SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

„U plejadi međimurskih orguljaša svojom se izuzetnom darovitošću izdvaja Ivan Mustač, orguljaš iz Svete Marije na Muri. Ta darovitost najviše je došla do izražaja u njegovim skladbama i bradama međimurskih pučkih popijevaka za razne zborove duhovnog i svjetovnog sadržaja. Možemo slobodno reći da je na području autorskog glazbenoga stvaralaštva Mustač čak nadmašio mnoge od poznatijih glazbenih folklorista s područja Međimurja.“
Tako je o Ivanu-Iveku Mustaču prije deset godina napisao njegov, premda dosta mlađi, dobar prijatelj, poznavatelj i poštovatelj Miroslav Vuk Croata. Bilo je to o stotoj obljetnici Ivekova rođenja kad je pripremao neveliku – 204 stranice – spomen knjigu „Skladbe i život Ivana Mustača, kantora u Svetoj Mariji u Međimurju“ koju su sljedeće, 2001. godine izdale Općina Sveta Marija i tamošnja Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije. Začudo, gotovo isto i u isto vrijeme te o istome čovjeku zapisao je i poznati sveučilišni profesor dr. sci. Stjepko Težak koji teško da je Iveka osobno poznavao, a ako i jest, onda je to moglo biti samo kratko i ne dovoljno čvrsto da bio se makar samo približilo prijateljstvu. Ipak i on je napisao:
„Kantor je zvanje osebujno, tipično za Međimurje i netipično ne samo za Hrvatsku nego i za šire zemljopisne prostore. To je zanimanje, kad je o najboljima riječ, nalik na ono što se danas voli nazivati kantautorstvom: kantor naime sklada, harmonizira, aranžira, pjeva, svira i dirigira. Ivan Mustač osebujan je među međimurskim kantorima. Većinu je svojih kolega nadmašio glazbenom naobrazbom im pjesničkim i skladateljskim radom.“ I potom dodao još jednu veliku istinu: „Izniman je i po tome što je nakon smrti zaboravljen i prešućivan, a najveći dio skladateljskoga rada mu je izgubljen, ili djelomice utkan u tuđe uratke.“
Tomu dakle, nekadašnjem i vrlo brzo zaboravljenomu svetomarskomu kantoru posvećena je današnja „Sitnica“. Povod je već poznat: sto i deseta godišnjica njegova rođenja. Vrijedi stoga pogledati podrobnije ono što je iz uvoda već globalno poznato.
Ivan Mustač bio je rođen 23. lipnja 1900. u donjomeđimurskome mjestu koje se u ono vrijeme službeno zvalo „Muraszentmária“ što je kasnija administracija nekritično prihvatila kao „Sveta Marija na Muri“ premda je iz njega do Drave „gotovo da pljuneš“, a do Mure toliko da mora imati dobar razlog onaj tko se otputi do te rijeke. Iveku se to „dogodilo“ u obitelji prosječno imućnih mještana Šimuna i Ane koji su ga skrbno odgajali „v strahu Božjemu“ i ljubavi prema bližnjemu. Već u mjesnoj „A magyar királyi állami elemi nép iskola – Mađarskoj kraljevskoj državnoj osnovnoj narodnoj (pučkoj) školi“ sve je zadivio svojim lijepim glasom i dobrim sluhom, a tadašnji kapelan Ignacije Lipnjak, onaj koji će se kasnije proslaviti sa svojim pjevačkim zborom u Macincu, zapazio je da se „mali“ rado „mota“ oko orgulja i mađarskoga „školnika“ na crkvenome „korušu“, nije mnogo oklijevao roditeljima predložiti da Iveka pošalju u tada već poznatu orguljašku školu Karla Bervara u Celju.
3064
Roditelji su odmah ponosno pristali da njihov sin „pe vučiti se za školnika“, ali je za to trebalo čekati da navrši šesnaest godina. Premda najmlađi učenik te škole, koji je u njoj bio zahvaljujući izdašnoj novčanoj pomoći Nadbiskupskoga duhovnoga stola u Zagrebu, Ivek se u njoj izvrsno snašao, a i profesor Bervar brzo je procijenio kakav je „materijal“ dobio s njim. Zato mu nije bilo teško pored redovite nastave pratiti njegovo marljivo učenje i vježbanje te podupirati njegovo očito i brzo napredovanje u svim disciplinama: sviranju orgulja, svladavanju harmonije i improvizacije, shvaćanju modulacije i kontrapunkta. Ostao je zapamćen kao najmlađi ali i jedan od najdarovitijih i najuspješnijih učenika te škole, u kojoj su svoje znanje i zvanje stekli i neki drugi poznati međimurski kantori kao, na primjer, štrigovski Franjo Rodik, kotoripski Vinko Balog i, najpopularniji među njima, dekanovski Florijan Andrašec.
Čim je 1918. godine završio školu, pored službe kantora u svojoj župi htio je pošto-poto nastaviti školovanje. Bez novčanih sredstava za boravak u „tuđini“ – Međimurje je još bilo „pod Mađarijom“! – svakog je tjedna „na šverc“ i uz velike opasnosti odlazio u Zagreb gdje ga je prof. Franjo Dugan podučavao u kontrapunktu. U isto vrijeme počeo je okupljati mlade ljude u župi i ubrzo je stvorio lijep i dobar mješoviti zbor koji se jednako tako brzo pročuo nadaleko. Na njegovu repertoaru i kvaliteti mogao bi mu zavidjeti mnogi zbor u sasvim drugačijoj a ne seljačkoj sredini. Na sreću , o tome je ostala lijepa dokumentacija posebno u časopisu „Sv. Cecilija“. Usporedno s tim surađivao je s poznatim folkloristima i etnomuzikolozima, među njima u prvome redu s Vinkom Žgancem; u njegovim zbirkama međimurskih pjesama ima ne malo onih iz Sv.Marije koje je pjevao sam Mustač ili netko od njegovih brojnih pjevača.
No nije se u njemu nikad ugasila želja da vlastitu glazbu, onu koja je nicala u njegovoj duši, pretvori u skladbe. Razumije se trebala mu je pritom pomoć iskusnijih školovanijih od njega, ali kao što to nerijetko biva, „više su mu ispravljali i savjetovali, a malo objavljivali,“ svjedoči Miroslav Vuk Croata. „Mnoge njegove skladbe i obradbe su nestale tako što su vješto utkane u tuđa ostvarenja. Mustač je gurnut u anonimnost, a njegove vlastite skladbe su proglašene kao obradbe međimurskih pučkih popijevaka.“
Mustača su zaokupljale i druge brige. Živio je u selu i od seljačkoga posla. Oženio se i othranjivao sedmero djece iz prvoga i još dvoje iz drugoga braka. Teško je podnosio političke (ne)prilike u prvoj Jugoslaviji, a nikako mađarsku okupaciju pa je 1941. godine prešao „na Hrvatsko“ i rat preživio u Bjelovaru kao pomoćni kantor u župnoj crkvi. Vrativši se u Sv. Mariju posvetio se orguljaštvu i vođenju crkvenoga muškoga i mješovitoga zbora, a uz to što je bio seoski poštar vodio je zbor Seljačke sloge, dvije limene glazbe te tamburaški i komorni gudački sastav. Bio je to glazbeni život jednoga seoskoga mjesta kakvoga odavno i nadaleko nije bilo. A kad je 1. ožujka 1868. Ivan Mustač umro, kao da mu se izgubio trag: trebalo je mnogo vremena i truda da tek u najnovije vrijeme bude izvučen iz zaborava koji nikako nije zaslužio.