SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Bez obzira na možebitnu učinkovitost ili korisnost, udaranje nekoga ili nečega nikad nije (bilo) nešto lijepo, dobro i ugodno – ni u životinjskome svijetu, ni u ljudskome društvu. Ali ponekad ne ide bez toga, pa kad već treba, razliku između udaranja prednjim i stražnjim udovima odnosno, kod čovjeka, rukama i nogama nagonski osjeća i onaj koji zadaje udarce i onaj koji ih prima; ne samo da je udarac (stražnjom) nogom jači, nego je kod životinja iznenadan i oštriji, a čovjekov oš ima posebno negativne predznake: izraz je nepromišljenoga i neobuzdanoga bijesa udarača, te znak je krajnjega ponižavanja i najokrutnijega kažnjavanja udaranoga.
Teško je zamisliti kako je iz takvoga udaranja nogom nastala igra – ni uza sva moderna pravila nimalo nježna i naivna. Ipak, u mudrim knjigama piše da su nekakve igre loptom, manje ili više slične današnjem nogometu, već u davnoj prošlosti poznavali stari Kinezi, Babilonci, Egipćani, Grci, Rimljani i drugi. Ako, onda, stari Hrvati u svojoj pradomovini tamo negdje iza Karpata možda nisu znali za taj izum visokih civilizacija pa su bili još pošteđeni ritanja kakve krpenjače tikvasta oblika, čudno je što su se toj napasti oduprli kad su osvojili rimske provincije Panoniju i Dalmaciju te prihvatili svu ostalu antičku kulturu. Nisu znali čega se odriču sve dok im nije 1893. godine povjesničar Franjo Bučar u Zagreb donio prvu nogometnu loptu. U Čakovcu se zakotrljala tek 1910. godine, ali su vlasti uskoro zabranile nogomet jer je grom ubio jednog igrača koji je za iznenadne oluje zaostao na igralištu!!
Ni poslije „preokreta 1918.“ nogometu nisu „cvale ruže“ u Čakovcu, a izvan njega još manje. Kluba ni druge organizacije nije bilo, barem legalnih ne, a nekoliko nogometaških zanesenjaka svoje su sposobnosti pokazivali, potrebe zadovoljavali i želje ispunjavali uspješno igrajući u varaždinskome klubu „Dravi“. Za širu pak publiku čakovečke su novine samo rijetko javljale što se takvoga događa u Varaždinu. Koliko su takve vijesti mogle pridonositi zanimanju za nogomet u čakovečkim športskim i nešportskim krugovima, može se samo (ne)uspješno nagađati. Zato iznenađuje vijest od 12. kolovoza 1920.:
„Čakovečki športski klub. Pozivaju se svi prijatelji športa, da dodju u utorak dne 17. o. mj. u 9 sati na večer u prostorije Jugoslavenske čitaonice u svrhu dogovora o osnutku športskog kluba u Čakovcu.“ Tomu je bilo dodano da je 8. i. mj. varaždinska „Drava“ – „od 11 igrača 8 iz Čakovca“!! – pobijedila zagrebački HAŠK sa 4:1!
Što se zbivalo 17. kolovoza, nije poznato, jer je tek 28 kolovoza 1920. bilo obznanjeno da je „nakon dosta neprilika došlo konačno do osnutka toga kluba Čakovečkog športskog kluba. Dne 24. o. mj. sastala se čakovečka omladina, upravni odbor Sokola i većina Sokolaša, da u bratskom sporazumu riješe to pitanje. Došlo je dakle do početka zajedničkog rada između čakovečkog građanstva, bolje rečeno omladine, i naše intelegencije, koji će svakako uroditi dobrim plodom.
Tom zgodom izmijenjene su misli i nazori, pročitana i prihvaćena društvena pravila, te sa aklamacijom izabran privremeni upravni odbor.U taj odbor su izabrani: predsjednik; Dragutin Rotanić, podpredsjednik: Fischer Ljudevit, tajnik: Poslušni Ivan, blagajnik Mayer Ljudevit, oružar: Vresk Ladislav, odbornici: Modrić i Moćan Josip, a zamjenici: Lantoš i i Krištofić Gustav, društv. liječnik: dr. Blašić Albin, revizionalni odbor: Kovačić Bogdan, Antonović Vatroslav, a zamjenik: Löbl Ladislav.
