SITNICE (NE) ČINE POVIJEST

Premda sam u ovoj rubrici već spominjao glasovitoga turskoga putopisca pravoga i potpunoga imena Evlijā ibn Derviš Mehmed Zillī (Carigrad, 25. ožujka 1611. – Carigrad?, poslije 1682.), obično zvanoga Evlija Čelebi, što znači „gospodin Evlija“, čovjeka zavidno bujne mašte, i njegove boravke u našemu kraju te susrete sa Zrinoğlu-om, kako je nazivao Nikolu (VII.) Zrinskoga („Čakovečkoga“), ne mogu odoljeti činjenici da je prvi put ovamo došao u kasnu jesen 1660. godine, što znači prije okrugla, gotovo bi se reklo jubilarna, tri i pol stoljeća. Sigurno nije bio ni prvi ni jedini stranac istočnjačkoga podrijetla koji je s ovakvim ili onakvim ciljem, namjerno ili nenamjerno, službeno ili neslužbeno, milom ili silom zašao na ovo područje, ali je bio prvi i jedini Turčin koji je smatrao potrebnim i vrijednim svoje dolaske ovamo i ovdje obavljane poslove potanko opisati i zapisati. Istina svakako jest da se sadržaj i način njegova pisanja mogu ocjenjivati i smatrati ovakvima ili onakvima, vjerodostojnima, nesigurnima ili nevjerojatnima i neprihvatljivima, ali ako se uzme u obzir da su potekli iz pera izvornoga i još nepatvorenoga istočnjaka, sklonoga pretjerivanju i slikovitosti u izražavanju, smisao mu se ne može niti nijekati niti zaobilaziti.
Činjenica je, naime, da je – bez obzira na svoju službu i položaj, ipak samo „tamo neki“ – Turčin znao za „tamo neki“ Čakovec i u njemu za „tamo nekoga“ mrskoga „kaurina“ Zrinoğlu-a s kojim, ako hoće nešto postići i obaviti, mora razgovarati ne s visoka, bahato i naređujući kako je kao sultanov čovjek sigurno bio navikao, pa niti kao sa sebi jednakim nego smjerno mu prilazeći, ponizno ga moleći i čak mu darove noseći, i ta činjenica jasno govori o ugledu i moći, ali i o vrijednosti ovoga drugoga u očima onoga prvoga. A kako god netko gledao i shvaćao spomenut opis Evlije Čelebija, on govori i potvrđuje upravo to: veličinu, značenje i moć Nikole Zrinskoga i u očima čovjeka – što nikako nije nevažno – odgojena u uvjerenju da između njega „pravovjernika“ i nekoga „nevjernika“, bio taj tko god i što god, ne može biti znaka jednakosti ni u kom smislu, najmanje u smislu međusobnoga prijateljstva.
Evo kako je taj Evlija Čelebi „vidio“ Čakovec Nikole Zrinskoga kad mu se primaknuo i onda ušao u nj:
„Sagradili su ga ugarski kraljevi,“ zapisao je vjerojatno mnogo kasnije, kad je još „pamtio“ samo ono najvažnije i najvrednije. „Prije mnogo godina Stari Zrinski udario je nove temelje i čvrst bedem ovomu gradu. [Prije stotinu i nešto godina učinio je to Nikola IV. Zrinski ‘Sigetski’, pradjed Nikole VII. koji je dočekao Evliju.] Mnogo puta su poda nj dolazili neprijatelji, ali su se morali vraćati bez uspjeha. Turci ga nisu nikad opsjedali, nego su mu samo kojekakvi ‘oružari’ pljačkali po naselju u podgrađu. Kad nam se ukazao grad, izašlo je sve stanovništvo u gomilama kao divlji krmci, tobože nama ususret, a zapravo da nam pokažu mnoštvo vojske i ljepote grada. Udarali su u bubnjeve i svirali u trublje. Čim smo stigli pod grad, jednim fitiljem upalili su dvije tisuće topova,“ – vrlo je „stručno“ procijenio Evlija, a zatim je slijedio prijem kod bana Zrinskoga i obavljanje posla radi kojeg je ugledni Turčin i došao u Čakovec. Uspješan završetak toga bio je opet označen ispaljivanjem pet do šest stotina (!) dalekometnih topova velikoga kalibra koji inače služe za obranu gradova, a sad je to bio znak za početak velikoga veselja.
