijetci koja, čujem, sve se manje čita, nego po tome što dotični Marko, doduše, jest bio sin kralja, ali mu je kraljevanje pa i čitav život bio daleko od svake usporedbe s Nikolom Zrinskim koji nije bio ni kraljević ni kralj. Pa ipak…
Taj je, naime, Kraljević Marko bio rođen oko 1335. godine kao najstariji sin srpskoga kralja Vukašina Mrnjavčevića, a o njegovoj mladosti malo se zna. Nakon nesretnoga, za jugoistočnu Europu čak sudbonosnoga boja na rijeci Marici (u južnoj Bugarskoj) 1371. godine vladao je pod turskim gospodstvom, dakle kao turski vazal, na malome području u Makedoniji s prijestolnicom u Prilepu. I njegovi „dobri“ susjedi (sunarodnjaci!) znatno su smanjili područje pod njegovom vlašću. Na kraju, 17. svibnja 1395. poginuo je na Rovinama u Rumunjskoj boreći se na strani Turaka protiv vlaškoga vojvode Mircee Starijega. Sve u svemu, „kao povijesna ličnost nije osobito značajan“, kaže povijest. Pa ipak – ubrzo je postao nenadmašivim i nesavladivim junakom ne samo u srpskoj nego i opće južnoslavenskoj usmenoj narodnoj književnosti, a pjesme o njemu i, na primjer, Budalini Tali ili Musi Kesedžiji, proširile su se i na hrvatsko područje. Ne treba za to kriviti samo nekoga Vuka jer su već tri stoljeća prije njega ribari Petra Hektorovića „jedan više pojuć, drugi niže držeć“ bugarili o „Kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu“.
Ako sve to ide – a ide! – ima li razloga da povijest, prava povijest, ne prođe?!

P.S. Podsjećajući prije tri tjedna u ovoj rubrici na Kalmana Mesarića, spomenuo sam usput i njegovu polemiku s Miroslavom Krležom. Spomenuo sam je – ne bez razloga – i ništa više – s nemalim razlogom. Ne znam i ne vidim gdje tu ima mjesta za mišljenje da ja imam nešto protiv dotičnoga M. K.-a (nije Mesarić, Kalman jer, kako se god on spominjao, njegovi su inicijali u našem jeziku i pravopisu K. M.!), da ne znam (ne poštujem?) njegovu (Krležinu) veličinu, ili nešto tomu slično. No, ako se to i takvo mišljenje pretvara u riječi, smatram potrebnim onomu što sam napisao dodati:
Prvo, za tu sam polemiku, najprije od samoga Mesarića, saznao samo kao nešto što je u njegovu književnom opusu bilo; drugo, polemika kao branjenje nekog mišljenja – na literarnoj, književn(ičk)oj visini, ne kao svađa, podvala ili kleveta – nije sramota nego književna vrsta koju su njegovali mnogi ugledni književnici; treće, ako je „veliki Fric“ prihvatio polemiku s K.M.-om, priznao je njega sebi jednakim i njegove razloge vrijednima odgovora jer se inače ne bi na njega ni osvrtao.
Uzimajući sve to u obzir, spominjanje polemike K.M. – M.K. (ili obrnuto, jer ovdje nije važno ni kako je počelo, ni kako je završilo) može biti sporno samo za onoga tko stvar ne razumije (ili ne želi razumjeti). Za Mesarića očito nije bilo i ne vidim razloga zašto bi za mene moralo biti!