Mi se nadamo da će taj sporazum i zajednički rad imati dobrih posljedica za društveni i nacionalni razvitak Čakovca, pa u toj nadi iskreno pozdravljamo novoosnovani športski klub!“
Začudo, i poslije toga, 19. rujna 1920. „održana je nogometna utakmica u Čakovcu između športskih klubova „Drava“ Varaždin i „Ilirija“ (Zagreb) sa rezultatom 3 : 1 (1 : 1) u korist Drave. Klub Drava u kojem imade 7 čakovečkih sinova (Antunovič, Ivačić, Kolarić, Krištofić, Tot, Wresk i Schaffhauser – takodjer i Mlinarić) igrala je lijepo i korektno, dočim je „Ilirija“ u momentima dosta surovo tako da je jedan igrač bio isključen. Sudac Löwy bio na svom mjestu. Kako smo vidjeli, imat će čakovečki športski klub sjajne igrače, a Drava dobre prijatelje i pomagače.“
To može značiti samo da ČŠK-u još uvijek nije konstituirana momčad, pa „nogometni“ klub samo formalno postoji. Tek će 30. rujna 1920. stići najava da „u nedelju [3. listopada 1920.] priređuje novoosnovani čak. šport. klub svoju prvu nogometnu utakmicu.Većina igrača nam je poznata – osobito iz Drave, pa se nadamo da će naše građanstvo sa veseljem pozdraviti taj prvi nastup našega novog kluba.“
Netko je opet rekao „hop“ prije nego je skočio, jer je tjedan dana kasnije ponovno bilo javljeno da „dne 10. oktobra priređuje Čak. Športski klub svoju prvu nogometnu utakmicu na igralištu kraj staroga grada uz sudjelovanje glazbe.“
Tek će to konačno biti potvrđeno viješću o uistinu odigranoj utakmici: „U nedelju popodne [bilo je to 10. listopada 1920.] priređena je nogometna utakmica između Č.Š.K. i V.Š.K. sa rezultatom 3 : 6 u korist V.Š.K. Utakmica je bila dobro posjećena. Poslije utakmice razvila se intimna zabava u Kavani Royal.“ O tome toliko i – s razlogom ili bez njega – ništa više! Ništa osim najave da već sljedeće nedjelje ČŠK priređuje prijateljsku nogometnu utakmicu sa Dolnjo-Lendavskim Šport. Klubom, za koju su „ulazne cijene: sjedalo 10 K[runa], stajanje 6 K, đaci i vojnici 4 K“.
Tako je, eto, „najvažnija sporedna stvar na svijetu“ upravo prije devedeset godina i u Čakovcu krenula u svijetlu – ?!?! – budućnost!

P.S. Redovito pratim povijesno-zemljopisna istraživanja gosp. Josipa Gyöfyja o negdašnjoj i negdješnjoj Hrvatskoj, čestitam mu na spoznajama i otkrićima, pokušavam zamisliti i izračunati trud i sredstva koja ulaže u njih, pa sa zanimanjem čekam knjigu koju je o tome za sljedeću godinu najavio u prethodnome broju ovoga lista. Svakako se slažem s njim da negdje u svijetu, pa i u Hrvatskima koje on obilazi, mogu postojati i postoje toponimi, ojkonimi, oronimi, hidronimi itd. manje ili više slični, čak i jednaki našima u ovdašnjoj Hrvatskoj i u ovom našem Međimurju. No, već se u antici znalo za maksimu „Ako je dvoje isto, nije isto,“ pa onda ni neka zakarpatska ili pribaltička Hrvatska odnosno Međimurje nisu isto s ovima našima ovdje. Gotovo tisućljeće i pol žive odvojeno, razvijaju se u različitim uvjetima i okolnostima, stvaraju si svaka svoju tradiciju. Stoga neko Međimurje, Međimurje Međumurje, Međumorje i slično može biti negdje na kugli zemaljskoj, ali nije ovo moje i naše, ovo ovdje između Mure i Drave, a ako je baš potrebna „voda“ i s treće strane, onda su tu potoci Globoka i Zelena. Govorim, zalažem se, pa ako netko hoće, i borim se za identitet toga mojega, a valjda smijem reći, i našega kraja u povijesnom, zemljopisnom, kulturološkom i svakom drugom smislu. U takvom pak slučaju ne može i ovako, i tako,i onako, nego samo Međimurje jer – nadam se da smijem vjerovati – valjda Međimurci ipak najbolje znaju kako im se zove kraj, a po kraju i oni sami! A onima tamo i svemu njihovomu – svaka čast!