Tek je potom slijedilo trodnevno razgledanje grada, o čemu treba – iz opreza – unaprijed reći dvoje: prvo, Evliji je grad jednom tvrđava i dvorac unutar nje, a drugi put naselje koje je nastalo i razvijalo se izvan njih; i drugo - kad bi se njegova orijentacija u prostoru uzela „zdravo za gotovo“, jedini mogući zaključak bio bi da on Čakovca – kao i mnogih drugih mjesta – nije nikad ni vidio, a kamoli u njemu bio, što ipak ne bi bilo točno. Netočnosti i preuveličavanja treba pripisati s jedne strane, već spomenutoj njegovoj istočnjačkoj sklonosti pretjerivanju, a s druge strane zaboravnosti i miješanju utisaka u času kad je to i druga svoja putovanja opisivao. Sigurno je naime da danima i tjednima putujući na konju ili kolima nije mogao bilježiti utiske i podatke dok su bili svježi i jasni, a ne treba zanemariti i mogućnost da ga je i kod kasnijega pisanja zavodila veličina gospodara tada još maloga „grada“ u kojemu se, na primjer, upravo tada podizao tek prvi – i do danas jedini! – samostan od onih silnih koje je on već „našao“ ovdje. !!
Uzimajući to u obzir, vrijedi pročitati:
„To je tvrd grad peterokutnog oblika, sagrađen na način kako se podziđuju obale. Leži na plodnom zemljištu koje je obraslo zelenilom, a udaljen je jedan dan hoda na konju [!!] od Drave [možda kod Legrada, gdje je Evlija prešao preko te rijeke]. On je predmet osvajačkih težnji svih vladara. U unutrašnjosti grada ima deset tisuća lijepih kuća koje su građene od tvrdoga materijala, a sve su pokrivene raznovrsnim crijepom. Osobito vrijedi vidjeti hercegov dvor i palače sedmorice kapetana. Sve su ulice široke i popločane kao šahovska ploča. Ima dvije tisuće trgovina, a nabrojio sam četrdeset samostana.
Trgovi su vrlo prostrani i čisti. Od gradskih vrata jedna su okrenuta prema sjeveru; to su Kaniška vrata od kojih vodi put preko Drave u Kedžkivar, drugim imenom Novigrad [to bi trebao biti Novi Zrin] koji leži na drugoj strani Save, na području kaniškoga sandžaka. [!!!] Druga se vrata nalaze na istočnoj strani grada; to su Moslavinska vrata kroz koja smo i mi ušli u grad.“
Ne treba se tomu previše čuditi – ta i jedan zapadnjak, uvažen i učen Nizozemac Jacobus Tollius nije mogao odoljeti da ne spominje Alkinojeve i Semiramidine viseće vrtove u onodobnome Čakovome Turnu!! …

P.S. Ako nam je Čakovec takav kakav je danas – sa svim onim što u njemu jest lijepo i onim što bi moglo biti još ljepše (da izbjegnem reći: što je u njemu daleko od toga da bude lijepo!) – ove godine ponovo proglašen najuređenijim gradom Hrvatske, što bi tek bilo da izgleda kako ga opisuje Evlija i da ima sve ono što je taj istočnjak u njemu „vidio“ prije tristo pedeset godina?!
No, možda je ipak bolje da toga nema! Kako bismo se, naime, snalazili kupujući u dvjema tisućama trgovina među deset tisuća „lijepih“ kuća – „saka peta hiža štacun!! I što bi peneze nasmagal??“ – Ili možda ipak?! Sad ih ima i, usprkos krizi, nijedna ne propada, nego još uvijek niču nove – gdje ima i gdje nema mjesta za njih!!